JUSIĆEV SUVREMENI SENZ

Gradimir Gojer
Autor 28.9.2016. u 11:31

JUSIĆEV SUVREMENI SENZ

Nakon prvog slušanja glazbe za balet „Omer i Merima“

 

Kada sam, svojedobno, ispisivao libreto za balet Omer i Merima nisam, bez obzira na uspješnost dosadašnjih suradnji i ljudsku bliskost sa skladateljem, aranžerom, gitaristom i dirigentom Đelom Jusićem, niti slutio da ću bez obzira na poziciju libretiste u ovom baletu biti prisiljen da zapišem ovaj tekst kao svjedočanstvo na jedan topao dan kolovoza u kojem smo Svetlana Broz i moja malenkost u arkadijskom domu sa pogledom na kompletan Dubrovački akvatorij slušali ono što je maestro Jusić temeljem mog libreta skladao, a što bi trebalo uskoro biti baletnom predstavom na repertoaru sarajevskog Narodnog pozorišta.

Jusić je ovoga puta iznenadio i nas, a čini se i samog sebe??! Jer, njegova glazba proizlazi iz tri vrela: tradicionalna bosanska, moglo bi se kazati zavičajna, osjećajnost, data precizno u libretističkim kadencama; specifična jusićevska sklonost ka izmjeni ritmova i konačno, potpuno inovativna glazbena osjećajnost, koja ne crpi nikakvo podlijeganje uticajima bilo kojeg suvremenog autora… U pojednim trenucima slušanja ove glazbe asocirao sam na svojevrsnu atonalnost, na jedan glazbeni ludizam sa snažnim akordima udaraljki, ali i nevjerojatnom osjećajnošću za neku čudesnu pastoralnost temeljnog motiva…

Jusić je motive Omera i Merime, motive skupnih scena, pa nekih međuscenskih prizora, koje nadahnuto naziva Zvrkom skladao na način da se motivi ne dopunjuju, već glazbeno kontrastiraju i konfrontiraju.

U ovoj novoj glazbenoj pustolovini prepoznajem Jusića tragaoca, iako neke od tema i motiva nije moguće ne promatrati u stilovima dosadašnjih njegovih glazbenih traganja. Omer i Merima nije glazbena priča tek i samo o bosanskom Romeu i Juliji… Nadahnuće skladatelja odlazi dalje od libretističke temeljnice…

Nemalo sam bio osupnut i oduševljen idejom Đela Jusića da svojevrsni prolog buduće predstave bude solo jednog violiniste, koji se uživo pojavljuje i koji na neki način, poput voditelja, ali onog isključivo glazbenog, inicira motive koji slijede i koji će nakon završetka pojedinih prizora ostati, siguran sam u to, prepoznatljivi u uhu gledatelja i slušatelja, poput najpopularnijih Jusićevih hitova. Đelo Jusić je za ovu prigodu potpuno inovantno, upravo u pomenutim izmjenama ritmova, napravio sinkrezijski pristup, a sintetska osnova različitih glazbala, pa i korištenja elektronike, itekako govori u prilog tome da Jusićev skladateljski rad nije okamina, već potpuno živ i životodajan odnos prema temi vječite ljubavi, tragičnih momenata u životu ljubavnika…

Sve to, ipak, Jusić u svojoj glazbenoj mapi bola zaodjeva u neku vrstu čudesnih glisanda, neke glazbene hujnosti, huja kroz vrijeme koje ljubavnu tematiku izdiže na univerzalne razine promatranja, izbjegavajući da motivi unutar glazbe budu isključivo zavičajno pozicionirani. Suvremeni glazbeni senz Đela Jusića jednostavno je, u neku ruku, potisnuo njegov mediteranski, raspjevani i do kraja razbokoren način mišljenja o ljubavi.

Posebno me dojmila glazba masovne scene vjenčanja, u kojoj odnos Omera prema lijepoj, ali neželjenoj Fatimi, kroz Jusićev upliv u ono što se naziva čudesni srcegram otvara mogućnost potpuno suvremenog čitanja odnosa muškarac – žena, kao i odnosa u tragičnom trokutu muškarca i dvije žene. Jusićeve baletne fantazije otpočete baletnom svitom Dubrovački kantuni, nastavljene gotovo rapsodičnom i himnično suvremenom glazbom Katarine bosanske kraljice, ovim novim djelom za baletni ansambl i soliste pokazuje da u godinama zlaćane zrelosti ovaj skladatelj iskazuje nevjerojatnu vitalnost, tragalački odnos prema potpuno novoj glazbenoj stvarnosti, a iznad svega razumjevanje za dubinsku poetsku čežnju koja proizilazi i iz motiva, ali i iz libretističke obrade.

Vidio sam u životu nekoliko dramskih verzija motiva Omera i Merime, od čega dvije kojima je kumovao vrhunski stvaralački dvojac Stevan Pešić – Miroslav Belović, ali moja uvjerenja o suvremenosti i svevremenosti motiva tragične ljubavi Omera i Merime tek su, sad, došla na svoje..

Jer, Đelo Jusić od vremena svog trubadurskog benda, preko iznimno ozbiljnog stvaralačkog opusa u kojem su zastupljene i baletne svite, oratoriji, kompozicije za pojedine instrumente, do opere, Andaluzija ostaje na principijelnoj i do kraja, gotovo bih mogao tvrditi, egoističnoj stvaralačkoj opsjednutosti ljubavlju kao poticajem da se stvara in continuo…

Sjećajući se Jusićevih mjuzikala Dundo Maroje i Dan od Amora jednostavno sam slušajući ovu glazbu sa pogledom na akvamarin ispod sebe, razmišljao koliko jedan mediteranskom žudnjom opsjednut čovjek može otvoriti putova za mišljenje, pa i duboku meditaciju o odnosu dvaju bića?!

Sve u svemu slušanje glazbe za balet Omer i Merima nije bio tek trenutak profesionalnog rada, već je ovo bila seansa bosanske ljubavi na jednom Jadranom opervaženom otoku, oazi duhovnosti usred komercijalizirane stvarnosti ljetnjeg Dubrovnika, ali i ukupne jeftinoće lake glazbe kod nas.

Gradimir Gojer
Autor 28.9.2016. u 11:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija