KESA OD KRAMPUSA

Ivo Anić
Autor 13.2.2020. u 13:06

Izdvajamo

  • Malo morgen Krampuse! Nemaš ti na dlanu oči koje se zrakama smiju, niti suza koje ne mogu da liju, jer krv nije tvoje svjetlo – već je tvoja tama crni Zvonimire, Krampuse ove jadne zemlje pretvorene u vaš ideološki i fašistički mrak.

Povezani članci

KESA OD KRAMPUSA

“U želji da se uz knjigu zabaviš, a još više da se zamisliš nad njom i nad sobom, primi veliku pusu od krampusovog tate – Zvonimira Baloga”.

„Nisu bile izbirljive provalničke kame
Djeci su parali utrobe, kopale su oči
Bez spolovila ostajali su tate
Bez sisa mame“

Tim je stihovima, vjerovali vi meni ili ne, Zvonimir Balog ušao u povijest duhovne ilitiga religiozne poezije koju kao obaveznu ili neobaveznu lektiru, kako koji nastavnik u kojoj školi odluči sam, obrađuju naša djeca u četvrtom razredu osnovne škole. Četvrti razred osnovne škole, koliko me pamćenje služi, i nije bog zna što. Još nisi kako valja savladao niti tablicu množenja, a kamo li kakvu ozbiljniju lektiru od „Družbe Pere Kvržice“, no naše ministarstvo odgovorno za nauk i obrazovanje naše djece očito misli drugačije. Tako je, s tom premisom, kako su nam djeca napredna i nadasve ispred svoga vremena, tj. razreda, ministrica znanosti i obrazovanja prof. dr. sc. Blaženka Divjak odlučila u lektiru naših četvrtaša uvrstiti i uradak Zvonimira Baloga, pisca domoljubnih balada.

Inače ta divna i produhovljena balada jedna je u nizu uspješnica izrazito religiozne zbirke „Pusa od krampusa“ istoimenog pjesnika, a koja se sastoji od ukupno 66 pjesama koji govore o Isusu, Alojziju Stepincu, i da ne nabrajam dalje, sve luđa od luđe, kako i spada za četvrtaše koji ionako sve po prvi put probaju, prvu cigaretu, prvi alkohol, pa je valjda nekako red da probaju i prvi domoljubni joint.

“Hrvatski je narod najugroženiji, najnesretniji na planetu! Bleiburg, Jazovka i druge špilje postaje su našeg križnog puta, i dio hrvatske su zbilje. U hercegovačkim, istarskim i ličkim jamama još se urlik vrti, leleče jeka očajničkog padanja. U carstvu bezumne podivljale smrti pod zastavom pobjednika slavile su se laži i padanja.

Nisu bile izbirljive provalničke kame, djeci su parale utrobe, kopale su oči. Bez spolovila ostajali su tate, bez sisa mame. Iz hrvatskih usta hrvatski jezik užarenim su kliještima čupali, kad bi pod okriljem mraka, krvavih očiju u usnule domove upali”.

Pjesma, znam da ste zgroženi, ali to vaša djeca upravo čitaju kao lektiru, nastavlja se zahvalom Gospi u ime svih Hrvata, a sam pisac u pogovoru ističe poruku malim čitateljima:

“U želji da se uz knjigu zabaviš, a još više da se zamisliš nad njom i nad sobom, primi veliku pusu od krampusovog tate – Zvonimira Baloga”. Sam poeta tako se poslavši pusu djeci u četvrtom razredu osnovne škole uvrstio svakako u luđe hrvatske proizvode koji se uče u našim školama, kao što u udžbeniku vjeronauka jasno i glasno, u pasusu već desetljećima stoji kako su ateisti krivi za holokaust, te kako su ljudi drugačije spolne orijentacije – psihički bolesnici.

To dragi moji uče vaša djeca, ako vi naravno nemate vremena da pogledate malo što to oni uče i čitaju kao obaveznu lektiru, ili vam je savršeno svejedno, jer ste uvjereni da ih šaljete u školu da nauče štogod pametno u četvrtom razredu, tablicu množenja, da se upoznaju sa „Vlakom u snijegu“ i svim onim lijepim, poučnim i vrijednim knjigama koje smo mi kao četvrtaši nekoć čitali kako bi shvatili neke važne životne lekcije.

Dramaturški pristup Zvonimira Baloga svakako je jedan od posebnih i istaknutih dijelova ove poeme, koja je valjda nastala kao prosvjed na sve strahote do kojih je došlo tijekom ratnih zbivanja na ovim prostorima. No što su stvarne nakane rečenog Zvonimira i što je taj nesretni stihoklepac htio postići, možda nije jasno još uvijek normalno nepismenim đacima četvrtih razreda, kao i većini njihovih roditelja uglavnom, ali je itekako jasno svima nama koji smo u poemi s jezom shvatili što je i koga pokušao kopirati rečeni Zvonimir. Ako još niste shvatili, ja ću vam pojasnite, a vi prosudite sami, o čemu se ovdje zapravo radi.

