Kad DEMOKRATIJA visi mački o repu

Savo Petrović
Autor 28.12.2019. u 13:09

Kad DEMOKRATIJA visi mački o repu

Miloš Aprilski (1945 – 2008), pisac pet knjiga satirične proze

Priče Miloša Aprilskog nas opominju i upozoravaju. Pisac iskreno želi da navede svoje junake i čitaoce da istinom umiju lice i ruke. Učini mi se čak, dok nas njegove knjige udaraju po glavi, da neko iz daljine glasno i jasno kaže: Stanite, ljudi, i razmislite! Probudite se iz košmarnog sna, i ustanite, ne ubijajte, ne mrzite, ne činite zla. Čuvajte se, ali čuvajte i druge – od sebe. Učini mi se da se kroz knjige pripovjedača Miloša Aprilskog, koji želi da ugasi požar mržnje i upali oganj ljubavi, prizivaju i stari Grci: Smognite snage i kažite sebi ono što smo i mi sami govorili poslije međusobnih ratova. A govorili su: Kuku, šta smo im uradili!

Autor: Savo Petrović

Pet knjiga satirične proze koje je napisao Miloš Aprilski, rođen 1945. u Osječanima kod Doboja, profesor i novinar po zanimanju, pisac i pjesnik po vokaciji, uvjerljivo pokazuju i potvrđuju da se istorija ljudske gluposti i zla kao katastrofa neprestano ponavlja, ovdje, u Bosni i Hercegovini, i na cijelom Balkanu, uvijek kao tragedija, a nikada kao učiteljica života. Sve napisane priče u knjigama ”Pozorište živih lutaka”, ”Razmnožavanje boga”, ”Careve nove pelene”, ”Ljubav na prvi metak” i ”Azbruka” bol su i krik protiv pomućenog i poremećenog uma i skamenjenog i smrznutog srca, nadobudne i bahate vlasti, nepravde, bijesa, sile, ubijanja i mržnje.  Sa ironijom i često na humoristički način, ponekad i sarkastično, uvijek satirično, Aprilski daje sasvim vjernu sliku naravi i osobina ljudi (ili ”ludi”, kako kaže jedan njegov junak koji, kao bajagi, ne može izgovoriti glas lj) i vremena u kome živimo i podneblja gdje smo rođeni.

U romanu ”Azbruka”, koji je objavljen 2004. godine, Miloš Aprilski se odvažno upustio u ismijavanje i ironisanje pojava i ljudi poslije krvavog rata u tamnom vilajetu ili prokletoj avliji, dakle u Bosni i Hercegovini, ”gde sreća nema korena”, kako je davno pisala Isidora Sekulić. Istina, kroz roman, sadržan od trideset priča, kroz cijelu azbuku, od A do Š, pisac nastoji da zaštiti svog glavnog junaka, penzionisanog učitelja Lazu Praštala, zvanog Laza Tabularaza, koji, kako se već u prvoj rečenici kaže ”nije umio da laže i koji je zbog toga bio opasan po život – naročito svoj”.

Sve je počelo na pješačkom prelazu u Novim Jarugama gdje postoji samo jedan semafor. Kao građanin koji svoj život živi časno i pošteno, poštujući zakone i pravila ponašanja, čeka da se na semaforu pojavi zeleno svjetlo i da potom pređe ulicu. Taman kad bude na sredini ”zebre”, dok je još zeleno svjetlo, na njega naleti auto lokalnog moćnika, udari ga i povrijedi.

– Čovječe, šta to radiš?! Mogao sam da te pregazim. Imaš li ti oči?

– Imam, odgovara Lazar kao da se upravo probudio iz nedosanjanog sna.

– Pa kad imaš, zašto mi smetaš?

– Ja tebi smetam?! Kao ono jagnje koje je vuku uzvodno mutilo vodu?!

– Kavo jagnje, kakav vuk, budalo?!

– Pa, imao sam prednost.

– Zar ti ne znaš za onu: ”Ovdje počiva onaj što je imao prednost”?!

– Zakon je na mojoj strani. Nisi ti Bog da možeš da se ponašaš kako ti je drago.

– E, ako baš nisi znao, upravo si vidio svog boga – kaže grmalj i ulazi u svoju limuzinu, dodaje gas i nestaje kao da se maločas baš ništa nije dogodilo.

Slijedi hod po mukama Laze Tabularaze. Prvo mora u policiju, pa zatim nekoliko dana u ludnicu, nakon toga papir na kome je napisao DEMOKRATIJA, objesi mački o rep. Kad je mačka došla vladaru pod noge, on je procijenio da je to djelo državnog neprijatelja i da mu se mora suditi. Državni detektiv će dovesti na sud mesara Đorđa Papka, kao okrivljenog, koji je, vidjevši mačku sa DEMOKRATIJOM na repu, rekao da je ”možda krenula u opštinu da plati porez zato što lovi miševe”. Papak se brani, Lazo Praštalo iz publike u sudnici tvrdi da je on to uradio, ali sudija mu ne vjeruje i kaže: ”A ti si onaj što prelazi preko ulice samo na zeleno? Takvi kao ti ne mogu uraditi ovako nešto”. ”Ipak sam ja okitio i pustio mačku”, reći će još jednom Lazo, a sudija ga izbacuje iz sudnice, zatim će ga proglasiti da je ćaknut, a poslije osvještanja semafora, po ugledu na mjesnog popa koji je osvještao kokošinjac novopečenom bogatašu, doživi da još jednom bude žestoko ponižen. Onaj bog koji ga umalo nije ubio na pješačkom prelazu na silu će ga odvesti u mjesni park i tamo će njegov gorila (tjelohranitelj) na Lazu spustiti gvozdenu krletku, nešto kao džinovski kavez za pticu….

Priče Miloša Aprilskog nas opominju i upozoravaju. Pisac iskreno želi da navede svoje junake i čitaoce da istinom umiju lice i ruke. Učini mi se čak, dok nas njegove knjige udaraju po glavi, da neko iz daljine glasno i jasno kaže: Stanite, ljudi, i razmislite! Probudite se iz košmarnog sna, i ustanite, ne ubijajte, ne mrzite, ne činite zla. Čuvajte se, ali čuvajte i druge – od sebe. Učini mi se da se kroz knjige pripovjedača Miloša Aprilskog, koji želi da ugasi požar mržnje i upali oganj ljubavi, prizivaju i stari Grci: Smognite snage i kažite sebi ono što smo i mi sami govorili poslije međusobnih ratova. A govorili su: Kuku, šta smo im uradili!

                                                                          *  *  *

Miloš Aprilski završio je Filozofski fakultet u Beogradu, živio je u Osječanima, Brestovu, Prijedoru i Doboju. Radio je kao nastavnik i profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti. Na moj nagovor  počeo je da piše za novine – informacije, zapise, reportaže, komentare, epigrame  i aforizme i to prvo za ”Glas komuna” u Doboju, a zatim za više listova u Jugoslaviji. Pjesme je objavljivao u zagrebačkom ”Telegramu”. U Prijedoru se zaposlio kao novinar, postao je urednik i zatim glavni i odgovorni urednik lista ”Kozarski vjesnik”. Po dolasku nacionalista na vlast i neposredno poslije početka rata morao je da bježi iz Prijedora.

Miloš Aprilski je autor farse ”Diplomski po Radoju” koja je prvi put izvedena 1984. u Amaterskom pozorištu u Prijedoru. Roman ”Pozorište živih lutaka” objavljivan je u nastavcima u listu ”Glas” u Banjaluci. Za satiričnu priču ”Jevanđelje po Judi” (prevedena na holandski) 1988. dobio je prvu nagradu na konkursu ”Glasa” i Kočićevog zbora. Bio je član Društva književnika Vojvodine.

Nekoliko godina pred smrt, 2008., radio je kao dopisnik ”Večernjih novosti”.

Sahranjen je u rodnim Osječanima.

Savo Petrović
Autor 28.12.2019. u 13:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija