Jutro u Mostaru

Milan Draško
Autor 6.6.2022. u 14:15

Izdvajamo

  • Strane turiste oduševljavaju skokovi sa Starog, naročito neustrašivi lastin let. "Taj let, kojeg se cijelo odrastanje vježba da bi ga se konačno skočilo na glavnoj pozornici, sa Starog, u sebi sadržava i razbijanje straha i eleganciju i želju da se dokažeš raji i ulici i nekakvu inicijaciju u svijet odraslih, a na koncu i veliku borbu sa samim sobom, koju dobar dio ljudi na svijetu teško vodi, a još rjeđe u njoj pobjeđuje" (Dragan Markovina -"Libanon na Nertevi").

Povezani članci

Jutro u Mostaru

Fotografije iz privatnog albuma 

Kiše su neprestano padale u januaru 2020., kao u himni davne mostarske mladosti.

“A padale su svu noć neke modre kiše
Nad Mostarom
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg
Nije bilo”

“Odlomak iz poeme Pere Zupca – “Mostarske kiše”

Dvadeset sedmog januara granulo je sunce i razgalilo dušu. Stigoh u Mostar tragajući za ostacima nekadašnje nestvarne ljepote. Putopisci žude za vedrijom stranom života, potiskujući tugu. Parkirah auto u Donjoj Mahali. Prelazim “Lučki” most i hitam prema Šantićevom spomeniku. Zavičajni bard tople riječi i meka srca oplemenjuje mali park iznad Neretve. Zamolio sam smeđokosu ženu koja prolazi Titovom da me fotografiše.

Manje je poznato da je Aleksin mlađi brat Jakov bio nadaren pjesnik. Nemirnog duha, plahovit, uz to sanjar, Jakov je proveo neobičan, pustolovan život. U Ženevi se sprijateljio sa Jovanom Dučićem. Pisao je Aleksi: “Svaki minut, sekund koji provedem sa njim, ja sam bogatiji. To je jedan um koji je hiljadu puta sjajniji kad govori nego kad piše. Sličan je genijalnom glumcu koji svoju silu istroši i prospe na probi, a na predstavi je malaksao; da sam Rotšild, ja bih ga kupio, plaćao koliko god hoće, samo neka vazda govori”. Iz opusa Jakova Šantića (preko stotinu pjesama) izdvajam jednu napisanu u švajcarskom gradu Lezenu, 1904. godine.

“Ti kada plačeš, cio svijet plače.

U bolu tvome suza boga strepi;

 misli su tvoje ko švigari neba,

 ili ko jata anđela lijepi!

Tvoje je srce kao srce majke,

što mrijuć’ drhti na plač čeda svoga;

život je za te život trenutaka,

život pun sjenka, demona i Boga!

I kada umreš, kao vihor nagli,

 tvoje će rime narode da bude,

da čednu svjetlost zažižu u magli,

i vječnom pravdom da tiranu sude”!

(“Pjesnik”)

Obolio je od tuberkuloze i liječio se u Boki, Dalmaciji, Kvarneru, Švajcarskoj. Umire u 24. godini. Aleksa mu posvećuje potresnu pjesmu “Pošljednje veče u Malom Lošinju”.

“U mirisu jela dok se veče kupa,

po zalivu malom laka crven titra,

negdje, u blizini, bono jeca citra,

i s brodova stiže lanca zveke tupa.

On podiže ruku i sa bolom reče: “O, zahodno sunce, o rumeno veče/

o mladosti moja!…

I glas ropac uze.

Steže.

Još jedanput za zavjesom starom

zatreperi sunce, i cjeliva žarom

u njegovom oku kaplju zadnje suze”…

Nastavljam šetnju i stižem do stepenica gdje su kafići i muzej živopisnih boja. Na vrhu stepenica, ispod sata, kafić “Bijeli bar”. Nekad su suvlasnici bili dr Dženan Đani Salković i Željko Samardžić.

“Čudesni čovjek Đani Salković. Dobitnik prve nagrade Saveza kompozitora Jugoslavije, autor jedne od najljepših zbirki pjesama za djecu, autor prvog i jedinog mjuzikla u istoriji Mostara “Slavujev poj”. Ljekar, doktor specijalista otorine, teško za izgovoriti otorinolaringologija, a kamoli  izučiti. Vozio jedrilice, avione, pjeva, komponuje… Čudo” (Mišo Marić).

Radio je kao ljekar u Iraku i Libiji. Igrao fudbal za juniore Veleža. Autor je pjesme “Prođe ovaj dan” koju je obradio zagrebački sastav “Drugi način”. Pjesma “Jefimija” posvećena je monahinji i pjesnikinji Jefimiji (Jeleni) Mrnjavčević. Niški trio “Lutajuća srca” izveo je na festivalu “Vaš šlager sezone” (1973.). Đani je za “Jefimiju” dobio nagradu Saveza kompozitora Jugoslavije.

Željko je pjevao u hotelu “Mostar”, za svoju dušu i zadovoljstvo Mostaraca. Nastupio je na banjalučkom festivalu “Prvi aplauz”(1972.), sa pjesmom “Moja je Marija drugačija”. Pjevao je himnu Veleža “Rođeni, rođeni”. “Mi smo raja iz Mostara/sve nas ista ljubav spaja”. Kako je to nekad emotivno i istinito zvučalo! Sreo sam ga na tivatskom aerodromu 1994, kada je još tražio mjesto pod suncem. Naslonjen na šank, djelovao je zamišljeno, potišteno. Pomislih u jednom trenutku da mu priđem i poželim sreću. Sljedeće godine otpjevao je sjajnu baladu “Sipajte mi još jedan viski”, i pobijedio na “Pjesmi Mediterana” u Budvi. “Sipajte mi još jedan viski/ jer srušio se sav moj svet./ A bili smo, zar ne/ tako bliski/ ko galeb i njegov let/…” Slijedile su “Grlica”, “Da me nije” i zvijezda je rođena. Zavirio sam u kafić i fotografisao enterijer. Nikoga nema unutra, čak ni za šankom. Drugačije je ljeti kada se stolovi iznesu vani.

Spuštam se stepenicama i već sam nadomak Starog mosta, koga jutarnje sunce nježno miluje. Posmatram klizavi kamen, pragove, kule i plavo nebo, osjećajući radost što se ponovo stapam sa istorijom i duhom Mostara. Most je završen sredinom ljeta 1566. Karakterističan je po tankom i elegantnom obliku; profil mosta bio je toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima teško zamisliti da se takva građevina može napraviti od ogromnih kamenih blokova. Stari most, jedinstven u svijetu, nije povezan ni s jednim specifičnim stilom ili periodom u arhitekturi. Sam oblik mosta ima svoju priču. Most predstavlja jednu polovinu kruga, a njegov odraz u vodi je druga polovina kruga. Cjelokupna slika predstavlja život. Evlija Čelebija u svom znamenitom putopisu piše da ljepšu ćupriju nije vidio u svekolikom carstvu.

Svaki dolazak na Stari je događaj. Posmatrao sam, jednog aprila, restoran “Babilon”, koji se stepenasto spušta prema Neretvi, između starih smokava. Italijanski turisti “okupirali” su most. Na stijeni koja jedva viri iz vode odmara galeb. Petog januara 2019. posjetio sam Stari i susreo brojne japanske turiste. Na sredini mosta, odakle se skače u ponor Neretve, porodica iz Poljske; muž, žena i dva mala sina. Vavilonska pometnja jezika, radost na licima turista. Nema mnogo turista na mostu 27. januara 2020.,  iako je vrijeme fantastično. Prolaze dvije Kineskinje iz milionskog grada Vuhana u kome se pojavio opasni “Covid 19”. Grupa kineskih turista ušla je u Hrvatsku 26. januara. Noćili su u Kleku, u neposrednoj blizini Neuma. Ujutro su nastavili put za Sarajevo, sa pauzom u Mostaru. Kineskinje su opuštene, a Mostarci prilično zatečeni. Nisam baš oduševljen susretom, diskretno ih izbjegavam. U novinama čitam kako se virus prenosi. Ako ste udaljeni od zaražene osobe manje od 1,8 metara, moguće je da pređe na vas!? Zamolio sam simpatičnu prolaznicu, gracioznog hoda, da me fotografiše dok stojim blizu ograde mosta.

Iznenada ugledah jato galebova u brzom letu. Dolaze sa Radobolje koja se kod Starog ulijeva u Neretvu. Ne uspijevam fotografisati, prelazim na sjevernu stranu mosta u nadi da ću ovjekovječiti njihov let. Uzalud, gdje se izgubiše? Biser Radobolje “Kriva ćuprija” je sasvim blizu. Most sagrađen 1558. po izgledu je identičan sa Starim mostom. (razlika je u razmjeri)

Roko Markovina je napisao sjajan tekst o Starom  u sarajevskoj “Nedjelji” (1995.).  “Na MOSTU u sedam zakazivali bismo randese svojim svjetlanama. I one bi točno znale da moraju biti u 19 sati na Starome mostu, ako žele biti djevojkom mladiću svojemu. I kraj NJEGA bi se susreli, malo prošetali, par poljubaca izmijenili, na kavu ili čaj svratili, malo se ugrijali, “Crnjanskog” govorili, ponekad i zapjevušili, kamen u vodu (sa zamišljenom tajnom željom) bacili, malo se smijali, malo “isfatali”, pa onda kući… do sutra. Na MOSTU u sedam”.

Mostar naših dana najljepši je ljeti. Rasuta po svijetu stižu djeca grada iz vremena ruža ispunjena čežnjom i sjetom. U mnoštvu turista na Starom možete ih, ipak, prepoznati. Eno ga stoji naslonjen na ogradu mosta, pogledao je prema Lučkom, čijom obnovom su Mostaru vraćeni svi predratni mostovi. Zatim odlazi na suprotnu stranu, pogled mu polako pada na Kujundžiluk, i dugo ostaje zagledan u Neretvu. Dolje, sasvim blizu, naučili su ga da pliva. Sa drugovima se spuštao na crnom, gumenom šlaufu koji je bio u modi nekih davnih ljeta. U uskim sokacima oko mosta desila su se prva stidljiva ašikovanja. Gdje li je sada ona plavooka djevojčica, koja je bila “njegov prvi nemir i žudni san dječaka”?

I ko zna koliko bi još tako stajao, da ne osjeti ruku svog sina na ramenu. Sin je bio sasvim mali kad su morali poći, ili se rodio u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj. Sin misli da su tu već dovoljno ostali, napravili fotografije koje su željeli, ali u posljednjem trenutku, tati naviru sjećanja na davna nedjeljna popodneva, kao da dolaze iz nekog drugog života. Još je dječak, na Veležove utakmice odlazi sa ocem…

Mostarce koji su prošli golgotu rata, dolazak dijaspore ne fascinira kao putopisce. Rahatluk i lakoća života više ne “stanuju” ovdje. Ozareni Mostar umire zajedno sa Jugoslavijom.

Lastin let legendarnog Emira Balića

Strane turiste oduševljavaju skokovi sa Starog, naročito neustrašivi lastin let. “Taj let, kojeg se cijelo odrastanje vježba da bi ga se konačno skočilo na glavnoj pozornici, sa Starog, u sebi sadržava i razbijanje straha i eleganciju i želju da se dokažeš raji i ulici i nekakvu inicijaciju u svijet odraslih, a na koncu i veliku borbu sa samim sobom, koju dobar dio ljudi na svijetu teško vodi, a još rjeđe u njoj pobjeđuje” (Dragan Markovina -“Libanon na Nertevi”).

Veličanstvenu sliku čovjeka koji poleti kao ptica obožavali su pjesnici Mika Antić i Pero Zubac. Kupovali su skakačima bureke, a oni ih častili skokom. Pjesnici im poslije recitovali stihove…

Penjem se uskim stepenicama, prolazeći pored Ronilačkog kluba “Mostari”. To je i logistika za skakače sa Starog. Nastavljam dalje, ulazeći u neobični “Čardak Caffe” koji “lebdi” iznad mosta.”Mogu li  napraviti nekoliko fotografija sa prozora”? “Naravno, izvolite”, odgovara mi konobar koji se zove Amir. “U naš objekat dolazili su car Franjo Josip, Angela Merkel, Alija Izetbegović, Lučano Pavaroti, Bono Voks”. Kasnije sam pročitao: “Prilikom dočeka cara Franca Jozefa 1910. godine, Mostar iskićen cvijećem, zastavama. Stari most i oko njega perzijski ćilimi, prostrti u dužini 400 metara. Na mostarskom Rondou visoki carski obelisk, topovi sa brda Hum označili dolazak cara” (“Preporod”). Amir otkriva: “Ovo je najstariji ugostiteljski objekat u Bosni i Hercegovini, uz jedan sarajevski”. “Žurim prema Kujundžiluku i Fejićevoj, možda ću popodne opet doći”. “Svratite da popijemo kafu. Pričaću vam o istoriji”…

Milan Draško
Autor 6.6.2022. u 14:15