KAMO SVE TO VODI?

Gradimir Gojer
Autor 31.10.2015. u 19:03

KAMO SVE TO VODI?

Maja Pelević „Čudne ljubavi“, režija Đurđa Tešić, Pozorište Duško Radović, Beograd

 

Dugo se i sustavno u južnoslavenskoj kazališnoj praksi uništava edukacijski element kazališta za djecu i mlade. U najmanju ruku pokušava se na sve načine dokazati kako je modernost, aktualnost, ovovremenost scenskih aktova namjenjenih najmlađima potpuno identična onome što manje ili više od kritike potvrđeni takozvani modernisti i avangardisti rade u teatru za odrasle. Nevjerojatna je doza neke vrste teatarske bahatosti u surovom obračunu sa onim što ti isti, sami od sebe i od osobnih lobističkih krugova proglašeni avangardni geniji čine da unište, ponište, ismiju normalni, logični teatarski mehanizam, koji zna moćno ispričati teatarsku storiju, pa to još učiniti i suverenim i suvremenim scenskim sredstvima?!

Najbolji primjer za ovakav surovi obračun sa onim što ti lažni avangradisti proglašavaju klasičnim i retrogradnim teatrom je predstava Čudne ljubavi.

Pokušaj da se Ezopov genijalni svijet artikuliranja ljudskih mana i vrlina kroz životinje ispriča na način takozvanog moderniziranja doživio je u ovoj postavci redateljske Đurđe Tešić neviđen debakl. Ubaciti u predstavu, bukvalno sve što im padne napamet ovom je ženskom autorskom timu donijelo, vjerojatno, poene kod onih koji logiku teatra vide u njegovoj nelogičnosti?

Međutim, valja se zapitati kamo ide repertoarna politika kazališta za djecu i mlade kada teatar sa rijetko ozbiljnom, šezdesetogodišnjom  tradicijom u vaspitavanju najmlađih, kakav je Pozorište Duško Radović, dopušta da redateljka Đurđa Tešić i njena suradnica scenograf i kostimograf Zorana Petrov opterećuju ne bog zna kako maštovitu obradu Ezopovskog svijeta od strane Maje Pelević, nizom rekvizita i elemenata graderobe, koji bi da pokažu da je to komad vezan za dvadeset prvo stoljeće (kacige motorista, odjeća iz ovog doba…), scenografijom nekog metalnog asocijativa na naše doba…

Paradoksalno je da u svemu tome autorica glazbe Aleksandra Đorđević piše glazbu, koju je slobodno mogla potpisati i prije trideset godina, songove koji su sve samo ne inventivni…

Ansamblu predstave u kojem participiraju Jovo Maksić, Damjan Kecojević, Miloš Samolov, Sandra Rodić Janković, Vladislava Đorđević, Jelena Petrović i Jelena Ilić ne preostaje prevelik prostor da svojim glumačkim sposobnostima nadiđu ovaj teror takozvanih avangardista.

Autorica scenskog pokreta i koreografije Dalija Aćin u svom promišljanju scenskog akta bila je bliža skladateljici Aleksandri Đorđević negoli redateljki i autorici likovnih rješenja ove predstave.

Stvarno, kamo ide teatar za djecu i mlade?

Gradimir Gojer
Autor 31.10.2015. u 19:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija