Kad si pisac….

Božica Jelušić
Autor 12.8.2019. u 13:21

Izdvajamo

  • Ta umjetnost, samozvana kraljica u prnjama, neka ipak nečemu posluži u životu, kad je već ne možeš izbjeći i kad njeni posvećenici ne mogu pobjeći svojoj tužnoj sudbini.

Povezani članci

Kad si pisac….

Kad si pisac, ne računaj da ćeš uspjeti spasiti štogod od intime. To ti je kao ona odjeća s mnogo džepova, koju sezonski preslaguješ i pospremaš u ormaru, pa kad zaškripi s parama, izvrćeš džepove i nađeš po koju šaku sitniša, a ponekad, na veselje, i neku šuštavu novčanicu. Jednu mi je takvu, od ciglih 50 kuna izgrizao miš, no zamijenili su u Platnom prometu za novu, bez provizije. Ajme, kako sam se počastila šarenom slaninom i čvarcima, odlično sparenim s povrćem iz vrta. Prava milina. Tako je i s literarnom građom: Kad ponestane zamišljaja, sanjarija i konstrukcija, posižeš dublje, kopaš po polurasparanom dnu, hvatajući mrvice.

Bude ti žao ponekad: sačuvao si do posljednje crte bojišnice one neke najtananije stvari, obećanja, rastanke, nečije posljednje poruke, pozlaćene iglice kojima te ljubav ranjavala do srca, suzne oproštaje, duboki eho bunara u koji si izvikivao drago ime, da ga nitko drugi u svijetu ne čuje i ne uprlja. Danas je vrijeme da ostatke potrošiš, nema se više što čekati, ništa bitno neće ti se dogoditi ni ostvariti. Što ćeš iskopati s dna podstave, što pronaći? O, našlo bi se toga, neka zaliha za preživljavanje u pustinji: one svilorune riječi i brzokrile metafore, koje smo trošili u ljubavnim pismima, a čast autora ne dozvoljava nam da ih sada ponovimo! Ono umišljeno rasipanje, verbalana ekvilibristika, humor iz lakta i iza uha, mađioničarski izvedeni paradoksi pred slušateljima i društvima zbrda-zdola, kako li su danas vrijedni žaljenja!

Gdje smo sve to prolijevali medovine i nektare, a dobivali ciklo vino banalnih tužaljki, ogovaranja, mrvljenja kućnih drama i tugovanki nad “zakinutošću” naših sugovornika? Gdje smo se prosuli i protegnuli, ogoljeli i podmetnuli, računajući da je naš izvor nepresušan, a zaklada koju smo stvorili nerazrušiva? Što nam je uopće bilo, kako se nismo sjetili: kad si pisac, tvoje je da skupljaš, osluškuješ, da procjenjuješ sjedi li pred tobom kakav literarni lik, kakva “pokretna knjižnica” iz koje ćeš probrati naslove, citate, vrijedne odlomke, kao vilicom s bogate trpeze, pa odnijeti doma u vlastitu smočnicu, neka se nađe, zlu ne trebalo. Mi smo pod opsadom i kad to ne primjećujemo. Kordoni briga vrebaju sa svih strana, alieni – porobljivači, gnomovi politike, opskurni izbavitelji, prodavači magle i lažnih nada, sve to stoji na pola kilometra do kućnoga praga, vrebajući na našu sirotu dušu, koja se gomba kučinama metafizike.

Kad si pisac, moraš misliti na uredno popunjavnje zaliha, na spakiran kofer s rubljem i odjećom, privatnim sitnicama i dokumentima, koji pod krevetom čeka trenutak kad se više ne može i kad tvoj očaj mjerka visinu grede i dubinu na dravskom strmcu. Vrijeme kad želiš otići, što bi Cvetajeva rekla, “iz svih gradova odjednom”, vrijeme kad želiš okončati davno propalu vezu, presjecajući lanac kome si vlastoručno iskovao karike. Vrijeme, napokon, kad si spreman suočiti se sa svojom mjerom, ne očekujući kako ćeš se probuditi učen, iskusan, neranjiv, sav od poliestera i titana, pa ako te i u zemlju polože, nećeš se razgraditi za tisućljeće. Ti znaš da je to bila djetinjasta iluzija, iz vremena kad si s prvom uspjelom pjesmom pokucao na vrata Slave, misleći kako će se za tebe širom i s radošću otvoriti.

Avaj, bila su to vratašca kokošinjca u seoskom dvorištu, na koja je netko prislonio platno suludoga umjetnika, spržena mozga od sunčanice, absinta i višegodišnje bijede. Čovjek je imao dobre namjere, ne osuđujmo ga brzopleto. Ta umjetnost, samozvana kraljica u prnjama, neka ipak nečemu posluži u životu, kad je već ne možeš izbjeći i kad njeni posvećenici ne mogu pobjeći svojoj tužnoj sudbini.

Božica Jelušić
Autor 12.8.2019. u 13:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija