KAMENI CVET ZA SVE GENERACIJE

Izdvajamo

• U ovom projektu, koji je evidentno postigao punu komunikaciju i sa najmlađim dijelom gledališta, kao i sa nama kojima su lutkarstvo i teatar strast već dugi niz godina, vrijedi zabilježiti i opis atmosfere u gledalištu teatra Duško Radović: svi smo, bez obzira na godine i estetska opredjeljenja, sa tišinom koja pripada najboljim teatarskim ostvarenjima (bez obzira na žanr i stil kojima su donešena) pratili predstavu bez daha!

Povezani članci

• Mustafić: “Moramo zaustaviti ovo ponižavanje umjetnika u BiH”
• Bilo jednom na smrtovitom Balkanu
• Heiko Maas: ‘Non-paper’ ne potiče od Njemačke
• Novogodišnji put oko sveta 31. decembra online
• POETIKA PROSTORA PRETHODNICA KULTURNIH PROCESA
• Promocija knjige: Naša priča

 foto: blic

Mila Mašović „Kameni cvet“, režija i scenografija Nikita Milivojević,
pozorište „Duško Radović“, Beograd

Piše: Gradimir Gojer 

U svom bavljenju lutkarskim teatrom, osobito prije rata, nailazio sam na veoma mali broj teatarskih redatelja koji uspješno bivaju tvorcima cjeline i u dramskom i u lutkarskom kazalištu.

Kada sam ovih dana, nakon dužeg vremena, ulazio u dvoranu poznatog beogradskog hrama kazališne radosti za djecu, ali i odrasle (!!!), u dječije pozorište Duško Radović, znao sam tek naslov predstave koju gledam: Kameni cvet. Na kraju predstave koja je podjednako obradovala dominatno dječije gledalište, kao i skupinu nas odraslih, utvrdio sam da je kompletan autor scenskog uprizorenja teksta suvremene spisateljice Mile Mašović, jedan od najznačajnijih suvremenih srpskih redatelja, internacionalno potvrđeni, ugledni maštar kazališnog izričaja, Nikita Milivojević. On je za predstavu Mile Mašović, odnosno za vizualizaciju njenog teksta smislio najprije scenografski okvir, a potom, uistinu decentno i u živom segmentu igre, ali i onom lutkarskom (!) režirao ovaj projekat.

Mila Mašović napravila je pitku priču o majstoru i njegovom šegrtu, o (ne)mogućnosti izrade kamenog cvijeta po želji princeze, o čudesnom, onostranom, metafizici sklonom svijetu gorske kraljice…

Nevjerojatno tačno pročitao je i s glumcima uprizorio ravan realistične igre Nikita Milivojević. Predstavom dominira Danilo Jove Maksića. Princezi Ivane Adžić ne bi se moglo puno toga dodati, jer je bila dječije poletna, a u pokretu vrlo efektna, a majstor Petruška Aleka Rodića bio je potpuno primjeren i stasom i glasom ulozi koju je, u realnoj ravnini ovog, po mnogo čemu, spektakla, tumačio. Kad kažem spektakla, onda prije svega mislim na irealnosti koje je redatelj i scenograf priredio u odličnom koautorstvu sa Jelenom Stokućom, koja se u ovoj predstavi bavila evidentnom ljepotom lutaka i kostimskih rješenja.

Složenu kreaciju donio je Petar Struga i time u svim segmentima opravdao povjerenje redatelja predstave. Svoga Naratora tkao je preciznim govorenjem teksta, koji je po svom spisateljskom izričaju više najavljivački i spikerski. Strugar mu je dodao nešto više glumačke ekspresije.

Igrajući pak, Dadilju, Petar Strugar nije pribjegao naivnoj imitaciji ženskoga glasa, već je sasvim umjereno dao realnu i irealnu dimenziju ovog lika!

Gorsku caricu Dušica Sonibad igrala je sa izvjesnom distancom u dramskom dijelu projekta, a njena lutkarizacija kamenog cvijeta bila je primjerena. U lutkarskom segmentu predstave doprinos animiranjem Zmije, Sljepog miša i pauka svojim kreacijama obogatili su cijeli projekat Vladimir Đorđević, Marijana Petrović i Goran Balančević.

U ovom projektu, koji je evidentno postigao punu komunikaciju i sa najmlađim dijelom gledališta, kao i sa nama kojima su lutkarstvo i teatar strast već dugi niz godina, vrijedi zabilježiti i opis atmosfere u gledalištu teatra Duško Radović: svi smo, bez obzira na godine i estetska opredjeljenja, sa tišinom koja pripada najboljim teatarskim ostvarenjima (bez obzira na žanr i stil kojima su donešena) pratili predstavu bez daha!

Kada se majstor prihvati posla onda nema nikakve sumnje da može nastati i u lutkarskom teatru predstava za sve generacije!