Jovan Nikolaidis: Korespondenca. Januar-siječanj.

Povezani članci

• ŠEFE, ČUJTE SE VI SA SEBIJOM: Prepiske iz GENSEK grupe otkrivaju ulogu direktorice Izetbegović u Aferi respiratori
• BH PRAVOSUĐE ZATAŠKALO SLUČAJ: Hrvatski policajci pucali na kuće u BiH
• IN MY SECRET LIFE
• U carstvu lokvanja
• BHN: Važno javno osuditi svaki slučaj govora mržnje
• ZAŠTO VOLIM ŠETATI

Danima već pljušti kao u Makondu. U praznoj varoši zatečen, tihi zapisivač što iza ponoći osluškuje kako se bujice obrušavaju niz međe i uske prolaze, u sebi gradim vrtloge. Nalikujući na Filipa Latinovića, pa na Borislava Pekića u zatvoru, Kamijevog junaka što je, ostavši bez majke, ravnodušan na to, iscrtan sijenkom sa zida u prečasnog Karamazova, svjedočim ovaj pljusak milionima kapi, krupnih zrnaca vlage. Kako bi otužno bilo da u ovom ambijentu čovjek bude – srećan.

Javlja mi se Prijatelj, jedan od najboljih koga je moja starost sačuvala, na način starinski: kao što, na pustom ostrvu (kamo je prognan jedan pjesnik što nije htio da ćuti i koga nisu mogli da kupe nizakoje blago svijeta, pa ga je zato iz prkosa napustio, ušao u stari čamac, neofarbanu starudija od iskrivljenih dasaka na kojima se crvena farba ljušti, a ekseri od mjedi se jedva vide, izgriženi morskom solju nebrojenih plima, veslao, veslao i jednog dana stigao na tu hrid, pukim čudom nenastanjen otok kameni) dobri duhovi nadahnuća čuvaju znakove koji će jednom biti svjedoci o kataklizmatičnom svijetu – lijepa kaligrafija rođena iz ruku tog Neshvaćenog – da, dragi znanac mi piše. Piše na albanskom, jer sam ja naslijeđem i voljom darovan da njegov jezik naučim, a on moj ne zna, jer me nije u mladosti našao (tada bi on naučio sve južnoslavenske jezike, poznajem njegovu marljivost i radoznalost erudite) već nedavno: koju mutnu godinu tome unazad, pa se, dakle, javljamo jedno drugom, zastavice rečenica šiljemo, jezik šifrovan s interneta posuđen prijevodom s gugla.

“Poštovani prijatelju dok sam čitao automatski prijevod tvoga teksta, znao sam da se ljepota tvoje riječi izgubila u poređenju sa originalom napisanim na tvom jeziku, ali jačina njegova nije, ne gubi se, kao ni briga o tome gdje idu svi ovi naši ljudi u ovim novim vremenima – neo – neo – new – između neofašista i neokominista. Ne gube se tvoje riječi, kao što obično nestaje čista voda u pijesku. Znam i prisjećam se mnogih razgovora, mi starimo, a briga ostaje ista. Zbog populističke ideologije ili prljavih ruku etilitarističkih manipulatora. I ovoga puta! Balkan koga varaju karamelama – hoće li opet pasti od otrovne rečenice? “Da, i  vi ste Evropa, ali niste u Evropi (a gdje smo, pobogu!?). Bombonićem, darovanim na dražbi njihovog budućeg tržišta neokolonijalnog, varikaju nâs: Jugoistočna Evropa. Da li si to primijetio? Nismo više Balkan (Zapadni) nego, prijatelju moj, mi smo Evropa (Jugoistočna).

Silan je tvoj tekst kao i briga za našu ukupnu kulturu. Umjesto lijeka nudi nam se Tuga. Svi mostovi nisu porušeni, nego su izgaženi i oskrnavljeni toliko, da malo ko vjeruje da ljudi iz(od) kulture…, intelektualci…, makar ovi koji se glasaju, mogu uraditi valjani posao. Ali kako dalje: da dignemo ruke? Sjećas li se Hajdegera – samo jedini Bog nas može spasiti. Da li ovo zaobilaženje bitnih poslova dostojnih časnih ljudi, da li sve ovo, truda našeg dokazi, da se ostavi nekom drugom, nekom vanzemaljcu da sve olako bacimo s trivijalnim obrazloženjem? Da. MI SMO REKLI. MI SMO SE ŽALILI NA STANJE! MI SMO URADILI NAŠ POSAO! TOLIKO!?”

Ne zanosim se time što hvali moje pisanje, znam da bol jednak mom očaju prenosi s jednog graničnog prijelaza na drugi i on, član plemena koje je poraženo. Ali: “Nećemo prestati da se bunimo, pokazujuć’ prstom, malešnim kažiprstom na neznavene, dok se pečurka zla kovitla, najprije u visinu, a potom, prahom svojim koji se spušta lagano i dugo po budućnosti što se, otrovana, kužna, tako više neće zvati. Jer je, bez izgleda, očajna ona što je odsad imaju zvati – ponovljena prošlost.

Sloboda – još je to za me, među ovim gorama, valjan povratak u samoću. Svoj sam bol za Crnom Gorom, od majke naslijeđen – potrošio. Drveći i kamenujući jednako o istom: viva vero Montenegro. Od ostataka kujem borbu,  a da pravo rečem: i dalje ne znam sa kime. Ali, svejedno, mač držim pripravnim.

Ne vjeruj da me više nema, Majko! Ma što govorili o tome, ti ćeš uskoro osjetiti – sav sam se u Tebe pretvorio.