Kako je Makov „Štit“ stigao na korice matematičkog priručnika

Diana Burazer
Autor 23.9.2011. u 19:10

Kako je Makov „Štit“ stigao na korice matematičkog priručnika

 

Stolac, Slovo Gorčina – 40 godina sjećanja i počasti velikom Maku (*)  ili

kako je Makov „Štit“ stigao na korice matematičkog priručnika 

   

Naša je ljubav počela tek u jesen 1972 godine. Kasno za oboje! Mak je tada već cijelu godinu dana boravio u nekom drugom (pravednijem) svijetu, za kojeg svi vjernici, pa i oni najslabiji,  vjeruju da ipak postoje. Barem kada nam se tamo preseljavaju dragi ljudi; oni koje ne želimo trajno izgubiti.

Dakle,  Mak je tek otišao, i ostavio neizbrisiv trag u pjesništvu bivše nam države. Ja sam tek dolazila u te iste poetske prostore, ostavljajući još uvijek tragove samo na papirićima računskih bilježnica. Susret i međusobna ljudska naklonost, nisu nam bili suđeni! Ali poetska naklonost, samo s moje strane, jeste!

Početkom te davne 1972 godine, definitivno sam odlučila studirati matematiku iz razloga što je to bio teži (i izazovniji)  izbor nego, recimo, upisati književnost. A ja sam vjerovala kako mogu sve odjednom: i biti matematičar i pisati poeziju. Prije odlaska na more sa roditeljima (tada se i u tim godinama ljetovalo sa roditeljima!), obavila upis na PMF-u u Zagrebu,  sakupila sve svoje napisane pjesme, neke od njih pretipkavala po 10-tak puta (nezamislivo, ali nije bilo WORD-a niti mail-a!), i  poslala poštom u Stolac za Natječaj. Važno mi je bilo da netko drugi, a tko me ne poznaje, prosudi moje pjesme. O gradu Stocu i njegovoj povijesti, Gorčinu, o pjesniku u čiju je čast i sam Natječaj …  nisam znala ništa. Priznajem: nisam čitala poeziju Maka Dizdara! Nije zbog opravdanja, ali bile su to godine kada se uglavnom čita školska lektira. Oni „skloni književnosti“ iz nje bi odabirali svoje favorite; njih više čitali, njihove pjesme znali napamet, unutar svoje generacije za njih srčano agitirali, kao da se radi o političkim stavovima, a ne o knjigama i piscima. Tako su se neprimjetno, kasnije se pokazalo i ne baš bezazleno, kreirale dvije grupe „zaljubljenika u pisanu riječ“: grupa koja je voljela (da li i čitala!?) Krležu, i ona koja je bila za Andrića. Ovi prvi demonstrativno nisu čitali Andrića, a ovi drugi – Krležu.  Padale su tu i negativne ocjene u školi, opomene pred isključenje… ali stavovi se nisu mijenjali. Ja sam u to vrijeme (a i sada nisam značajnije promijenila mišljenje) doslovno obožavala Mešu Selimovića, uživala u Andrićevom romanu Travnička kronika, napamet govorila stihove Jesenjina, Cesarića i Desanke. Sada kada pogledam ova imena, napisana ovako u nizu, djeluje, najblaže rečeno, čudan izbor! Ali je bio moj izbor! Bez opterećenja tuđeg i mog iskustva koja, nažalost, ipak dolaze sa godinama. Da! Ali to je ipak neka druga priča!

Dakle, pjesme sam poslala na Natječaj „ Slovo Gorčina“, i cijelo ljeto provela u iščekivanju  sudbonosne odluke iz Stoca. Teško podnosim poraze (nisam baš ponosna na tu osobinu), pa sam cijelo  vrijeme bila dosta nervozna i nezainteresirana sa sve ljetne sadržaje primjerene mojim godinama. To ljeto počela sam i čitati Maka! Modra rijeka, Zapisi o čovjeku, Zapis o štitu,  Dažd, Molitva … ostavili su traga i u mojim pjesmama koje sam tih dana napisala.

