Kako ćemo se sjećati Branka Lustiga – dvostrukog oskarovaca i svjedoka strahota Auschwitza

Ines Mrenica
Autor 14.11.2019. u 14:02

Kako ćemo se sjećati Branka Lustiga – dvostrukog oskarovaca i svjedoka strahota Auschwitza

foto: story

Rođen je u Osijeku 1932. godine, u porodici židovskog porijekla, što ga je u Drugom svjetskom ratu učinilo zatvorenikom koncentracionih logora Auschwitz i Bergen Belsen. U ovom potonjem je dočekao kraj rata s izuzetno teškim paratifusom.

Gotovo svi članovi njegove porodice su ubijeni u koncentracijskim logorima širom Europe, uključujući oca koji je ubijen u Čakovcu i baku koja je ugušena u njegovu koja je ugušena u plinskoj komori. Njegovo iskustvo iz logora reditelj Steven Spielberg je ugradio u film “Schindlerova lista”, filmskom svjedočenju o “Končanom rješenju” i stradanju Jevreja u holokaustu, nagrađenom sa sedam Oscara.

Nagradu za najbolji film je primio uz kratki govor o tome kako je njegova obaveza kao svjedoka holokausta govoriti o stradanju 6 miliona Jevreja, od kojih su neki umirali pred njegovim očima govoreći mu da bude svjedok njihove smrti.

Lustig je završio glumu na zagrebačkom ADU, a potom je započeo karijeru u “Jadran” filmu, gdje će u svoju producentsku filmografiju upisati legendarne naslove jugoslovenske kinematografije, ratni spektakl Veljka Bulajića “Kozara” i ratnu dramu “Ne okreći se sine” Branka Bauera.

Osamdesetih godina Lustig započinje rad na serijama “Vjetrovi rata” (1983.) i “Rat i sjećanja” (1987.), napravljenima u koprodukciji s Jadran filmom, što će biti razlog njegovog odlaska u Hollywood. Tamo će ubrzo upoznati svog, kako je svojevremeno izjavio, “jedinog prijatelja u Americi”, Stevena Spielberga.

Dva oskara i dva nacistička logora

“Moj broj je bio A3317”. I taj ga je broj iz Auscwitza pratio cijelog njegovog profesionalnog života, kojeg je i u poznim godinama posvetio svjedočenju o nacističkim zločinima. Prije desetak godina Lustig se vratio u Zagreb, gdje je osnovao Festival tolerancije – Festival židovskog filma, u sklopu čijih je aktivnosti nerijetko posjećivao i Sarajevo. 2013. godine snimljen je potresni dokumentarc “Branko: Return to Auschwitz” u kojem reditelj Topaz Adizes prati oskarovca na njegovom povratku u logor smrti kako bi proslavio Bar-mitzvah, koju nije mogao imati u mladosti, a to je jevrejska ceremonija punoljetnosti,gdje dječaci nakon navršavanja 13 godina života postaju religiozno punoljetni.

Drugog Oskara dobio je i za film “Gladijator” Ridleyja Scotta 2001. godine. Osjećaj tamničenja ljudi koji zatvor nisu zaslužili pokazao je i u produciranju historijskog spektakla “Gladijator”, iznimnog filma o generalu koji postaje robom u Starom Rimu i biva prisiljen zabavljati krvožedne mase u Colosseumu, kao i samog imperatora, s kojim ima nerazjašnjene račune iz prošlosti. Iste godine s jednim od najvećih holivudskih reditelja sarađivao je na filmovima “Hannibal” i “Pad crnog jastreba”, međutim ova će relacija završiti vrlo burnom svađom, koja će između ostalog doprinijeti i Lustigovom povratku u Hrvatsku.

 

Filmska umjetnost u službi svjedočenja o holokaustu

Lustigovo remkek djelo “Schindlerova lista” je sasvim sigurno predvodnik filmskih svjedočenja o zločinima koji su nad Jevrejima provodili sljedbenici Hitlerove politike u Drugom svjetskom ratu. Ova tema ne prestaje intrigirati filmske radnike, a smrt jedinog čovjeka rođenog na području bivše Jugoslavije koji je vlasnik dva Oscara, može biti upozorenje i glas o monstruoznom stanju zla u koje mase vrlo lako i opetovano znaju skliznuti i na našim prostorima.

Pijanista (The Pianist 2002.) Romana Polanskog nastaje po autobiografiji Jevreja Vladislava Špilmana koji polušava preživjeti u Varšavskom Getu. Osim Zlatne palme u Cannesu, film je osvojio i 3 Oscara.

Poljski film Ida (2013) je nagrađen Oscarom u istoj kategoriji a priča nas vodi u sumornu Poljsku šezdesetih gdje mlada žena odrasla s časnim sestrama traga za svojim korijenima, pa saznaje da je Jevrejka čiju su obitelj ubile komšije.

U filmu “Život je lijep” (La vita e bella 1997.) Roberto Begnini drži svog sina u uvjerenju da je sve što se dešava u konecentracionom logoru zapravo igra, u kojoj će pobijediti kada dođu savezničke snage u oklopnim vozilima. I ova, jedan od najpoznatijih talijanskih filmova, je nagrađen Oscarom.

Dobitnik Oscara za strani film mađarski “Šaulov sin” (Saul fia 2015.) donosi priču o Jevreju koji je radio na spaljivanju leševa u Aušvicu, a u nastojanju da pronađe rabina kako bi sinu priskrbio dostojanstvenu sahranu.

U Sofijinom izboru (Sophie’s Choice 1982.) vidimo Pakulinu verziju holokausta sa Maryl Streep, koja je za ovu uloga nagrađena Oscarom.

Tarantinovi nemilosrdni gadovi (Inglorious Basterds 2009.) ironičan je uvid u strahote drugog svjeskog rata i progon Jevreja, gdje dominira glavni motiv svih njegovih filmova – motiv osvete, a u kojem negativce jednostavno morate voljeti.

Defiance (2008.) napeta i dramatična istinita priča “Prkos” pruža nam pogled na živote braće Bielski, koji su spasili živote nebrojenih zatočenih Židova, među kojima je glavni vođa posljednji James Bond Daniel Craig.

The Night Porter (1974.) film po kojem je ustanovljen termin štokholmski sindrom priča priču o susretu noćnog portira i supruge svjetski slavna amer. dirigenta, susretu koji obnavlja njihovu zajedničku prošlost u koncentracijskom logoru: sado-mazohističku vezu SS oficira i logorašice. Potpuno posvećeni jedno drugome, zaključavaju se u njegovu stanu, da bi na kraju jedino moguće ostvarenje našli u zajedničkoj smrti.

klix.ba

Ines Mrenica
Autor 14.11.2019. u 14:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija