Jovan Nikolaidis: SIN CRNOGORSKI, reprint uz gusle i lelekanje

Povezani članci

• Nova knjiga: “Ležerne” riječi nad našim životima
• Olga Lalić-Krowicka: Pjesme iz zbirke “Opet sam sanjala prag” („Kolejny raz śniłam dom“)
• Darko Cvijetić: Mačići
• NAJBOLJA ČOLOVIĆEVA ULOGA
• Božica Jelušić: RETORIKA ILI KOLIKO VRIJEDE MUDA OD LABUDA?
• Poslana je predivna slika: Vijest o otvaranju Vijećnice obišla svijet

Foto: AFPHEIDI LEVINE/tacno.net 

(alegorija)      

Bi u oca domaćina sin rasipnik, propalica. Koliko mudrosti i samoodricanja bješe u starcu, toliko, i više od toga, lakovjerstvo i nehaj stanovahu u njegovom jedincu. Otac je sticao, grčio se i nadu polagao u nasljednika. Kome se reda znalo nije. Zaludu prijekori, molbe i zaklinjanja. Spleten lošim društvom, naivan i ovisan o braći po nehaju i rasipništvu, runio je očevu stečevinu, tanjio mu živce i utrobicu rastakao. Kuni ne kuni, ne bi vajde.

I ne sjeća se kad mu je žena umrla, toliko je to davno bilo. Ostavila mu je dječačića, sina crnogorskog, kome je i otac i majka bio i ostao. Odgajao ga je za čast i ponos. Dijete je izraslo za sramotu. Brigom svojom nije sina zaštitio od obijesti.

I kako već biva u kućama gdje je porod pametniji od rodonačelnika, osta otac za sažaljenje, a sin za sramni pokaz. Roditelj je tugovao, tihovao, dijete dangubilo, mahnitalo. Pa kad jednom stiže vrijeme da se otac preseli u mir, dozva nasljednika i posljednji put mu reče:

– Ne dozva se pameti, dijete moje. Meni je vrijeme putu. Da li bi mi na potonjoj uri uslišio želju?

– Naravno da bih, stari.

– U donju pojatu, onu što se stisla pod murvom, nad ulaznim vratima stoji greda. Na gredi savijen konop. Za tebe je spremljen. Kad se sve naše oburda, kad više ne budeš imao kud, uzmi ga, jedan kraj veži za gredu, drugim krajem o svoj vrat savij omču. Popni se na stolac, stegni omču, gurni oslonac, pa se muški objesi. Nema lakšeg puta iz tvog ćorsokaka.

Dijete se nasmija, a otac preminu.

Njegov život otad (lutanja i tumaranja, nehajna uzletišta i rasipne vijađe u moderno, i evropsko, i amerikansko, i butum bjelosvjetsko, i oštar cross-country među tuđince na sve četiri strane svijeta, beton i asvaltne putanje, i sunovrati niz tobogane sazdane od iluzija), ne baš kratak, jer je i bogatstvo očevo bilo veliko, ispunili su lagoda i samoživost. Predan užicima, srkao je životu sve radosti. A kad imaš čime i od čega, nije se teško naučiti na lijepo i strasno. Osim putovanja diljem krajeva, koja su ucrtale njegove želje za neobičnim putima, sabrale su njegove godine i mnogo žena, skupih pića i rijetkih slastica. Kartao se noćima, milovao koješta danju. I treba se takav roditi: biti vješt u rasipanju sveg u muci stečenog. Sin crnogorski hedonizmom nadaren.

Ma mudrost kupio nije. Vraćao se s putovanja u zabit svog oca, sve umišljeniji da čini velike stvari. O koristi nije znao računa, a sebičnost, koja je rasla, brkala je imanju brojke – sve manje, i stanja – sve oskudnija.

Redom (kockom, darežljivom rukom, pićem i uživanjima, koja su tako svojstvena sorti crnogorskoj mimo ostali svijet), okružen ulizicama, prodavao je očevinu; s ruba, kad se ne vidi kolika je šteta i što je preostalo: šumske zabrane, vodenice pod izvorima visinskih potoka, kuće u zaseocima, katune i stada, čardake, na moru brodovlje i lađe šarene. Napokon stiže naš vitez, u jurišu zaludnjem prvojurišnik, i do bankovnih računa. Ne pitajući se, ne libeći se, ne kajući se. Ali je zato živio kao vojvoda, kao serdar. Sin crnogorski.

Jedne noći, nakon dosta vremena, koja su odijecala prazninom, za kartaškim stolom stavi na talon porodičnu kuću. I izgubi je. Pa izađe u studeno jutro, još opijen od maženog života. Sanjiv, ogrnu se dolamicom i ode da odspava u pojatu što se stisla uz murvu. Na sijeno, rukom pod glavu umjesto jastuka.

Odbilo se od dana podne kad se probudio. Pogledao u gredu. Vidio na njoj uredno savijen kanap.

„Da mu ispunim želju, da održim obećanje“, pomisli, ali i dalje bez grižnje u sebi, siguran u ono na što se nakanio, jednako lakomisleno, kao i u svemu što je dotad učinio. Umišljen i još vjeran besmislici. Sin crnogorski.

Pope se na stolac. Odmota konop i jedan kraj veza za gredu. Drugim krajem savi omču oko vrata. Steže je. Gurnu škanj i ode naniže…

Trulo drvo pršte sijući iz sebe crvotočinu, pade sin crnogorski na sijeno, a o njegovu glavu, nad gredom dotad skrita, lupi poveća kožna kesa. On je uze, otrese s nje prašinu, odveza, otvori, a u njoj – zlatnici i list papira. Odmota listinu i prepozna očev rukopis. Pisalo je: „Nikad više!“.

Diže se i s novcem u tobolcu ode da nađe treći put.