Još uvijek se sjećam toga čekanja. Sva su čekanja drukčija; razlikuju se u predmetu-cilju čekanja,  imaju svoju težinu, opravdano trajanje, ali i ono neopravdano. Ali to čekanje, za mene, bilo je posebno! Zašto? Ne znam ni dan-danas.

A onda, krajem kolovoza, dobila sam brzojav sa sadržajem: „Čestitam na nagradi“! Brzojav sam dobila od meni posebno drage osobe koja je, kako to već dolikuje pravim prijateljima, iščekivala rezultate mojim žarom, U Oslobođenju je, na važnom mjestu na pola stranice, objavljen članak čiji je naslov imao velika masna slova (kako su se vremena promijenila!) da sam dobila prvu nagradu na Natječaju „Slovo Gorčina“ u Stocu. Doduše pisalo je Nevenka umjesto Diana, što je bacilo malu sjenu na moju golemu radost, ali nisam imala kada tugovati. U Stocu sam već trebala biti za manje od jednog dana. Na brzinu sam se spremila. Pamtim da mi je, jedan od važnijih problema bio, kako što brže oprati i osušiti kosu!!?

Zanimljivo je kako su svi daljnji događaji, koji su daleko važniji, ostali u sjeni tog fatalnog iščekivanja. Sve što pamtim (ili pamte drugi umjesto mene, pa mi povremeno osvježavaju sjećanja) jeste: Radimlja i stećci, Duško Trifunović koji mi uručuje nagradu i kip Gorčina (koji mi je skoro ispao iz ruke jer nisam očekivala da je toliko težak!), intervju koji je sa mnom radila Dara Sekulić,….

Da i pamtim kako su majka i otac bili ponosni na mene, jer sam, između ostaloga, u novinama izgledala „pristojno“ u crnoj suknji i bijeloj bluzi (a ne ne-daj-bože da sam obukla traperice).

Za nepuni mjesec dana već sam bila u Zagrebu na Prirodoslovno matematičkom fakultetu. Između svih,  izgledom bezizražajnih, knjiga koje su postali moje novo okruženje izdvojila sam matematički priručnik Bronstein – malu debeljuškastu sivu knjigu (skoro stane na dlan), i na prvoj stranici u desnom gornjem kutu olovkom napisala:

                           Zapis o Štitu

               Poiskah štit dobri da štiti me.
Bacih ga potom dobrog  jer
Tišti me

                                Mak Dizdar

Ne znam koga sam više trebala za vrijeme studija: Bronsteina, i formule koje je pregledno nudio kao pomoć za svaki matematički problem, ili Makove stihove koji su nudili mudrost življenja.

Ali znam da danas samo formule iz Bronsteina više ne trebam! A neke stvari – riječi – sjećanja trebam, ipak, za cijeli život.

Još uvijek se iskreno divim ovoj maloj-velikoj pjesmi, Makova zgusnuta forma, gotovo do amblema, kao da je u ovoj pjesmi doživjela svoj vrhunac. Može li se sa manje riječi (samo 13!), ili jednostavnije, kazati tako mnogo?

Inače pitam se često koliko u pjesmama ima autobiografskih elemenata.

Koliko je dugo i sam Mak nosio, kroz svoj život, takav štit?  I kad ga je odbacio? Da li je to učinio na vrijeme?  I kada je to pravo vrijeme?

I sama sam pisala nešto o tome u raznim periodima pisanja (pjesme Konjanik i Zid),  pa ih na kraju ovog teksta navodim kako bih, eto, i javno priznala Makov Štit  kao svoju trajnu životnu i poetsku inspiraciju. Nisam sigurna da je od mene pametno da svoje stihove stavljam odmah iza Makovih stihova,… ali i to je izazov. Ne treba uvijek biti mudar! Ali iskren – uvijek!

