ENG
Kad sude guje
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Foto: Boris Valedzho
Kad sude guje
Usred Erina grada stara
postoji velika bara,
Nasred bare je sprud
na kojem se smjestio sud.
Okružen prljavom vodom
u kojoj plivaju zvjerke,
sa svojim stranačkim vođom
sud je podesio mjerke.
Poskoci, žabe, komarci,
sve to tamo prebiva,
pravo te uhvate žmarci,
mjesto je jeza živa.
Sred ovog smrdljivog blata
gdje gamižu otrovne zmije,
strah sve sudije hvata;
suditi lagano nije.
Pravda je, dakako, slijepa
pa ne vidi pravo stanje:
stvarnost je nimalo lijepa
kad guje zvire kroz granje.
Potokom poti se lice
kadiji što kriomice
povez sa očiju skida.
Motreći zube svih gnjida,
ne žudi sudsku on slavu.
Bili vi pravi il’ krivi,
jezive misli pohode glavu:
oprezno – jednom se živi!
Ujed od ljutice šarke,
ostavlja tragove žarke!
Uostalom, što ti je, tu je
sad sam u službi guje!
Zbog čiste istine budi,
nekad tu živjehu ljudi
a mjesto ne bijaše barom,
no gradić pod Mostarom.
Mostovi spajahu ljude
što prebivali su tude,
a kada je pao “stari”
skroz se izmijenile stvari.
Sad ljutice čovjeku sude
kada ga ugrize guja;
za fasadom “časnoga suda”
otrovna močvara buja.
No, povijest pouku sprema
ako vam savjest zadrijema:
Tko krivo mjeri, tek sebi naudi,
jer će mu jednom presuditi Ljudi!
Ladislav Babić
Autor/ica 👤Ladislav Babić
