Jovan Nikolaidis: Nemoj plakati

Jovan Nikolaidis
Autor 6.2.2022. u 12:33

Jovan Nikolaidis: Nemoj plakati

(Mnogo je nesanice otrpio zapisivač dok nije pojmio dane očevog putovanja u Ameriku. Kad je ispisao prvu riječ bilo je sve lakše, složile su se slike prispjele iz tame, glasove iz bezdana  je čuo. Pogledao je kroz prozor svoje malene radne sobe: puna mjesečina osvijetlila je grane narandže koje su dodirivale okna. Otvorio je prozor. Vjetar je pored lampe na kraju stola sasuo mirisne latice cvijeta. Kao da je snijeg pao.  I on je 2. maja 2017. na tastaturi kompjutera ukucao prve riječi: naši su životi bjekstva.

Majka ga je nagovorila da krene u potragu za bratom. Primivši od nje blagoslov pred putovanje – mirni materin glas i uobičajeno stavljanje naborane ruke na sinovljevo rame – on čita iz psaltira o blaženstvu Bogorodice. Potom majka pali kandilo, a on klekne; doziva sreću, umiljava se fantomima iz prošlosti i zivka anđele budućnosti, umišljajući da je on Hrist, a Hristobinka majka božija. Starica šakama grabi dim tamjana koji se vijorio iz kadionice, dlanom prelazi preko sinovljevih očiju i grudi u kojima kuca srce porodičnog hranitelja. Nikola Naumov otišao je na put 6. maja 1911. privatnim vaporom braće Nimani iz Kotora. Mirnom vodom do Napulja, a potom na okean što valja talase bez kraja i početka. Smrad, stenjanje i jauci u potpalublju, među sirotim svijetom. Kad je sunčan dan ljudi izlaze na palubu, žmirkaju i protežu se. Crnogorski brđani u kožusima koji mirišu na kozje košete i albanske izbjeglice sa skadarskih blatišta – brkati šaptači suvih lica. Potom povraćanje: „Žuč sam svoju bljuvao, valjalo se silno more kao raž na poljima oko Korče“, govorio je kasnije prijateljima. Očaj okovan vrtoglavicom tokom trosedmičnog ljuljanja okeanom, na palubi parobroda „NGI Italian line“; provlačenje kroz uznemirene grupice putnika u bijelim ogrtačima i sivim fesovima na obrijanim glavama; preskakanje staraca koji kleče u molitvi; osluškivanje – svađaju se dječica Italijana, a mršava grupica poje pjesmice-poskočice na nepoznatom jeziku: činilo mu se da su to napjevi moskopoljski; zbunjen usred djevojaka koje sve vrijeme putovanja plaču ili se kikoću; kašlju mornari sa palube – brecaju na putnike što se katkad, u šali, da vrela popodneva skrate, pesniče među sobom.

Lavirinti carinarnice ostrva Elis i inspektorske službe Njujorka: nadmeni policajci i bradate ljudeskare u bijelim mantilima pokazuju pravac unezvjerenima, vijuga kolona ljudi nalik govedima u boksovima klanica. Skidanje do gola, prskanje diditijem, trka ustrašenih; svaki od njih dahće ili cvili, a svi drhte; sanitarne kontrole od punkta do punkta, udaranje žiga – plavo mastilo na nadlanici. I najzad glas prevodioca koji mu na grčkom citira useljenička prava i obaveze. Umiljato mu viče: „Sretan u novi život kreni, zemljače!“ A Nikola tada (osjećajući stid zbog servilnosti onih koji, vukući se kroz uske prolaze, nadiru kao slijepci) ne zaboravlja da ga umoli, obeća dobit koju će službenik steći ako mu pisani trag o bratu nađe; neka virne u listine i u spisku prispjelih pronađe ime. Ponavlja tom uniformisanom prefrigancu, srodniku po vjeri i jeziku: „Zapiši, patriotis, zapiši – iz sela Hipnoi krenuo je na put 1903. Pandai Nikole Naumova, marta šestog, srez Bilišti, okrug Gorica, Otomansko carstvo.“ Moli ga da se sjutra sretnu na istočnoj kapiji, a on će znati da cijeni učinjeno. Šapatom odgovara na pozdrav: evharistopathriota, i kreće dalje prema izlazu. Prenoćio je prvu noć u blizini kapije, na ogromnim drvenim paletama, uz ogradu na doku, promrzao od morske vlage, tresući se od neizvjesnosti, još u strahu od novog iskustva.

Sjutradan, od ranog jutra naslonjen uz velika drvena vrata od crnih greda okovanih ekserčinama od mjedi, čeka da se prevodilac pojavi. Iza podna ga je vidio kako se primiče ispruženih ruku. U lijevoj zemljak ima cjeduljicu, desni dlan je otvoren da primi mito. Nikola se klanja i zahvaljuje. Grk: okruglasta glava sa nosinom i kovrdžava vrâna kosa. Veli mu da je na papiru sve zapisao, dok se Nikola nasilu smiješi, stavljajući zlatnu paru na dlan carinskog službenika. „Uzmi, kirie grekoamerikano, a ja sad idem u nepoznato.“ I kreće unazad, kao što čine konji u cirkusima. Gleda što piše na kariranom komadu papira: „Pandai Naumov, od oca Nikole, majke Hristobinke. Grk, Blok VI, evidentni broj 471403, maja devetog, 1903, urednih papira, vakcinisan, ide kod brata od tetke u Sent Luis, posao ga čeka.“ Zemljak mu, dok se okreće i odlazi, prstom pokazuje na susjednu zgradu, kantinu za upravo useljene. Nikola, s grimasom na licu, odlazi na ručak koji mu je, uz cijenu karte, još u Napulju naplatila kompanija: „Nedjelju dana po prispjeću na Elis putnik će da se hrani, pet centi po obroku – plaćeno, a dalje neka se snalazi sam“. Napuniće stomak đakonijama, ukusnim i obilatim. To su jela kakva se ne jedu često na Balkanu: komadine masnog mesa, zrna pasulja krupna kao šljive, makarone u obliku davidove zvijezde, u papru od koga on kiše, a masnoća se lijepi uz rubove ulubljenog aluminijskog tanjira. Jede za dvojicu, namjeran da ništa u usta ne stavi do slijedećeg ručka. Izuzev vode sa česme uz zid od crnih kamenih gromada, pred kojom će se nakon obroka nagnuti, srčući kao zadovoljna mazga. A kad padne noć i on se nađe uz palete, kao odbačeno pseto omamljeno pljuskanjem talasića uz mulo, okretaće se ogromnom spomeniku bogorodice sa bodljikavom krunom na glavi. Ona u podignutoj ruci drži baklju; kleknuće Nikola, glavu sagnuti zemljici, pa šaputati molitvu majci Isusovoj. „Puta mi pokaži kad sjutra za Sent Luis krenem, milosnice suncem odjevena, ti kojoj je mjesec pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. A gdje je taj Sent Luis, Djevice Blažena Marijo?!“

(Odlomak)

Jovan Nikolaidis
Autor 6.2.2022. u 12:33