ENG
Kike, taj čudesni fotoreporter
Autor/ica 👤Savo Petrović
Povezani članci
Dvije fotografije objavljene uz moj tekst ”Tito najavljen, asfalt postavljen” na portalu tačno.net podsjetile su me na mog prijatelja Osmana Kikića i sudbinu fotosa koje je majstorski pravio za svoj ”Glas komuna” u Doboju i brojne listove širom Jugoslavije. Dvadeset i više godina Osman Kikić, ili jednostavno Kike, kako smo ga svi zvali, šparatao je sa svojom kamerom po dobojskom regionu, po cijjeloj Bosni i Hercegovini, po Sarajevu, Zagrebu, Beogradu…
Slike sa dočeka predsjednika Jugoslavije 1974. godine u Doboju dopunile su i obogatile moj tekst, kao i ranije bezbroj mojih članaka, informacija, reportaža, intervjua, zapisa, crtica u ”Glasu komuna”, ”Zadrugaru”, ”Oslobođenju”, ”Politici”, ili mojih kolega za listove u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Banjaluci, Tuzli, Osijeku, Novom Sadu…
Da, ove dvije slike predsjednika Tita uz moj tekst napravio je Osman Kikić Kike. Moja poštovana urednica Štefica Galić pronašla je ove slike na web stranici Željka Tipure i naravno, kao što bi uradio i svaki drugi urednik, napisala da je to snimio gospodin Tipura, moj poštovani Dobojlija. Ova dva snimka i hiljade drugih fotosa načinio je moj Osman Kikić.
Nekoliko godina smo u ”Glasu komuna” tražili fotoreportera i nikako da ga nađemo. Jednom sam htio da napravim intervju sa predsjednikom Skupštine opštine u Odžaku, sa mnom je bio i neki amater fotograf iz Doboja koga smo htjeli da angažujemo za fotoreportera. Kada sam mu rekao da napravi portret predsjednika opštine, on je iznio dva-tri fotoaparta, postavio stalak i govorio predsjedniku, stani uspravno, gledaj u mene, pomakni se naprijed, pomakni se desno, tako, e još malo udesno, popravi kravatu… Ja sam se snebivao i izvinjavao predsjedniku, a zatim se požalio svom prijatelju Danišu Zahiroviću, komercijalisti našeg lista da nemamo fotoreportera i da nam je to veliki problem. Vispren kakav je uvijek bio, Zahirović mi reče da on zna čovjeka koji bi mogao biti dobar fotoreporter. Odmah smo otišli do Osmana Kikića, doveli ga u redakciju i predstavili uredniku Feridu Čehiću i čovjek je ujutro došao na posao. Krenuli smo to jutro da napravimo razgovor sa direktorom Rafinerije ulja u Modriči, ja sam obavio razgovor i potom rekao Kikiću: napravi nekoliko snimaka druga direktora za njegov portret uz moj tekst. Direktor je sjedio za svojim stolom i čekao da ga fotoreporer snimi.
– Ja sam to već uradio, a drug direktor će biti zadovoljan, odgovorio je Kike samouvjereno. Kad je direktor vidio sliku u novinama, bio je oduševljen i pozvao Kiketa da napravi još nekoliko fotografija i njega i njegove porodice za porodični album.
Sjedili smo u Redakciji i raspravljali šta ćemo pripremati za iduće broj, a Kike se obrati meni:
– Nemoj me više potpisivati ispod slika, zna se da ja pravim te snimke. Neće moći, moj Kike, zar ne vidiš da se novinari potpisuju pod svaki tekst, zašto bi ti bio iznimka, potpisivaćemo te i dalje ispod svakog tvog snimka.
Fotoreporter Osman Kikić Kike (u žutoj jakni, sa fotoaparatom) i novinari Salih Begović, Ferid Čehić i Smail Terzić
Foto: Sead Kruškić, lična arhiva.
Jednom mi je rekao da su upravo fotografije sa dočeka druga Tita u Doboju njegovi najdraži snimci. Snimao je redovno i utakmice Turnira rukometnih šampiona u Doboju i Kiketov snimak jednog golmana ušao je u rukometne udžbenike širom svijeta da se pokaže kako je golman fenomenalo odbranio neki penal.
– Kada danas razgledamo fotodokumentaciju, na primjer sarajevskog ”Oslobođenja”, susrešćemo se s toliko poznatim detaljima iz Doboja i okoline sa potpisom – Snimio: O. Kikić. I svaki taj fotos je dragocjen dokument, čist i jasan, pravljen iz najpodesnijeg ugla, napisao je Dušan Paravac, nekadašnji urednik ”Oslobođenja”. U svim kulturnim zemljama, fotodokumentacija se smatra najobjektivnijom istorijskom činjenicom, a njeni autori izuzetnim ličnostima. Kada je Kike išao sa nama, onda smo na zadaktu kompletni.
Tačno tako, gospodine Paravac. Moj prijatelj, Osman Kikić Kike, taj čudesni fotoreporter, bio je izuzetna ličnost. I sada kao da gledam: ujutro je negdje na selu, na njivi, u podne u fabrici, popodne na utakmici. Evo ga i na Velesajmu u Zagrebu i Sajmu knjiga i mode u Beogradu. Stizao je i na kongrese i u Sarajevu i u Beogradu. Svakodnevno je snimao, snimao…
Ovaj moj tekst je samo mali prilog da se ispravi jedna nenamjerno učinjena nepravda. Snimke sa dočeka Josipa broza Tita u Doboju napravio je Osman Kikić Kike.
Da, gospodine Paravac, u svim kulturnim zemljama fotodokumentacija je veoma važna i ljubomorno se čuva. Tako je bilo i u Jugoslaviji, dok nismo dobili demokratiju i izabrali vođe koji kad im spomeneš kulturu pitaju šta to znači, prisjećajući se svojih korijena i svoje nekulture. (Da ne bude zabune: i ja sam rođen na selu, ali su me moja baka Ruža, majka Mara i tetka Cica učili da budem pristojan i kulturan i da čitam i učim cijeli život). I baš te vajne vođe u toku rata tjerale su mog Kiketa da kopa rovove i stavljali ga u živi zid. To je ta kultura koja nas, evo, prati već tri decenije. Bože dragi, smijem li te pitati: zar smo mi u nekadašnjoj Jugoslaviji toliko zgriješili i zar smo toliko krivi da nas vode papani, đilkoši, đikani, primitivci, luđaci…
Moj Kike, i moj Dušan Paravac i moj Daniš Zahirović su odavno na drugom svijetu. Porodice Paravca i Zahirovića i mnoge Dobojlije ljubomorno čuvaju fotografije koje je napravio Osman Kikić Kike. Čuvaju tako i uspomenu na mog dobrog Kiketa.
Autor/ica 👤Savo Petrović