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Krvavu zjenu u mozgu, kao ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu

Tim je stihovima Ivan Goran – Kovačić ušao u povijest Jugoslavenske poezije i naravno obaveznu lektiru koju smo učili mi nešto stariji od današnjih četvrtaša, zapravo u srednjoj školi, gdje je tako teškoj tematici bilo i mjesto. Ivan Goran – Kovačić svojom je „Jamom“ mojoj generaciji svojim talentom poručio ono što nesretni Zvonimir Balog ma koliko kopirao besmrtnog Gorana nikada ovoj djeci poručiti neće, niti je to Goranu bio cilj, a kamo li namjera. U svojih deset poglavlja, ako se ne varam i ako još dobro pamtim, kroz tamu kao simbol umiranja, krv kao bolno svjedočanstvo, Ivan Goran – Kovačić moju je najstrašniju lektiru završio sa osnovnom porukom da prije nego što digneš ruku na svog neprijatelja, nečijeg oca ili majku, zamisliš sebe u njegovom položaju. Tu poantu shvatio sam puno kasnije, kada sam „Jamu“ uzeo u ruke kao odrasla, zrela osoba.

Sličnost između ove dvije poeme je očita, ali samo u strahoti, no u poanti je Zvonimirova daleko strašnija, jer je zapravo banalna, da ne kažem plitka do te mjere da je gadljiva, barem nama što znamo što je poezija i kakvog ona smisla zapravo ima.

Da sličnost bude konačna Zvonimire, Ivan Goran – Kovačić nastradao je na koncu od četničke ruke, ali tebi ionako taj podatak nije važan, niti bitan.

Kraj „Jame“ osnovna je poruka cijele te strašne priče o klanju, ustaškim noževima, i unatoč svim strahotama rata Ivan Goran – Kovačić vraća nam vjeru u ljude, i zajecao još i sad plače, jedino grlom jer očiju nema, jer nema više zjenice da vidi svoju braću, i htio bih tugo! – s vama u boj poći, završit će Ivan Goran – Kovačić svoju „Jamu“ pjesmom koja vraća svjetlo oka, ko narod silna, ko sunce visoka, jasno odredivši poantu cijele pjesme – a ona je vjera u smisao života, vjera u ljude i vjera u budućnost, u slobodu koja će iz krvnikove jame zasjati jednog dana.

Ivan Goran – Kovačić svojom je „Jamom“ obilježio cijelu jednu epohu, cijeli jedan naraštaj hrvatskih pjesnika i pisaca duboko natjeravši sve one koji su je pročitali da se zamisle – nad njenom jasnom porukom, a ona je bez velike „puse krampusova tate“ nama srednjoškolcima bila itekako razumljiva. Jer je Ivan Goran – Kovačić kao osnovnu poruku nama, djeci koja smo je čitali, ostavio nadu i vjeru u ljude, drugačije ljude, nadu da se takve strašne stvari nikada neće ponoviti.

No da vas više ne umaram s Ivanom Goranom – Kovačićem, kojeg je tako tužno i tako jadno pokušao interpretirati najnoviji apologeta svete nam hrvatske indoktrinacije Zvonimir Balog, ostao mi je čitajući te bezvrijedne stihove napisane isprazno i pompozno, gorak okus u ustima. Jer Zvonimir Balog nije niti pokušao u svojoj poemi ostaviti nadu, ostaviti svjetlo, svjetlo koje će proizaći iz krvi i tame. Jer Zvonimir Balog nije imao te namjere, da djeci četvrtih razreda osnovnih škola pokuša dočarati užas, a kasnije poantu, jer Zvonimir Balog nikada nije i neće pisati lektire da budu poučne i da imaju poruke, a one bi trebale biti kao u slučaju Ivana Gorana – da se više nikada ne ponovi. Zvonimir Balog napisao je to što je napisao kako bi dobio izdašan honorar od današnjeg ministarstva, i kladim se da bi Zvonimir pisao i o drugim jamama da su vremena drugačija, ali vremena su danas takva – kakva su, pa se našlo eto i za našeg Zvonimira izdašne prilike.

Zvonimiru Balogu jedino je važno, kako ono, da je Hrvatski narod najugroženiji, najnesretniji na planetu! Bleiburg, Jazovka i druge špilje postaje su našeg križnog puta, dio hrvatske zbilje. U hercegovačkim, istarskim i ličkim jamama još se urlik vrti, leleče jeka očajničkog padanja. U carstvu bezumne podivljale smrti pod zastavom pobjednika slavile su se laži i padanja.

I zato zamisli se četvrtašu, dijete koje na tren ostavi svoj „Playstation“ jer mi je želja da se uz knjigu zabaviš, a još više da se zamisliš nad njom i nad sobom, te primi veliku pusu od krampusovog tate – Zvonimira Baloga!

Zvonimira Baloga kojeg bojim se više zanima kesa, nego li pusa.

Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Široka svjetlost, kao Božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Zamisli se Zvonimire nad ovim stihovima i njihovim značenjem? A zatim se zamisli nad svojim stihovima i njihovim značenjem, stihovima koji imaju samo jednu nakanu da osude, ne da pouče, da djecu indoktriniraju, ne da je zamisle i na koncu, da sebe pokušaš svrstati uz bok Ivana Gorana – Kovačića!

Malo morgen Krampuse!

Nemaš ti na dlanu oči koje se zrakama smiju, niti suza koje ne mogu da liju, jer krv nije tvoje svjetlo – već je tvoja tama crni Zvonimire, Krampuse ove jadne zemlje pretvorene u vaš ideološki i fašistički mrak.

Ivo Anić
Autor 13.2.2020. u 13:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija