Kako otključati budućnost?

Svjetlana Nedimović
Autor 13.5.2020. u 10:30

Kako otključati budućnost?

Osvrt na knjigu Alaina Berthoa, Djeca haosa (prev. Almira Drino, Sarajevo, Mreža mira, 2020)

Mnogi od nas koje je iznenadno povukao talas nekog društvenog pokreta, formiranog ili u nastajanju, našli bi se nasukani na vlastitom iskustvu nakon slabljenja ili potpunog iščezavanja tog talasa. Iz onoga što je danima, mjesecima, u nekim slučajevima i godinama, bilo more zajedničkog iskustva, moćno i osnažujuće, izdvojilo bi se odjednom lično i pojedinačno,  skamenjeno i negostoljubivo, kao nekakva nazubljena hrid, hladno i nepokretno. A okolo – pustolina ugašenih nadanja i propalih planova. Lišeni izvjesne intuicije koja proizlazi iz same prakse, suočeni s neupotrebljivošću sposobnosti brze situacijske orijentacije kojom nas obdaruje zanos kolektivnog djelovanja, nerijetko razočarani i ogorčeni, bez vodiča u svijetu koji nije više bio isti ali nije bio ni produkt naše borbe. Literatura o pokretima, savremenim kao i prijašnjim, naročito ona koju su pisali sami učesnici, u tim trenucima činila se spasonosnom – put ka rasvjetljenju onoga što smo proživjeli a možda i put natrag, u oživljavanje zamrlog talasa.

Knjiga Alaina Berthoa, prevedena kao “Djeca haosa”, u tom je društvu međutim enfant terrible. U ohrabrujućem sazvučju glasova koji govore o nadi, o svijetu koji nikada nije isti nakon društvenih pokreta, o moći zajedničkog djelovanja i njegovoj otvorenoj budućnosti (npr. Zašto su pokreti značajni Laurencea Coxa ili Graeberova Direktna akcija ili Projekat demokratije), čak i nakon što talasi kretanja stanu, Berthoov je glas – glas s mračne strane. To je glas koji upozorava da nismo otključali budućnost i da nebrojena previranja zadnjih decenija baš i nisu glasnik revolucije.

U našim krajevima skepse u pogledu društvenog djelovanja,  a naročito djelovanja ‘s ulice’, ne manjka. Pored naše intelektualne elite, dakle, koja najčešće već u korijenu sasiječe pokušaje kolektivnog djelovanja, kome treba glas s mračne strane? No za razliku od te, ili refleksne ili pozerske, skepse, koja nerijetko izbija iz cinizma elite spram zanosa masa , Berthoova knjiga nas provodi kroz cijeli dijagnostički proces i nemilosrdno se obračunava s iluzijama jednog doba koje je samo sebe definisalo kao post-, kao puki prefiks nekakvih stvarnijih, većih epoha, procesa i zbivanja.  Njegov glas s mračne strane nije glas tuđina niti uljeza. Tim je strašniji.

Prošlost kao teret

Bertho nas stavlja pred ogledalo: okovani smo u sadašnjosti. Budućnost se zatvorila, a time je obesmislila i prošlost. U suštini modernog doba, tumačio je Koselleck, stoji jaz, raskol između “prostora iskustva” i “horizonta očekivanja”. Prošlost više ne može da poučava, kaže Koselleck, ali horizont budućnost je širom otvoren i sadašnjost munjevitom brzinom juri naprijed. Doba koje nam predočava Bertho međutim nema više ni budućnosti ni prošlosti koje bi nas oslobađale tiranije sadašnjosti, tj. prezentizma. Zaglibili smo u sadašnjost koja se čini ustajalom poput bare.

Možda ne bi bila, da prošlost ne samo da je obesmišljena nego je i opterećenje. Naslijeđeni obrasci djelovanja, kao i analitički i idejni okviri, zastarjeli su, no tvrdoglavo ih se i dalje koristi, što onemogućava razumijevanje stvarnosti i političku intervenciju, te vodi otpisivanju snaga koje su potencijalni akteri promjena. Čak su i ljevici ti akteri nevidljivi jer se ne uklapaju u definiciju političkog subjekta – štaviše, ne postoje kao subjekat ni za ljevicu ni za desnicu jer nisu ni klasa ni narod, objašnjava Bertho. Postoje kao bezbjednosna kategorija – huligani, ekstremisti ili teroristi.  Stari svijet ne nudi ključ novog ali se iz ovog stanja nećemo pomjeriti, upozorava Bertho, dok ne prestanemo tragati za putem van na osnovu starih mapa.

Radeći na knjizi o ulozi nasljeđa u djelovanju jedne male ljevičarske grupe u Bosni i Hercegovini, koja je krajem prošle godine objavljena pod naslovom Tragom Korčanice: Povratak ljevice u sadašnjost (Sarajevo; Udruženje Lingvisti, 2019), i sama sam postala svjesna tereta naše prošlosti – slavne i one ne tako slavne. Kredibilitet slavne prošlosti izgrizla je ona neslavna – rastakanje socijalističke države u krvi i pljački. Slavna prošlost nije mogla nastaviti da postoji u vakuumu sjećanja, čak ni za nas koji je još uvijek slavimo. Prestala je emanirati političko značenje i ostala bez političkog naboja u sadašnjosti – a politički naboj ni slučajno nije isto što i simbolički ili moralni. I samo djelovanje i to naknadno reflektiranje o djelovanju vodili su me u istom smjeru, ka Marxovom upozorenju – da se manemo prizivanja slavnih duhova iz prošlosti jer se tek bitkama u sadašnjosti budi duh prošlih revolucija. Bertho zaključuje slično, mada ne via Marx: “Radikalnost predaka ima male šanse da danas pokrene na akciju mlade suočene s mumijama prohujalih revolucija. Sjećanje se ne nameće, ono se priziva. Vrijednosti se ne prenose, na njima radi svaka generacija u svjetlu sopstvenog iskustva.” (str. 85)

Slijedimo li Berthoa, zaključujemo da ne vrijedi lamentirati nad dotrajalošću idejnog aparatusa iz prošlosti. Tim više što i tim lamentom podržavamo obrasce dominacije danas: oni s margina, mahom omladina, izopćeni su iz demosa svojim porijeklom i pozicijom na društvenoj ljestvici koja neumoljivo podsjeća na onu kastinsku; s druge strane, svojim poistovjećivanjem s vjerskim i kulturnim krugovima koje i liberali i ljevica vide kao retrogradne – ne pojavljuju se ni pred sobom ni pred društvom kao radnička klasa. K tome je i njihov, društvu prijeko potrebni rad uvijek povremen i privremen, uvijek na rubu legalnosti i bez ikakvog puta ka društveno prihvatljivom i politički opravdanom sindikalnom organizovanju.

Oni su istinski protivnici ovog svijeta i poretka. Njih hegemonija šarenih kapitalističkih laža nije uspjela usisati. U njima je neupitno klica otpora. Ali, tvrdi Bertho, nije to otpor koji vodi u revoluciju nego otpor koji samo traži da izbije, u nasilnom gnjevu. To je radikalnost koja ne čupa korijenje nepravde da bi udarila temelje drugačijem svijetu – ona ni ne dolazi do korijenja, nego samo silovito ruši pred sobom. Zato su upravo među njima oni kojima će na kraju samo politika pristajanja na nepostojeću budućnost biti prihvatljiva. Jedina smislena politička alternativa u svijetu politike koja se oglušuje o nepravdu i nesreću (Bertho navodi Foucaulta, str. 13)  jest ona koja slavi smrt kao krajnji otpor. Nema se ništa novo za prizvati, ne može se transformisati svijet za koji ste nevidljivi, svijet za kojeg ne postojite – nemate saveznika niti suboraca ako ste ilegalni kao ljudsko biće. Nije vam uskraćena pobjeda nego i borba. To je svijet kojem treba oduzeti budućnost i tako osloboditi sebe. Bertho zaključuje, u haosu ‘’džihad ima istinsku političku ponudu’’ i nije iracionalan, već naprotiv: jedini racionalan izbor ako nema budućnosti ni nade je oslobođenje u smrti.

Tragedija je ljevice što je slijepa za te “prezrene na svijetu” o kojima je pjevala stara pjesma, danas uglavnom zaboravljena. Čak i institucije nekadašnje borbene ljevice osuđuju rušilačke nemire koji s vremena na vrijeme izbiju s margina i preliju se na ulice, zaglušujući tako ucifrani menuet u kakav se pretvorila klasna borba danas, pa i u jednoj Francuskoj.

Čitajući Berthoovu kritiku francuskog društva koje se zdušno zgraža nad nasilnim nemirima koji ne poštuju prvila ‘igre’ i ne postavljaju zahtjeve, nemoguće je ne prisjetiti se zgražanja i moralizovanja koje je preplavilo naš javni prostor tokom februarskih protesta 2014. godine, kad su gorile zgrade institucija a ulicama bjesnile tučnjave demonstranata s policijom. Sloboda bunta svedena je na pravo na ‘nenasilno izražavanje nezadovoljstva’. Protesti su uspoređivani s ratom. (Malo)građanska svijest cvilila je o retraumatizaciji.

Pogledi na siloviti bunt svi dolaze isto upakovani: ‘’Promjene su nužne, ali…” To ALI, to distanciranje, isključivanje, cijepanje – to je odstupnica, bijeg u civilizovanost, uljuđenost, formu, konstruktivnost kritike i dijaloga, toleranciju. Bijeg u održanje istog.

Radikalnost borbe mora stoga biti i borba za radikalnost. A ta radikalnost moraće mijenjati i one koji se bore. Smatram da Berthoova analiza nekih slabih tačaka savremenih pokreta i protesta zahtijeva od svih nas, koji smo ikad bili dio nekog pokreta, mučno ali nužno suočavanje. Radikalnost gnjevnog otpora koja se sva iscrpljuje u tom gnjevu i tako pokret sam, nakon početnog silovitog talasa, gura u slabljenje i beznačajnost, obilježje je mnogih naših napora,  a Bertho upućuje, i u tome nije usamljen, da je korijen naših neuspjeha u preziru spram politike i institucija.

Politički pokreti kao pobuna protiv politike

“Društveni nemiri ispoljavaju kolektivni bijes zbog političke nemoći’’, obrazlaže Bertho, i u tom ispoljavanju, ma kako silovitom, jenjavaju, nekad brže – nekad sporije, a onda i potpuno nestaju. Nepovjerenje u strukture države toliko je jako da pokreti više ne pokušavaju prodrijeti u državu i preuzeti vlast. Šta preuzeti ako nema ničega? Spektakl, laž, privid autoriteta i strukture preuzeli su politiku. Pobunjeni ljudi osjećaju samo gađenje spram laži od kojih je sazdana vlast i sistemu koji opstaje na laži. Otud odsustvo koraka ka preuzimanju i transformisanju sistema, te slavljenje spontanog djelovanja (koje je još Lenjin kritikovao) kao jedinog istinski autentičnog. Tako se valjda moglo desiti da, nakon referenduma u Katalunji,  anarhisti, politička snaga koja je 1930ih tokom španskog građanskog rata, samouvjereno preuzela osnivanje organa lokalne autonomije i vojnih odreda – stoji pred praznim ljušturama institucija i ne preuzima vlast. Skupštine su držane na trgovima, pred vratima institucija. Moć je ključala i bjesnila na ulicama, ali se nije prelila u institucije.

U Predsjedništvu BiH februara 2014. godine divljali su potpuno neočekivani ‘akteri promjena’ – mladi marginalci iz sarajevskih mahala, gorila je zgrada vlade u Tuzli, gorile centrale stranaka u Mostaru. No mi koji smo se tad izlili na ulice i zbog kojih su tog februarskog petka hitale kolone skupocjenih vozila ka dobro čuvanim vilama u predgrađu, mi sami, niko drugi – već smo naredne sedmice pisali dopise i od tih užasnutih i strahom blokiranih vlasti, koje smo zajednički paralizovali, tražili prostor za narodnu skupštinu. Mi smo ih zapravo vratili na vlast, jer se nama gadila, jer nismo postojali kao organizovan kolektiv koji bi mogao nadživjeti vlastiti bijes. Vlasti se u tim situacijama brzo oporave. Pa i u Berthoovoj Francuskoj, gdje su noćima držane veličanstvene narodne skupštine na trgovima i gdje su protekle godine Žuti prsluci suvereno vladali ulicama. Tamo je još Macron sam brže-bolje izrežirao Le Grand Debat u lokalnim zajednicama, što je vrhunac cinizma i lažiranja neposredne demokratije.

Odbijanje politike kao organizovanog i strateškog djelovanja u 21. vijeku generacijski je, dakle, problem. U pozadini bi pak mogao biti jedan ozbiljniji i stariji: problem institucionalizacije revolucionarnih tekovina kao problem institutionalizacije slobode. Arendt i Castoriadis iscrpno su pisali o tome tragajući za političkom stvaralačkom imaginacijom. Moglo bi se međutim reći da je taj problem danas i veći utoliko što su s vremenom sve strukture modernog društva ubrzano postajale oruđe dominacije, kontrole, eksploatacije. Lava slobode koja je eruptirala u modernim revolucijama časkom se okamenila u kalupe neslobode. No u našem vremenu izostaje čak i pokušaj. Pobunjeni aktivno odbijaju čak i organizacije i ideje izravno suprotstavljene postojećem poretku, što je u najbolju ruku zbunjujuće za ljevicu, ali je najčešće čini ili ogorčenom ili rezigniranom.

Polja borbe

Nešto od te rezignacije izbija iz Berthoovih riječi. Razgovor s Nunom Čengić, urednicom edicije re:politico u kojoj je izašla i ova knjiga, ponukao me da s malo više razumijevanja, pa i saosjećanja, sagledam i lični aspekt kondicioniranosti Berthoovog pogleda na našu današnjicu. Knjigom zaista dominira rezignacija i osjećaj krivice starije generacije ljevičara, barem onih pohvalno samokritičnih, koji danas posmatraju svijet kao plod svojih promašaja. No mišljenja sam da je ljevica suviše ogrezla ne samo u međusobne optužbe nego i hiperprodukciju kajanja i generalizovanje rezignacije. Iskupljenje dolazi od borbe, iskupljenje naših žrtava kao i naših grešaka, da proširimo Benjaminov nauk.  Treba se paziti  faraonskog običaja starijih da, u napadu grižnje savjesti, sahrane sebe, a sa sobom i sve svoje.

Otpisati ideološki okvir na osnovu jednog specifičnog iskustva u jednoj epizodi borbe strašna je arogancija. Je li star instrumentarij ideja ili smo stari mi? Kako to da je taj instrumentarij oživio npr. u Americi zahvaljujući Sandersovoj kampanji? Kako to da je pojam klasne borbe smislen i politički mobilizirajući čak i za one koji bi po Berthovoj kategorizaciji  bili svrstani u izopćene i otpisane, s one strane demosa i otpisanih? Kako to da ne bježe svi i svugdje od organizacije i strateške politike – pokreti su se organizovali i krenuli na institucije, i u Brazilu i u Grčkoj, Španiji, Velikoj Britaniji, na Islandu, u SAD? Baš na američkom tlu, u susretu ‘stare’ forme organizacije – Sandersove partijske struje, i novih bitaka (naprimjer za izopćene poput radnika koji su taoci imagracijskih propisa), kategorije koje djeluju anahrono evropskoj srednjoj klasi pripitomljenoj hegemonijom neoliberalizma i porazima radništva iz 1970ih, postaju validan vodič za razumijevanje stvarnosti i organizovanje otpora. Kako se kristališe sukob između ilegalnih radnika i njihovih eksploatatora, tako postojanje klasa i klasne borbe zaposjeda sadašnjost, ali ne kao puka replika nego kao novoskovani spoznajni i, vrlo bitno, politički, alat. Kategorije nisu potrošene ako naša iskustva, naročito promašaje, ne učinimo univerzalnim aršinom, krutim kalupom stvarnosti. Iskustva su živi nauk samo ako ih ne dogmatiziramo. Naročito što taj narativ o potrošenosti kategorija nije ništa drugo do novouspostavljena hegemonija onoga ‘kapitalizam nema alternativu’. Za smisao ideja se valja ponovo izboriti i dati im novu materijalnost – borbom za konkretne ciljeve s konkretnim ljudima. Neka borba sama definiše polja borbe i aktere. Nije li nas tome učio Gramsci usprotivivši se ortodoksnom i uskom shvatanju subjekta revolucije i insistirajući na revolucionarnom potencijalu talijanskih seljaka s ‘nazadnog’ Juga?

