KAKO SAM PLAKAO

Gradimir Gojer
Autor 14.11.2015. u 12:41

KAKO SAM PLAKAO

KAKO SAM PLAKAO

Ferhadija, studeni AD 2015.

U suznom oku sva se
Tuga skrila.
U suznom oku sve se je
Moje zgurdumilo.
U suznom oku i kletve
Su postajale gugutke,
I djetinstvo i mladost:
Sve se u plaču kazati dalo.

 

NOTTURNO, MIŠEVIĆI JESENSKI

Samo je lavež Lorda zadrhtala
Pozlatu jesenskog notturna, dok privlačim oblake i
Sneno gledam u kuću
Ljubičastu, neobičnu, sasvim…

Ostajem njemakom dok ganglijama
Struji nestvarni raskol, nestvaran kao i ljubav,
U čudesnom herbariju,
Koji čuvamo dušom, nas dvoje…

Osjećam drhtaj mačke na
Žičanoj skrami prozora,
Što vrata glumi, osjećam
Tugu posljednje ptice –
Selice, što oklijva; odperjati ili ne???

 

STARA CRKVA NA SUHODOLINI

Svetlani Broz, posvećeno…

Cvijet se javlja, pupa,
Zri na krovu tvome,
A svi se sjećaju, tek,
Kože izrezane za tloris ti.

Udaljavajući se niz Suhodolinu,
Zauvijek, nosim miris tamjana
I miris cvijeta iz memle
Niklog za future uspravljenog!

Cvijet što pupa i zri, na krovu tvome, neće
Nikada u granu ni deblo,
Preći, cvjetaće, tek: ponosom!

 

ŽIVOT PRETPOTOPSKI

I sada svoju različitost
Dokazujemo nevoljko, trajući
U jednosti monologa surih.
To zapravo snažno zbori:
O pretpotopskom ozračju Kraja.

Dok zavirujemo na stolove,
Okolne, nepristojno tražeći
Saučesništvo u nepristojnosti,
Mi živimo život pretpotopski,
Oklijevajući preuzeti rizik!

Da li, uopće, razlika postoji!?!
Ili mi smo odmetnici istine,
Sušte, u kojoj jednost caruje,
U kojoj vrata Raja
Otvaraju se nevoljko različitima!

Gradimir Gojer
Autor 14.11.2015. u 12:41