Jovan Nikolaidis: U STAROSTI SLUTNJA

Jovan Nikolaidis
Autor 21.1.2021. u 13:46

Jovan Nikolaidis: U STAROSTI SLUTNJA

„Kurban Bajram mubarek olsun. Neka Alah dželešanum vama i vašoj porodici podari radost i veselje.“ „Hvala, komšinice. Pa, bujrum.“ „Imalo se gdje, akobogda, od sad pa do vijeka…“ I ulazi u domove sirotog, poštenog svijeta.

U svojoj Bosni naučila je neke vjerske običaje pri posjetama muslimanima. Vaspitanjem i naukom ateista, pristojnošću i blagošću gospodstvena, čitavo jutro je obigravala komšijske kuće. Nasmijana i uredna, sa lijepom riječi sred religioznog svijeta.

(U korpicama na stolu bomboni iz Turske, na pjadelama preslatki kadaif, baklave sa dosta prezle umjesto mljevenih oraha, raznobojni sokovi nasuti u čašama koje domaćica raznosi od gosta do gosta, kao na pokajanju. Malo se govori, šapatom se komentariše sinoćnja nesanica (zadnji dan posta), sa lica našminkanih žena cijedi se tanka linija ružičastog pudera… “Sparina je, tevbe ja Rabbi, ubrani bože, tevbe ja Rabbi, tevbe estagfirulla(h) od pristigle napasti koju ne skrivismo… moja nevjesta! nije dobro, nije, da ne povjeruje insan, umjesto da se živi i radi, jad odozgo i odozdo, i silna skupoća, aman, ja Rabbi!” Drhte iznemogle ruke starica koje nose posluženje, patrijarhalna stidljivost i starinsko gostoprimlje, ne od zla srca, već straha, kako se već sirotinja sagiba pred vječnim nevoljama. Naučio se ovaj svijet skrušenom ponašanju.)

On ne ide na čestitanja, ali odobrava njene obilaske komšilukom. „Red je“, kaže ona, „njima to mnogo znači“, kao da on to ne zna, i kao da se ljuti, a i ljuti se na njene isprike bez osnove, on je samo iznova sletio u bunar osame zbog isprekidanog sna. Spiker Radio Beograda ga zasmijava suludim obavještenjima o stanju na terenu, od kojih se narod ne može spasti, a izvještaj Radija Slobodna Evropa zabrinjava, i nju i njega, konciznim informacijama koje pobješnjeli rezervisti neće da čuju, u njih ne vjeruju. Dvostruki izvještaji o jednome. Raste konfuzija, iz nje vrca banalnost pučkog mudrovanja. Njegova mirnoća i škrt govor o agresiji neće mu pomoći kad sa drugom Vasom bude vodio razgovore o bombardovanju.

(U zraku jednako traje jeza nemoći. Krv udara u glavu, zvonjava u ušima, svi dozivlju boga, zaludu vapeći da se što prije Svevišnji javi, ma On se već javio primitivnom svijetu, ta zvona tuku li tuku, dok konop namazan mljevenom kredom zasijeca utrnule ruke. Ovih dana boga prizivaju i zlonamjerni glupani, svako se jàdā iz svojih razloga i interesa. Ludaci o tome ne znaju ništa – uostalom: bog čuva budale, ostalima sprema opačine. Kako ko vidi dane koji teku – dar ili kazna!? On se prisjeća, šapatom parafrazira Aristotela: kad ljudi prave zakone bogovi su prisutni (o, kakva fraza: “tako mi bog pomogao!”), kad treba da ih se pridržavaju – bogova više nema.)

Umišljeni rodoljubi su se stuštili do biroa za mobilizaciju, navodno da se upišu u borce protiv agresora, ali su kasarne prazne, igrokaz narodnog straha zatvorio je kapije, strah je sramotan ali je zdrav, dok jača brbljanje o prošlosti da bi se umekšala java, danas se četnikuje ponajviše partizanski, i pjeva a leleče, a jek gusala odozdo, iz valdinoške uvale, dolazi do brijega, udara jauk struna kao bič po nervima. Ona ćuti.

(A kod zvonára ruke su i dalje u grču, on jednako poteže konop, ispašće da, ako dugo bude potezao, ne zove na molitvu braću pravoslavnu već pozdravlja kurbanlije, muslimane koji već prolaze pored crkvenih maslinjaka vukući ovnove razmazane crvenom bojom, ovnove gojene za tuču na starogradskom trgu, jer starovarošani su strpljivi i pametniji, dugo oni, decenijama, gledaju djetinjastu igrariju srbocrnogorsku, zaludnu priču o junaštvu površnih vjernika. Busanje u prsa je izlišno vjeri koja je vječna, nju treba slijediti trudom i mirnoćom, ne galamom. Potrefilo se, kao kod svih igara sudbine, od tragikomičnih igrokaza do komedija zabune, da se u isti dan slavi kurban Bajram i lome zrakom crkvena zvona, jauču gusle uz štektanje kalašnjikova, puca se uprazno u zrak, u neprijatelja, ali će svakako sa nebesa uskoro stići srebrni tomahavzi puni eksploziva poprskanog nuklearnim praškom. Ako sâmi ne izaberemo put, život će nam ga utȁbaniti, i on će biti protiv naše volje.)

Dva prijatelja razgovaraju, sjede podno smokve koja već listiće šalje na vrške grana. Ona će im se pridružiti, da čuje što Vaso govori, dok on gleda pòdase na bijedu prestrašene vojske i pijanih rezervista, čuje odjeke zvona sa crkvenog tornja, i zamišlja kako će, ako sva ova cirkusanja pretekne, nadživi, početi da piše esej o tome kako su domoljubi odbranili Crnu Goru iz kafana i sa narodskih zborovanja, bivajući sve siromašniji, jer samo je glupošću i inatom bogat ovaj narod, koji se krije iza mitologije o junaštvu, čojstvu i gostoljubivosti. Istina, pak, nema verzije. Sirota istina.

(iz romana “I tako svijet nasta slučajno”)

Jovan Nikolaidis
Autor 21.1.2021. u 13:46