KAD ĆE AKO NE SADA, književnost Albanaca u Crnoj Gori, koliko se poznajemo

Jovan Nikolaidis
Autor 31.12.2021. u 11:08

KAD ĆE AKO NE SADA, književnost Albanaca u Crnoj Gori, koliko se poznajemo

Crnu Goru odvajkada zapljuskuju raznorodni kulturni uticaji i naslijeđa. Unutar nje žive i djeluju nekoliko naroda. Pored srpskog, svetosavskog i kosovskog, u njenom biću traju i dukljanskocrnogorski, mediteranski, islamski, ilirski i miteleuropski elementi života i kulture. Svaki je svojom osebujnošću obogatio naše kulturno naslijeđe. I svaki je jednako važan budućem modelu crnogorske nacionalne kulture. Ne uvažavati svakog od njih po mjeri dobrog ukusa i potrebe da se realno afirmiše svaki ponaosob znači ne doprinositi zdravlju crnogorske kulture.

Komparativna kultura najbolja je ulaznica za svaku prezentaciju crnogorskog državotvorstva, njenog identiteta i višenacionalnog duha u porodicu evropskih naroda. Prosvijećenih, tolerantnih građana otvorene zajednice. Komparativna kultura je, tačnije – trebalo bi da bude, suština politike u kulturi Crne Gore.

Kultura je dijete i roditelj svake države. Nju država čuva i njeguje, kao što se država njom podupire, ukrašava i njom se poistovjećuje u očima svijeta. Nije ozbiljna državna politika koja ne podrazumijeva i krajnju brigu za svoja svenacionalna kulturna dobra. Njima se svaka napredna država ponosi i na njih se oslanja – afirmisanje pojedinačne nacionalne kulture u opštu kulturu države Crne Gore početak je dugovječnosti i zdravlja naše državne zajednice. Manjine su, po prirodi stanja, uvijek bile najtrpeljivija grupacija. A politički najvidovitija i milosrdnija od danas prisutne nadmenosti većinskih naroda u Crnoj Gori. U ime njenog zdravlja, jer je danas Crna Gora bolesno društvo, potreban je Crnoj Gori odgovarajući model kulture. Da bi ozdravili to podrazumijeva, pored ostalog, konstantno i dobro planirano sponzorisanje kulture manjina od strane državnih institucija. Podsticanje umjetnosti mladih, od lokalnih do regionalnih projekata, lobiranje i zaštita od strane ministarstva kulture pri prezentacijama naših kulturnih vrijednosti izvan zemlje, kontinuirano edukovanje ciljnih grupa, menadžerstvo, zdravi amaterizam, konstantno komparativno prevodilaštvo, pokretanje i vođenje originalnih inicijativa u kulturi, kontinuirano uspostavljanje dijaloga između umjetnosti i privrede, unaprijeđivanje umjetnosti i kulture u svijesti građana, umjetnost i kultura kao komponente slobodnog vremena (kulturnoaktivno stanovništvo), kultura stanovanja, kultura ponašanja, jačanje patriotizma kroz manifestacije kulture, film kao nacionalna zadaća, et cetera. Jednom riječi – gradnja puteva i postojan most između kulture koja državu uzdiže i države koja kulturu njeguje. Svemu rečenome buduća politika kulture Crne Gore treba da nađe odgovarajuće mjesto i tome posveti veću pažnju. Nesklad u kome danas žive narodi Crne Gore ne ide u prilog kulturi tih naroda, državi pogotovo.

Uvod koga sam pročitao navodi nas na konkretno pitanje: Koliko u Crnoj Gori građani znaju o albanskoj književnosti? Koliko se poznajemo? Lako ćemo pitanju odgovoriti: nedovoljno, malo, nepravedno malo. Jer je albanski narod u Crnoj Gori, zajedno sa ostalim manjinskim narodima, dao nemjerljiv doprinos dostojanstvu i opstojnosti nezavisne Crne Gore. Pošast kojom je danas iznutra okupirana naša država i učinci retrogradne politike u njoj, ne treba da nas pokolebaju da koliko sjutra nađemo način, osmislimo model kojim se otklanja  pomenuta manjkavost u crnogorskoj kulturi. Imperativ je tim jači što Crna Gora, većinom zemlja slavenske sintakse, albanski jezik ne razumije, pa većina ljudi i ne sluti koliko literarno bogatstvo leži u toj sintagmi: albanska književnost. Ona književnost koja je nastala i nastaje i u Crnoj Gori i u matici. Sebe smatram osrednjim poznavaocem te literature, ali mi je i to dovoljno da potvrdim, da jamčim da je albanska kultura i njena književnost daleko moćnija nego se i sluti.

Mislim da s pravom treba uputiti kritiku prvenstveno Javnoj ustanovi Centra za kulturu mog grada čija je izdavačka književnost nerazvijena. Posredno, krivica je i na albanskim partijama (jer i one dijele političku vlast u našem gradu, koji se kulturi okreću sporadično i selektivno, bez jasne vizije što bi njima trebala da znači i da bude albanska kultura unutar Crne Gore. Ne svodi se kultura albanske populacije na nekoliko promocija i nekoliko vašara tijekom godine. Konzistentan projekat posvećen prvenstveno kulturi albanskog naroda ne postoji. Ne sporim, bilo je lijepih pokušaja da se određeni segmenti savremene albanske književnosti prevedu i stave na uvid čitaocima. Sa skromnošću vas obavještavam da je nekoć moj časopis PLIMAplus nekoliko godina izlazio upravo pod heteronimom PLIMA-BATICA objavljujući tekstove na albanskom jeziku. Izdavačka kuća PLIMA je prevela nekoliko knjiga albanskih pisaca. OKF je takođe prevodio albansku književnost na crnogorski jezik. Čini to u kontinuitetu i CEKUM: objavljuje radove Albanaca na njihovom maternjem jeziku i na crnogorskom uporedno. Treba pomenuti i gospodina Ćazima Muju sa izvanrednim, čudesno vještim prijevodima u nekoliko izdanja s albanskog na crnogorski, kao i genijalnog prevodioca Gospodina Berišaja iz Prištine. U posljednje vrijeme i časopis Fokalizator poklanja pažnju prijevodima savremenih albanskih pisaca na naš jezik.

Tu ne treba stati. Sazrelo je vrijeme za jednu pažljivo obrađenu i sveobuhvatnu hrestomatiju albanske književnosti u Crnoj Gori. Književna zajednica ART kluba već decenijama objavljuje knjige albanskih pisaca u Crnoj Gori, i njoj, uz podršku CEKUMA pripada čast i znanje da oni pripreme temeljitu antologiju i proze i poezije Albanaca u Crnoj Gori. Da Crna Gora više i bolje upozna književnost jednog časnog naroda koji poštuje Crnu Goru. Demonska je država koja ne gaji kult dobrog susjedstva. Složni susjedi iz sokaka, agilni susjedi jedne varoši, miroljubivi građani jedne države. Kojoj do sukoba nije, ali do rada i sticanja znanja o sebi i drugima jeste. Iz tekovina dosusjedstva kretali su mnogi uspjesi građanske prirode Crne Gore. Mihailo Lalić na jednom mjestu piše: susjed je najbliža svojta. Ko još ne zna sa koliko je ljubavi i poštovanja održavano prijateljstvo Albanaca sa Radovanom Zogovićem! Istinski zdrave zajednice takva drugovanja pretvaraju u nepisani zakon duhovnog naslijeđa naroda, u matricu iz koje su naša plemena, naše vjere i naše nacije izrasle u zdravu zajednicu duhovno zdravih pojedinaca. A ono što važi za dva susjeda u selu, za dva susjedna sela, susjedna grada, važi i za građansku državu u kojoj se više naroda dodiruju i dopunjuju u opštoj kulturi civilizacije. U građanskom društvu individualna društvena sloboda je zdrava ako, u svakom pogledu, naročito u kulturi, afirmiše društvenu slobodu onih kraj sebe. Da se živi u uzajamnoj pomoći, u miru božjem.

Jovan Nikolaidis
Autor 31.12.2021. u 11:08