U ovom trenutku koji je obilježen našim sudarom s iznimnom biološkom ranjivošću ljudskog roda, a koju kapitalizam dodatno proizvodi eksploatativnim zadiranjem u živi svijet, otvaraju se neka nova-stara polja borbe, s akterima od kojih su neki poznati (npr. sindikati zdravstvenih radnika) a neki sasvim neočekivani – poput žestokih momaka iz brazilskih favela. Desničar Bolsonaro na čelu vlasti u Brazilu provodi praktično egzekuciju siromašnih i starosjedilačkih zajednica ne poduzimajući mjere zaštite protiv pandemije. Favelama to nije novo iskustvo, oni se oduvijek oslanjaju na autohtone, unutrašnje strukture za preživljavanje, a u ovom trenutku najorganizovanijim od njih pokazuju se bande. Bande su organizovale program pomoći siromašnima i mjere prevencije, od proizvodnje i distribucije alkohola za dezinfekciju, do policijskog časa. U videu koji je nedavno objavio portal Redfish, jedan od mladića iz bande objašnjava, gotovo pravdajući se,  da nije naročito političan, ali da mu je jasno da je Lula bolji predsjednik od Bolsonara, te da on sam ne polaže previše na državu jer je ona u rukama kapitalista i ne brine o sirotinji.

Momci iz favela, kao i drugi stanovnici, takođe su otpisani i izopćeni marginalci. No u njihovom svijetu navodno stare kategorije i analize i prakse i dalje žive. Nevoljko bih optužila Berthoa za eurocentričnost, na koncu – eksplicitna je njegova namjera da se bavi Francuskom. Ali rekla bih da se slučaj okoštalosti ljevice u Francuskoj ne može generalizovati, čak ni na Evropu (u kojoj se ipak desilo i okupljanje naroda oko Syrize i Corbynova transformacija britanskih laburista i španski eksperimenti na novoj ljevici). Na kraju i na početku stoji pitanje borbe. Kako kaže Marina Antić u nedavno objavljenom osvrtu na Sandersovu završenu kampanju i njeno nasljeđe, rad na utvrđivanju slabih tačaka sistema na koje možemo udariti i dalje je pred nama. I dalje varniče na rubovima poretka male-velike bitke za neposredne ciljeve – kao nekad za osmočasovno radno vrijeme, tako sad za povećanje minimalca, npr. Ili zaštitnu opremu radnika koji ne mogu raditi od kuće tokom pandemije. To su bitke koje su oduvijek činile borbu, a borba je ta koja (može da) vodi revoluciji. I borba je ta koja kuje i prekiva kategorije, ona odlučuje šta od ideja opstaje i nakon ‘smrti’ nekih snaga i aktera. Možda kategorije i treba rastaliti i ponovo iskovati ali gvožđe je tu – tu su još uvijek obrasci dominacije, eksploatacije, nejednakosti, nepravde.

Skok u politiku

Bertho, koji kroz cijelu knjigu ostavlja dojam pomirenosti i piše kao kakav hroničar političke smrti našeg doba, pri kraju se ipak otiskuje, možda ne ka nadi, ali sasvim sigurno ka djelovanju. Zahtijeva da se oslobodimo prošlosti i žala za njom. Da se politici uništenja svijeta koji hrani haos i dopušta mu da proždire svoju djecu, ne suprotstavljamo ‘deradikalizacijom’, isisavanjem naboja bunta i otpora. Naprotiv. Moramo se zaputiti ka novoj, savremenoj radikalnosti. To će od nas tražiti drugačiji okvir razumijevanja svijeta, ali i zaokret u organizovanju političkog djelovanja, vjeruje Bertho. Pa tako govori o organizovanju bez organizacije, budući da su organizacije poput partija ili sindikata potpuno devalvirane.

Takav kraj knjige, a treba reći da ona izlazi 2016. godine, prije nekih bitnih pomaka na partijskoj sceni (i opet: Sanders, Corbyn), zatiče čitaoca. Naročito kako zaključna rečenica gotovo da prkosi duhu knjige: “Hitno se mora ukazati povjerenje nekom novom narativu.” Iz tmina zastrašujućih spoznaja, nalik posljednjem sudu, odjednom kierkegaardovski ‘skok u vjeru’ – no kako tome dati političko obličje?

 Skok u politiku, ka novom narativu koji će nas okupiti, traži više od (lične) volje. Traži da se prvo konstruiše solidna,izdržljiva i snažna odskočna daska. Protivno onome što je Arendt smatrala neslobodom – revolucije se ipak prave, ali ne po šnitu i kalupu dogme, nego neprestanim radom na jačanju snaga i zaoštravanju borbe, najčešće kroz bitke za neposredno, ne za narativ. Povjerenje se poklanja saborcima i vlastitom djelovanju – ne velikim narativima, koliko god inspirativni bili. Strukture i ideje kojima vjerujemo počivaju na ljudima kojima vjerujemo i našem zajedničkom radu. Inspiracije nose trenutak bitke. Brižljivo kaljeno zajedništvo je ono što iznosi borbu za ideale do kraja, ma kakav on bio, i same ideale utjelovljuje u praksi, pa taman i kratkotrajno.

Mi ovdašnji nekad smo to znali. Samoupravljanje, podsjeća nas Darko Suvin, nije bilo pitanje ideje niti teorijskog programa nego življeno, zajedničko iskustvo Narodnooslobodilačke borbe. Iskustvo slobode u jednakosti i jednakosti u slobodi. Novi svijet, koji može ali ne mora biti izgrađen, može ali ne mora nadživjeti svoje graditelje, taj novi svijet mora u zametku postojati u našem zajedničkom djelovanju. Mi ga moramo živjeti dok ga stvaramo. Naše povjerenje u mogućnost drugačijeg svijeta ne izvire iz narativa nego se gradi time što radom za borbu i borbom samom već živimo drugačije društvene odnose, odnose koje smo oslobodili okova nejednakosti, nadmetanja, gazdovanja, izrabljivanja.

Ne tražimo novi narativ. A ovo ‘ne tražimo’ neka se čita i kao prezent i kao imperativ. Neka oproste ovi stari, možda s pravom rezignirani zato što su izmoždeni istorijskim porazima, ali ta potraga za novim narativom još je jedna zamka hegemonije koja nas tlači, maestralna varka da pomislimo da je ovako kako nam je samo zato što drugačije ne može biti jer se to jedno ‘drugačije’, nekad stvarno, gotovo u trenu srušilo. Ljevica nije ništa ako ne neoortodoksna, imaginativna, inovativna. Zametnimo borbu gdje god možemo. Kraj tvornica, kraj rijeka, kraj parkova ili bolnica. Zametnimo je i ne okilijevajmo da je, uprkos svim tankoćutnim liberalima, dobrano nagnojimo neprimjerenom i žestokom radikalnošću – da bismo uzgojili sasvim novi svijet.

Svjetlana Nedimović
Autor 13.5.2020. u 10:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija