(JUGO)NOSTALGIČAR

Izdvajamo

• Cjelokupna zbirka kratkih ali asocijativnih, duboko proživljenih apatridskih zapisa nije pretenciozna, ne gura se u vrhunsku literaturu, ali svaki tekst u knjizi Dnevnik jednog apatrida istiniti je trag nekadašnje sreće življenja i današnje nesreće življenja na bh. prostorima.

Povezani članci

• TEROR DANAS MORA PASTI!
• Novogodišnji put oko sveta
• Tri zaumna slavlja
• Amir Hrnjičević: Mom sudiji drugu Krstiću
• EU Observer upozorava Brisel da dva puta razmisli prije nego što BiH da kandidatski status
• 22. CROATIA REDIVIVA (ča-kaj-što) hrvatska pjesnička manifestacija u Selcima na Braču

foto: Abrašmedia

Milenko Mišo Marić „Dnevnik jednog apatrida“, Rabic, Sarajevo, 2014.

Piše: Gradimir Gojer

Mišo Marić vezan je neprebolno za dva toponima: Bosanski Petrovac i Mostar. Rođen u Bosanskom Petrovcu, odrastao u Krajini, najljepše godine života posvetio Gradu na Neretvi, a zrelost provodi u dalekom svijetu usred engleskih magli i kiša. Svojevrsni apatridski dnevnik formirao je Marić iz tri karakteristična dijela – poglavlja: Pisma s onog svijeta, Namigivanje zvijezdama i Turističke razglednice. Svemu prethodi prološki dio Umjesto predgovora, u koji je Marić smjestio dirljivu pjesmu Bor s Grmeča, koju je inače posvetio Šibi Krvavcu i Milošu Petroviću, a pjesma je nastala 1987. godine.

Cijelu knjigu Dnevnik jednog apatrida mogao bih okarakterisati kao dnevničke zapise koji su nastajali u različitim periodima, ali koji uglavnom na listine knjige donose golemu tugu i tešku nostalgiju, sa kojom ovaj pjesnik i novinar pokušava nadići surove realije razrušenog zajedničkog življenja, prije svega u negdanjem Mostaru, a onda i u dragoj mu državi, koje nažalost više nema. Pjesnički stilizam Miše Marića, nadahnjivan enormnim količinama mostarenja, dostatno je ličan, tako da iz teksta u tekst domirira neka čudna tuga, pa i osjećanje bespomoćnosti, pred sudbinom koja je mnogim ljudima sa ovoga tla donijela prisilno izgnanstvo. Posebno je dominantan uvodni tekst Bog je otišao za Plymouth, u kojem Marić doživljava, gotovo halucinantno, jednog beskućnika, u posljednjoj noći Adventa, kao Stvoritelja koji je te noći sišao na zemlju, ali ipak neće posjetiti niti Bosnu i Hercegovinu, niti Mostar, kako to Marić nadahnuto opisuje. Prosto je nevjerojatno koliko su Marićevi naslovi asocijativni i koliko sami za sebe donose cjelinu pojedinih priča, koje slijede iza naslova (Djetinjstvo je neotuđiv zavičaj, Crni karanfil u reveru, Mokra braća i seke, Top lista kapitalista…).

Tekst Bijeli grad u crnoj monografiji ili Stari drugovi, nova gospoda i bijelo jagnje, pa onda Crvena noć u bjelini, sve me to natapalo golemom nostalgijom koja može biti prepoznata, gotovo u pravilu, tek i samo od onih ljudi koji su bili suvremenicima Miše Marića za vrijeme nekih sretnih godina provedenih u Mostaru i nekadašnjoj Jugoslaviji.

Knjigom se na više mjesta provlači i simbol nekadašnjeg Mostara – ansambl koji je formirao Mišo Marić, a koji je svojom pjesmom pronio slavu Mostara… To je, naravno, ansambl Mostarske kiše, koji je Marić krstio prema pjesmi svog nerazdvojnog prijatelja Pere Zubca, čiju pjesmu Povratak Mostaru Marić uvrštava kao svojevrsni epilog svog apatridskog dnevnika.

Pojedine osobnosti i njihovi stvaralački opusi zaokupljali su pažnju ovog pjesnika. Zato se s golemim razlozima vrjedi vraćati tekstovima koje je Marić napisao kao plemenito sjećanje na Oskara Danona, Kemala Montena, Davorina Popovića… Svaki od tekstova posvećenih ovim stvaraocima poseban je na svoj način. Najdirljivijim u ovoj knjizi čini mi se tekst Maestro s petokrakom, koji nije ni životopis, niti smrtopis, koji nije ni artistička biografija, niti registrator svih postignuća svjetski relevantnog kompozitora i dirigenta Oskara Danona, a sve je i to! Taj tekst je čudni amalgam činjenica iz maestrovog života, Marićevog snatrenja nad zajednički provedenim trenucima i dugotrajnog sjećanja na njih, kao i rijetko osjetljivog odnosa prema Danonu kao vječitom Sarajeliji, koji je to bio i onda kada je briljantno dirigirao Londonskom filharmonijom!

Neka šanerska sjeta dominira u asocijativnom Marićevom vrelu kada govori o Kemalu Montenu i Davorinu Popoviću, istinskim simbolima suvremenog Sarajeva. Svaki Marićev tekst iz ove knjige zapravo duguje dugogodišnjem, istrajnom namigivanju zvijezdama na način Mike Antića i stvaranju čudesnih pastela pjesničkog tipa poput putopisa Dubrovački pastel. Cjelokupna zbirka kratkih ali asocijativnih, duboko proživljenih apatridskih zapisa nije pretenciozna, ne gura se u vrhunsku literaturu, ali svaki tekst u knjizi Dnevnik jednog apatrida istiniti je trag nekadašnje sreće življenja i današnje nesreće življenja na bh. prostorima.

Knjigu Dnevnik jednog apatrida izdala je izdavačka kuća Rabic, kao i neke prethodne Marićeve knjige, a sigurno je da suradnja pjesnika i novinara Milenka Miše Marića sa prvim čovjekom i vlasnikom ove kuće, o kojem takođe postoji tekst unutar ove knjige, ne završava tiskom ove nostalgične pustolovine Marićevim životom i smrću jednog vremena, jedne države i nekadašnjeg Grada!