Kako o Maku Dizdaru, i o književnoj manifestaciji „Slovo Gorčina“ možete na Internetu (http://www.slovogorcina.ba)  naći dosta informacija, i pročitati najbolje Makove pjesme, navesti ću na kraju ovog teksta, više zbog cjelovitosti, samo neke meni najvažnije.

Nažalost, arhiva Manifestacije je stradala u ratu, pa su i informacije o događajima, kao i nagrađivanim pjesnicima,  svih ovih proteklih 40 godina nepotpune. Tako da nisu sigurni da li sam ja prvi (ili drugi) dobitnik? Da li je 1971 godine (dva mjeseca nakon Makove smrti) uopće dodijeljena nagrada? Ili je nagrada ustanovljena tek 1972g.? Nemaju ni potpunu Listu Gorčinovih pjesnika – dobitnika nagrada za sve ove godine….

Kako god bilo, ali u mom stanu u Zagrebu na vidnom mjestu na polici sa knjigama ponosno, sa ispruženim velikim desnim dlanom prema Suncu, stoji statua „Gorčin“.

Slovo Gorčina, 1972 – Fadila Arnautović – Alić (za mikrofonom) Diana Burazer, Meho Baraković i Velimir Milošević

Mak Dizdar  (5 pjesama)

 

Zapis o petorici

 Četvorica jednog vode
Jednog gone četvorica

 Četvorica mrka lica
Preko vode preko žica

I od ića i od pića
I od ruha i od kruha

 Kroz živice kroj ižice
Od svodobe do slobode

 I od hiža i od greba
I od zemlje i od neba

Četvorica jednog vode
Jednog vode četvorica

Četvorica jednog broji
Četiri se jednog boji

 

Zapis o Štitu

Poiskah štit dobri da štiti me.
Bacih ga potom dobrog  jer
Tišti me

 

 Molitva

 Molitvu jednu
Jedinu imam
U ovom svijetu

Beskrušnom

Molitvu jednu
Jedinu imam
Molitvu o kruhu

Inosušnom

 

 Bbbb

                (dio veće pjesme, op.a.)

 Kao niz brzu vodu nekada riječi dođu brzo i još brže odu
Ima ih koje dugo čekaju svoj sanjani čas
Ima ih što bezglavo jure svoju tjeskobu
Na bilo kakav dan i bilo kakvu slobodu
Riječ je tek tada riječ ako
Za nju i čulo steknemo.
Najgolemija je, nekada, ona
koju i n
Reknemo

Jedna te ista riječ
Nije ipak ista
Kada ulazi u
I izlazi iz
Ulišta.

Riječi su zapravo sve i riječi upravo nisu ništa.
(Pa i na one ovdje izrečene
Prašina je već gusta pala,
i odvela ih na kolovoze,
Do kala…

 

Modra rijeka

Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam

i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege      

 iza devet iza deset

i još dublje i još jače iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna  modra rijeka
široka je duboka je

sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna  modra rijeka

 ima jedna modra rijeka  

valja nama preko rijeke.


Diana Burazer (2 pjesme)

 

Konjanik

Vratiti se kao lijep konjanik
držeći u ruci bogato ukrašen štit.
Na njemu vinogradi, šume, mora,…
i sve što smrću za vlasnika nestaje,
a pobjedom biva veće.

Vratiti se kao ponosan konjanik
zaštićen sjajnim oklopom,
krenuti niz uzavrelu ulicu
projahati počasni krug
i grozničavo osluškivati:
koliko velika
moja je pobjeda.

Poslije u zamkuOdlažem koplje,
Prilazim zrcalu, okrećem se:
-Ni ovaj puta ništa me nije dotaklo.

Sporo se oslobađam oklopa i
blago prelazim
iz jedne samoće  u drugu.
Uvjerena da je sva sreća
u toploj sigurnosti
dotičem poznate predmete…
i dugo šutim u svojoj sobi:

usamljena oštrica noža
koja uporno ranjava samo
vrijeme i san.    

