Jovan Nikolaidis: SOLILOKVIJ 1.

Jovan Nikolaidis
Autor 23.5.2022. u 15:05

Izdvajamo

  • Ukrašće nam ološ državnu monolitnost?! Stiže li vrijeme hibridne Crne Gore? Zar Crnoj Gori ne trebaju izuzetni pojedinci? Takvi, kojih je bilo, a još su u životu, zgađeni su stanjem u kome se društvo nalazi. Ili su skrajnuti, s darovnicama državnim u izlizanim takulinima. Umire li vrijeme velikih i hrabrih odličnika. Hrabrost je ukroćena sinekurom, pamet neobuzdanih slobodara tone u letargiju, buntovnike je pripitomila opšta kriza.

Povezani članci

Jovan Nikolaidis: SOLILOKVIJ 1.

Regionalizaciju nam nutkaju, nekoć i sve vrijeme analfabetom iz evropskih separata, danas i sjutra Otvorenim Balkanom, koji nalikuje deklamaciji teksaškog docenta o održivim razvojima (nove petoljetke?!), posutim šporkom naftom. Pa neka se sve završi, najedno, u kraljevstvu globalizacije, ustrojstvom virtualnih sela, jedan do drugog plastikpolisa. Hoće li se tada moći održati ćelije divljine u koje se staniše meni slični? U skrivenim pećinama, prstenčićima šumaraka i katuna, unutar kojih još pitomog uzdaha ima? I u kojima se, sa djetinjom vjerom, još slavi bogočovjek koji je za sve ljude umro? Isus/Hrist jednako kao i Muhamed as. I koga još valjano respektujemo mi, pitomi divljaci balkanski? Nama, kojima nije do svađe, jer smo ogrezli u trpnji od udara prošlosti, otvoriće se puti, nama i samo nama još sljeduje carstvo nebesko. Uz uzglavlje Svevišnjega na nebu i miroljubivog na Zemlji da se konačno smirimo. 

Današnje crnogorsko društvo arči preostala bogatstva ove zemlje (dok sve ne pozoblju zubate ale stati neće), ne doprinoseći stvaranju novih. Crnogorska je perspektiva danas sporna, nezavisnost rovita. Očita je politička i moralna kriza, naš državni identitet nalikuje slijepcu pred provalijom. Sve smo više zbunjeni pitanjima na koje nemamo odgovore. I dalje se više bavimo prividima nego suštinama. Otvaraju se iznova staništa crnogorskim zgubidanima.

Ukrašće nam ološ državnu monolitnost?! Stiže li vrijeme hibridne Crne Gore? Zar Crnoj Gori ne trebaju izuzetni pojedinci? Takvi, kojih je bilo, a još su u životu, zgađeni su stanjem u kome se društvo nalazi. Ili su skrajnuti, s darovnicama državnim u izlizanim takulinima. Umire li vrijeme velikih i hrabrih odličnika. Hrabrost je ukroćena sinekurom, pamet neobuzdanih slobodara tone u letargiju, buntovnike je pripitomila opšta kriza.

Sanjam dan kad će iskrenih patriota biti na svakom dijelu Crne Gore. I da će normalno biti – voljeti domovinu, a ne samo količinu interesa koga isisavamo iz njenih uvelih prsa. I da prestane natezanje niokošta nizašta. Ovako, kako jeste, pitam se: gdje je i što je moja domovina? Zar trebam reći da naše domovine nema!? Da ju je progutala osionost i sebičnost!? Praznina, po kojoj nas bezočni pijevci politike raseljavaju kao puževe golaće. A mi spori, jedva pomični, nemoćni, na ledini krasa, gledamo trku za posjedovanjem bezdušnih špekulanata.

Tonu zanosi separatista, independista, usred prijestonog Cetinja, administrativne Podgorice i velikosrpskog Hercegnovog. Budva se guši pod tjelesinom beogradskog i ruskog kapitala. Vide Nježni da ‘storija o nezavisnosti’ pada pred neokolonijalnom potencijom srbijanskom. Okupacija u tisuću slika. Kolaboracija naša pred silinom sjeverne sive zone; materijalna sila i duhovita umiljatost njena oslikava se na sva naša jezera i more adriatičesko. Crnogorci nijesu makli, e da su bar počeli graditi svoju elitu. U kulturi, a potom i u drugim sferama društvenim, mi do zla boga zaostajemo. Nas je bog samo za pljačku i busanje u prsa dao. Zvijezde s neba skidamo i u vreće janjičarske trpamo, u alava usta sve ono lako zarađeno. Za znoj i odricanje nije naše suverenističko biće voljno prknom maći. Ovdje stasavaju sve neki poluinvalidi i kržljavi pijetlovi ali jakog glasa. Vješti smo da se umilimo vlasti, svaki Crnogorac magistrirao je na vapajima za sinekurama. Veći dio naroda crnogorskog nalikuje ‘prosjacima i njinim sinovima’. Uvlakači u njedra politike, sa ispruženim dlanom i snishodljivim osmijehom na licu. Malo je ko na Balkanu poput nas do te mjere tome toliko sklon. Nevještih praktikanata puna su administrativna legla, a djeca takvih vrte svoju perspektivu u zamračenim kafićima podgoričkim. I sve ih od te vrtnje vertigo spopada, dok oni jednako misle da je to od vožnje na vrtuljcima iz Raja koji ih mami. Raja iz koga se mladež želi da iseli, ne plativši ulaznicu za novi diznilend.

Jovan Nikolaidis
Autor 23.5.2022. u 15:05