Jovan Nikolaidis: ‘VEZAK VEZLA’ SVIJETU BESJEDILA

Jovan Nikolaidis
Autor 22.9.2017. u 20:00

Jovan Nikolaidis: ‘VEZAK VEZLA’ SVIJETU BESJEDILA

Nije sramota reći: lako je delijama dok su ovakve žene uz njih. Ozbiljno o tome tako mislim. I priznajem (znaju to i oni koji ne žele da priznaju, jer su ih saputnice razmazile): žene su bolji dio čovječanstva.

1.

Dođoh u Petnjicu. Džadom usjekom, praćen jedrom lijeskom, do široke kapije mirne varoši. Kapija otvorena da primi moju radoznalost. Iznad kuća, iznad pet njivica, što obrađenih-posijanih, što talasima djeteline potopljenih, naokolo se diže zelenilo brežuljaka; ta zelen će jednom, pomislih, nebesa da pokrije, jer ja vjerujem nauku davnine što kaza: nebo voli da ga prekrije šuma, ona čije lišće pada ujesen i ona od čijih se teških tamnozelenih grana pravi tajna četinarska. A preko tih brijegova (tamo ću, jer srce moje tako naređuje, jednom morati da odem), hodio je bihorski rapsod, efendija Sijarić Ćamil. Bihorom hodio da se nadoji snagom i da tu snagu nemilice poklanja rečenicama koje u Sarajevu piše; samo nevjernici misle da ih Ćamil i danas ne piše.

Tako je sa rapsodima: zavičaj ih hrani miljem koga potom daruju svijetu koji traje jednako dugo kao i rukopis njin.

Odlutah mislima daleko, e da bih se vratio blizu želji što me ovdje stani: odmah do mojih koraka ulazim u petnjički dom kulture, ne da oslušnem već da dobro čujem i zapamtim: to ne šumi potočić – to ženski glasovi govore svijetu. Svijetu koji još ne zna da mu neće teško biti samo ako ženski divan oslušne posve.  Ja sam ih odslušao i namah osjetio da nisam samo zvonki žubor čuo, već cvrkut i šaputanje. Jer je najbolje da se sa govorom otresitih žena muški svijet oposli: da ih sluša šaputanjem, a zapamti cvrkutom. Vjerujem da bi i Sijarić Ćamil u vjeri bio: kad mudre žene govore to je kao da behar obnoć zašumi i opalim laticama pokaže ti puta.

2.

Proteklo je mnogo vode od dana kada sam u PLIMI objavio kultnu knjigu kultne feministkinje Džudit Batler „Rodne nevolje“. Ona koja je jednom izjavila: „… ja sam feminista, filozof, liberalna kritičarka, politička teoretičarka, kvir, rodni teoretičar“. I to sve najedno, bože me ubrani! A nijednom da pomene da je i – žena. Potom smo se u redakciji bavili „ženskim pismom“, pravili antologiju crnogorskih poetesa, objavljivali tekstove o feminizmu u svijetu i kod nas. I da me danas pitate što nam je to onda trebalo, lako bih odgovorio: ne znam. Ni danas nisam siguran da li postoji „žensko pismo“, ni čemu podjela na „žensko“ i „muško“ pisanje. Ali sam sve vrijeme bio siguran da postoje dobri i loši rukopisi i žena i muškaraca – tu završava pomenuta podjela, podjela koja ništa ne znači. A o feminizmu neka brinu neoliberalne teorije, zagovarači kvir literature, te žene koje drže do sebe toliko da se pitam: jesu li to žene ili alijeni. Bez namjere da ironišem, bez uvrede, molim vas, ‘ženski svijetu’, doista mi nikad nije bilo  jasno što je to – feminizam. Ali znam da sam debelo pogriješio što u antologiju pjesnikinja, koja je u PLIMI objavljena, nisam unio nijednu bošnjačku poetesu. Kažem li: ‘nisam znao za njih’ pogriješiću dvostruko, jer me savjest mogla upozoriti: ‘da si se temeljitije raspitao – znao bi’. Mea culpa!

O tome sam prvo pomislio dok sam sa pažnjom slušao što i kako, upravo o feminizmu, govore učesnice diskusije sa nazivom „Magija ženskog pisma“. Na bini se nalazio buket ruža: bošnjačke književnice, profesorice, etnolozi. Od njih su, do nas u publici, dolazili topli ali zvonki glasovi, mirisalo je naokolo od uzdaha rečenica koje su slate nama, ‘muškima’, da ih naučimo.

U vremenu kome smo i žrtve i svjedoci, koje se zainatilo: hoće ono da dunjaluk posve sagori – glasovi otresitih žena te večeri nalikovali su obilatoj bujici koja požare gasi. Vjerujem da je mnogi u publici zaključio: vrijeme, naše sadašnje vrijeme, htjelo bi da sruši sve dobre običaje, ali će lakše svijetu biti dok postoje ovakve kćeri, sestre, matere i majke. Pa makar taj, da prostiš feminizam, najzad i pobijedio. Makar se i ustoličilo famozno „žensko pismo“. Samo neka bog sačuva ovu ljepotu govora i snagu odlučivanja, koje su nam te večeri stizali od junakinja – bošnjačkih književnica.

Perfektni  nastupi i testamentarni zaključci! Sve te dame, koje sam slušao sa užitkom, znaju svoje mjesto i u rodu i u domu, istorije su se načitale, i o budućnosti im je slika vidna, i u naslijeđu i u potomstvu barjak one nose, i kojima se ne može omaći da pogriješe, jer su bitan činilac u misiji jednog naroda koji je, svoj i na svome, kolo napretka poveo. Za mir, rad i bolje živovanje. Suza je, valjda, bilo dosta. Nije sramota reći: lako je delijama dok su ovakve žene uz njih. Ozbiljno o tome tako mislim. I priznajem (znaju to i oni koji ne žele da priznaju, jer su ih saputnice razmazile): žene su bolji dio čovječanstva. A feminizam?! Maže li se to na hljeb? Ili su to glasi i igre koje vjetrovi vremena raznose, dok život i dalje čuva svoje kodove.

Jovan Nikolaidis
Autor 22.9.2017. u 20:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija