Jovan Nikolaidis: NA PRUŽENOM DLANU NADA – RAZUM U OKOVIMA

Jovan Nikolaidis
Autor 27.11.2020. u 12:45

Izdvajamo

  • Čovjek je sve dalji, mašina je sve bliža. Postaćemo uskoro zombiji, planetom će šetati alijeni. U nama umire sva slutnja na daljine i egzotiku lijepih običaja, mi se ne družimo, mi se dogovaramo ajfonima. Poludjeli svijet hoda ulicama, drže na ušima komade plastike i govore sami sa sobom. Nad njima su - sateliti.

Povezani članci

Jovan Nikolaidis: NA PRUŽENOM DLANU NADA – RAZUM U OKOVIMA

Nacija može da preživi budalu, pa i one ambiciozne, ali izdaju iznutra nikako. Neprijatelj pred vratima, manje je strašan jer je poznat, i on nosi svoju zastavu otvorenu. Dok se izajnik kreće slobodno, među onima unutar gradskih kapija, lukavi šapat širi se svim ulicama. I čuje se čak i u kuloarima Vlade. Takav izdajnik vam se ne pojavljuje kao izdajnik. On priča glasom koji je žrtvama blizak i prijatan. Njegovo lice i način odijevanja, sličan je njihovom, i on oživljava onu pokvarenost koja leži duboko u srcu svakog čovjeka. Izdajnik razara dušu nacije, podrivajući temelje grada. On širi zarazu u tijelu politike sve dok ona njegovoj bolesti ne podlegne. Manje bi trebalo da se plašimo ubice. Izdajnik je kuga!  (CICERON)

 

Nama su danas od dadaizma ostale samo performativne reklamne igre s temama iz ništavnog svijeta, iskrivljene slike dječijih igrica s idolima silnog tijela i prazne glave. Ako su mimikrija, ruganje i skandalozni postupci, intervencije na ljudskom tijelu i okolišu, u dadaizmu bili funkcionalni, danas sve to imamo iznova pokazano krajnjim banalitetom. Iz marketinških ludorija neoliberalizma zjapi do nas kataklizmatičan besmisao.

Kako je to tek na Balkanu odurno, komično! Gotovo sve poslove trgovine i kupovine preuzeo je i u nas rigidni kapitalizam, kroz čekovne kartice, medije i tv-sliku, kapitalizam nadzire opštu ljudsku potrebu za slobodnim izborom. Intelektualni kapitalizam već je među nama: cirkusanje sa crnogorskim kulturnim industrijama vrhunac je kvaziliberalnih zamki. Naša želja i njihovo izvršenje – duše smo gotovo posve predali data-izmu (dataism). Dataizam će do kraja ukrasti naš um. Ljudi današnjice su siva masa koju gospodari iz smart-pakla useljavaju do posljednje tačke na ovoj planeti. Ostalo su preuzele na sebe informativno-obavještajne službe neoliberalizma sa starim instrumentarijem. Čovjek je sve dalji, mašina je sve bliža. Postaćemo uskoro zombiji, planetom će šetati alijeni. U nama umire sva slutnja na daljine i egzotiku lijepih običaja, mi se ne družimo, mi se dogovaramo ajfonima. Poludjeli svijet hoda ulicama, drže na ušima komade plastike i govore sami sa sobom. Nad njima su – sateliti.

Dadaizam Berlina dvadesetih godina prošlog vijeka bio je svjetionik, jasna najava budućnosti. Bez dadaista nije moguće razumjeti zašto danas ideje o mašini nadvladavaju ideju o ljudskim bezgraničnim sposobnostima. Takve tvorevine „napretka“ ubijaju iskonske ljudske osjećaje ljubavi i drugarstva. Mi na Balkanu, pogotovo, svjedočimo agresijama savršenih struktura neljudskog: kolektivnu mržnju, atavizme, plemensko zlo i religijski ekstremizam. Iz tradicije posežemo samo za destrukcijama i od njih gradimo nove mitologije, jednako pogubne za ljudsko dostojanstvo i opštu slobodu u mišljenju i djelovanju. Iz daljine i dubine prošlosti do nas stižu, tihi i iznemogli – patnja i krici dadaista. I onda i danas svjetonazor dadaista je okružen nerazumijevanjem svijeta i nehajem prema njihovom htijenju. Benigni anarhizam dadaista zamijenili su terorizam i haos. Balkan danas uživa u lažima diletantskih političara i mudrovanjima šake jada kupljene inteligencije koja pouzdano zna samo jedno: da aplaudira. Bravo, bravissimo! Naši političari najbolje znaju da pjevaju pjesme turbo-folka i igraju narodna kola. Populizam postaje obrazac i mjera kulture kolektiva.

Doskora smo imali jednu apsolutističku partiju koja je izgradila srušenu zemlju, zaposlila ljude i obezbijedila im dobar prosvjetiteljski period, po meni najbolji u našim istorijama punim zemljotresa. Danas partija imamo bezbroj. I gle čuda – sve su demokratske. A Titova Jugoslavija to nije bila! One već četvrt vijeka ne rade ništa osim što rasprodaju, i još nisu uspjele da prodaju sve od onog što je totalitarna partija u ono vrijeme ‘jednoumlja’ stvorila. Danas je imperativ: održivi demokratski razvoj podrazumijeva da umjesto jedne (sve)moćne partije sve uložimo u male i srednje partije, a sve uime tobožnjih ljudskih prava i slobodnog iznošenja stavova. Partija, dakle, imamo koliko i trafika. Nikome, doduše, nije jasno čemu te partije služe, što hoće ta politika lokalnih fantazija, ali je od najvećeg značaja da se obezbijedi pluralizam i sloboda političkog djelovanja. Zato jer je bolje imati politički sistem koga čini puno nekompetentnih kretena, nego da o svemu odlučuje nekoliko ozbiljnih i pametnih ljudi. Nakon četvrt vijeka života u demokratiji, to valjda nikome više nije potrebno dokazivati, mi smo postali žrtve anarhije i poluistina. Laž lebdi nad nama, u nama prazna grudva tuge. Da se razumijemo: možda je moj um inficiran starinom, ali ne! prema onom vremenu ja nemam nostalgiju. I ja sam bio kažnjen titoizmom. Kao i sve drugo, i onaj društveni sistem je propao iz valjanih razloga. Da je moglo biti, i dalje bi bilo. Nijedan poredak nije dobar. Sve što se ozida, pašće: to znaju i crveni nihilisti i hrišćanski teolozi i islamski fundamentalisti. Ja samo znam da je bijedno i ispod ljudskog dostojanstva da aplaudiramo svečanom otvaranju trafika i piljara. Što će nama fabrike?! Ni Zapad ih više nema, iseljene su širom svijeta kao „prljava tehnologija“. Neka radi sirotinja iz pasivnog svijeta za dolar dnevno. Da bi demokratija i dalje disala čisti zrak i mirisala kosmos. Znam da je tužno i ispod ljudskog dostojanstva da nakon četvrt vijeka, nakon uvoza demokratskih pravila, sričemo parole i frazetine demokratskih gadluka; da ponavljamo o tome kako, eto, neoliberalizam nije savršen, ali jeste najbolji poznati poredak. Pa tako smo govorili i za socijalizam! Pogledajte, gospodo, partije i kandidate koji se takmiče za vaše glasove. I to je, je li tako, najbolje do čega je čovječanstvo došlo?

E, tugo moja postdadaistička. Balkanu je potrebno nadnacionalno zajedništvo. Ono ne remeti ni etničke ni kulturološke osobenosti nijednog od naroda Balkana. Nadnacionalno zajedništvo nas samo čini sposobnima da u Evropu uđemo spremniji, svjesni svojih ukupnih kvaliteta, kao sociokulturološki integrisana regija. Hoću da vjerujem da je takva misija balkanskg intelekta, ka tom cilju, moguća. Daleko je sunce.

Jovan Nikolaidis
Autor 27.11.2020. u 12:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija