KAKO JE POČEO RAT U MOM POTOKU

Povezani članci

• Adnan Repeša: I mrtvi su umirali
• Halil Džananović: Refleksija noćnog košmara
• Konformizam u savremenom društvu
• Teatar pod opsadom: Jedino što je vrijedno jeste ostati na strani dobra
• TRG ZA UCU
• 44 posto made in 1974

Piše: Petar Fehir

Taj osjećaj, gotovo erotskog uzbuđenja, ni sa čim nije bio mjerljiv.

Kao pomama. Kao dosanjana želja.

Počeo je, istina, pomalo banalno, kao uostalom i svi ratovi, tako da su te prve čarke više ličile kakvoj bezazlednoj  igri prgavih dječaka.

Muškarci se kao nešto okupljaju, šapuću, mudro se i ozbiljno pogledavaju.

Moji poznanici, počeli, vidim, oblačiti čudne kombinacije odjeće i obuće uparene s pravim vojničkim opasačima, tamnim naočalama i “Rambom” oko glave.

Na zvižduk ili hitac bacaju se prema tlu, okreću se hitro uvijek s prstom na obaraču i ispitivački promatraju zbunjene žene što jutrom žure u pekaru.

Bože, kakve ljepote.

Svi oni izgledani partizanski filmovi, sve Kozare, Desanti na Drvar, Sutjeske i Neretve sad se odjednom  izravno prenose, sve uzbudljive priče ratnih veterana po akademijama za Dan Republike i Dan armije postaju stvarne.

Kakva samo sreća, čast i privilegija našoj generaciji! I mi smo ga eto konačno dobili!

Više nam neće moći pričati kako su samo “oni” ležali u nekom jarku, neke zime, na straži, jurišali za domovinu, prolijevali krv…

Sada i mi imamo svoj rat. I mi ćemo našoj djeci moći pričati o junaštvu i domoljublju. I nama će po grudima visjeti žuto ordenje. I mi ćemo uzdignuta čela dolaziti na školske satove povijesti i pričati našoj mladosti o bespoštednoj borbi za njihovu ljepšu budućnost.

Rata su se uvijek pribojavali bogatuni i vlastodršci. Zbog toga su ga uvijek i započinjali. Za raju je došao kao poručen. Puška je najmilija sestra koja nikad ne izdaje. I nije toliko bitno na kojoj si strani, jer je rat, u principu, za sve jednako pravedan.

Kao olimpijada.

Oreol junaka ti ne gine. Bilo da pobijediš ili pogineš. Uvijek će te netko slaviti.

Ti, bivši pekar, konobar, pravnik, skitnica. ..

Ima i za popiti i za pojesti. Za vojsku mora biti. U ratu se ne pita za porijeklo imovine. Sve je zajedničko. Sve potencijale treba aktivirati! Treba podići gotovinu iz banaka, potrošiti zamrznuto meso i rakiju iz podruma.

Ne žali, prijatelju, traktor! Izdaće ti se uredna priznanica!

Dovezi kamion! Zakolji svinje za vojsku! Treba nam kuća za bunker!  Pošalji majko sinove!

Ta preraspodjela imovine u samom početku rata vrhunski je primjer brzih ekonomskih reformi, uspostavljanja istinske harmonije i ispravljanja godinama nataloženih nepravilnosti i socijalnih razlika. Kao detaljna  inventura u seoskoj trgovini mješovite robe. U kojoj su svi trgovci i svi popisivači.

To veliko spremanje i mobilizacija svenarodne energije sigurna su garancija za kasniju uspostavu režima koji će s vremenom pripremiti teren za jedan novi, još ljepši i pravedniji rat.