                               („Na odmorišti između dva svijeta“, 1994)

 Zid

Kad je sagrađen?
Ne znam.
Tko je naredio da se podigne?
Sumnjam na nekolicinu nas.

Tu je.
Visok
siguran
i moćan.

Mogu svjedočiti njegu tvrdoću
jer sam se godinama naslanjala na njega
a on nije pukao.
Mogu svjedočiti  i njegovu pouzdanost
jer sam se godinama iza njega sklanjala
a on me nije izdao onima koji su me tražili.
Na trenutke mi se činio previsok

da
od njegove  visine  ne vidim  dobro druge stvari
i ljude koji mimo mene prolaze
da me ne dotiče nešto što bi me ipak trebalo dotaknuti.
Ali tako nešto
uz neizmjernu zahvalnost
zaboravljala bih već pri prvom jačem vjetru.

Ipak
ne mogu se oteti sumnji da mi je
taj zid
nešto ukrao
da me je od nečeg zaštitio
za što ga nikada
baš  nikada
nisam ovlastila.

 („Naranča“,2008)

 

 

 (*) Mehmedalija Mak Dizdar  (17.10. 1917. – 14.08.1971) rođen u Stocu (BiH), gdje je završio osnovnu školu. Početkom tridesetih godina dolazi u Sarajevo, gdje se druži sa lijevo orijentiranim intelektualcima. Postaje veliki  prijatelj pjesnika Tina Ujevića, koji tih godina živi u Sarajevu. Kao devetnaestogodišnjak objavljuje svoju prvu zbirku „Vidovopoljska noć“ (1936). Poslije Drugog svjetskog rata radi kao urednik u Tanjugu, Oslobođenju i izdavačkoj kući  Narodna prosvjeta. Od 1952. godine profesionalni je književnik.  U tom periodu počinje njegov puni stvaralački poetski period: pojavljuju se poeme Plivačica (1954) i Povratak (1958), zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965), Kameni spavač (1966), izbor poezije Ostrva (1966), Poezija (1968), Modra rijeka (1971). Priredio je zbirku Stari bosanski tekstovi (1969). Bio je glavni urednik književnog časopisa  Život od 1963. sve do smrti, 1971. godine.  Dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških večeri poezije.

Tragajući za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo više od legende, Dizdar je u povijesni raspon hrvatskoga književnoga izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti.                                                                                                                           

Držeći se njezinim legitimnim baštinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sišli bosanski kraljevi i velmože.

Dizdareva Bosna definirana je stećcima, ali i svojom stigmom.
„Bosna je prkosna od sna“ , kaže Mak i dalje komentira “Bosni je bilo suđeno da sanja o  pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka,  ali da je ne dočeka”.

Pjesnik je bio suočen sa sudbinom sebe, Bosne i svijeta. Tako je nastala lirska ispovijest dignuta do simbola, do Kamenog spavača.
Riječ za kojom se godinama lomio, tražio, odjednom, kao da je pala s neba,  našla se u njegovom krilu, kao cvijet. Mak je našao je stečak i riječ.
Mak kaže:
„Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njemu i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide.  Jest kamen, ali jeste i riječ,  – jest zemlja, ali jeste i nebo,   – jest materija, ali jest i duh,  – jest krik, ali jeste i pjesma,   – jest smrt, ali jeste i život,   –  jest prošlost, ali jeste i budućnost. 

To je spavač koji je NESPINA.
Stećak sam vidio u Radimlji, ali sam njegovu tajnu mogao da odgonetnem samo u sebi.“

Meša Selimović o Maku Dizdaru kaže (a ja se slažem!):
„… Zbog svojih stihova jedrih od snage, zrelih od misli, pijevnih od muzike, svježih od jezika, Makovo djelo nije više njegovo već naše, a on – umrije a mrtav nije.“

 

 

Diana Burazer
Autor 23.9.2011. u 19:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija