Klasikov lirski testament

Gradimir Gojer
Autor 25.4.2017. u 21:16

Izdvajamo

  • Ovu knjigu Pere Zupca osobno smatram trujumfom njegovog pjesničkoga djela, i ozbiljnim datumom u kulturi sva tri njegova osobna, državna i pjesnička identiteta.

Povezani članci

Klasikov lirski testament

Prikaz

Pero Zubac „Glasovi u tišini“, Rabic, Sarajevo, 2017.

Kada sam od Gorana Mikulića, vlasnika nakladničke kuće Rabic, dobio u rukopisu knjigu pjesama Glasovi u tišini klasika naših južnoslavenskih književnosti, Pere Zupca, očekivao sam još jedan hedonističan dan ispunjen versima, veliku gozbu pjesnika i dragog čovjeka… Ali, ovakvu gozbu ljubavi i čovjekoljublja iskazanog kroz poeziju čak ni od Pere Zupca nisam očekivao. Uz talenat i godine su učinile svoje – ovo je zreli Zubac sa svim poetskim filterima životne zbilje, datim velikim dijelom u najzahtjevnijem obliku poetskoga pjeva.

I sam predgovor Miše Marića svojom literarnom snagom uklapa se u ove listine sačinjene od samog biserja. U Marićevom predgovoru ne zrcale, tek i samo, njegove poslovično nadahnute i poetizirane dosjetke. Za prigodu pedesete obljetnice od prve objavljene zbirke pjesama Pere Zupca, Marić nam podastire važne, kazao bih čak i prevažne činjenice o pjesniku sa pedeset knjiga prestižne lirike, dvadeset knjiga za djecu, petnaest antologija jugoslovenske i inozemne poezije, libreta, filmskih scenarija, između ostalih i onoga o ljubavi velikog srpskog pjesnika Laze Kostića i Lenke Dunđerske.

Pero-Zubac-koncert

Foto: logicno.com

Sve to, pak, u sjeni ili pod plaštom čudesne poeme svih naših jugoslavenskih mladosti, Mostarske kiše, koje su imale izdanja 1973., 1978., 1980.; koje su prevedene na dvadeset četiri jezika u svijetu, dok su u Rusiji doživjele milijunske tiraže (gotovo dvadeset miliona!). I sam se nakladnik Goran Mikulić potrudio da likovni okvir, svojevrsko grafičko bogatstvo slovne punoće, elegancije i ljepote, povjeri majstoru Draganu S. Stefanoviću.

Ovu knjigu Pere Zupca osobno smatram trujumfom njegovog pjesničkoga djela, i ozbiljnim datumom u kulturi sva tri njegova osobna, državna i pjesnička identiteta.

Obimna knjiga sa poglavljima sasvim pristajućih znakovitih naslova: Sečeno sećanje, U veče molitveno, Glasovi u tišini, Tamni zov zavičaja, Slike iz sećanja i Posvete. Knjiga je ovo izbrušenog, i to do kraja (!) pjesničkog, dubinski zasnovanog vjeruju, svojevrsna nadgradnica ukupnog Zupčevoga pjeva, koja se čita od korice do korice, bez daha, ali sa jasnom predodžbom da pjesnikova lirska subjekcija uporišne međaše nalazi u duboko proživljenim pjesnikovim fascinacijama malim, običnom stvarima, pojavama, oljuđivana i poetski isklesavana od Nevesinja, preko Mostara, Novog Sada i Beograda, do svih svjetskih duhovnih postaja i privremenih staništa pjesnika Pere Zupca.

U prvom poglavlju tako moćnog naziva Sečeno sećanje već se zorno osjeti temeljni intonativ Zupčevog pjeva, možda čak najzornije u prvoj pjesmi Krvavi trag, kad u pjesmu ulazi nitko drugi do li Hrist, sa lamentoznim pjesnikovim komentarom:
„Upamtih na licu senu,
Zasenči lik mi drag,
I kao da videh, u trenu,
Po lišću krvav trag.“

Neka sjeta, pa i tuga nalaze pjesničku riječ kao moćan emotivni odsjaj u pjesnikovoj duši. Čitajući, pak, Zupčevu pjesmu Iz daleka kao da se osjeti odsjaj pjesnikovog predšasnika Alekse Šantića. Pjesnik se sjeća rodnoga kraja i karakterističnih kiša i snjegova u njemu, da bi u završnim versima dao potresno istinit komentar:
„Sve vidim iz daleka,
I čujem umoran od zlica,
Blaženi miris mleka
I svetlo majčinog lica.“

Nisam pročitao do danas snažniju poetsku sliku zla, koje smo, nažalost, svi preživjeli, do li u pjesmi Dečanska, davna:
„Idoh u Dečane, duše mi,
Sa Agimom i Alijom,
Stajaše uz mene skrušeni,
Dok sam sveće palio.
I to će sećanje, sveto,
Vetar zaborava oduvati,
Al’ ova će pesma, eto,
Zanavek sliku sačuvati.

Stojimo nas trojica,
A Bogorodica nema.
Ona je s naših lica
Čitala šta nam se sprema.“
Primjer pjesničkog humanističkog angažmana, ova je pjesma progovorila daleko snažnije od svih pokušaja da se o zlu u prethodnim ratovima progovara ozbiljno i argumentirano

Potresnu i istinitu storiju o odlasku drage sestre poeta kontekstira u sliku mijena stabla jedne trešnje.

U pjesmi „Male lampe plam“, opet se autor ne može otrgnuti od tragedije minulog rata, koja je poharala drage mu krajeve:
„Crnilo što nas obuze,
I rastoči na ništice,
Na skupe biserne suze,
I Nevesinja i Lištice.“

Majstor govora koristi pjesnički oneobičajene riječi, pa će za mladost koristiti riječ mladanje, a za zimske časove reći će zimni časovi.

Pjesma Sečeno sjećanje prenosi nas u hrvatsku pjesničku republiku. Zubac i poimenice drage pjesničke bardove u stihove svoje ukiva pokazujući divljenje za poetski izraz Arsena Dedića, Dobriše Cesarića, Jure Kaštelana, Tadijanovića…, napose Tina. Prenijeti će u svoje poetske reminiscencije što je proživio sa ovim asovima, ipak, sečeno.

Profetskom se doima obiteljska saga prenijeta u Par fotografija žutih.

Dirljivo djeluje suočenje sa Ariljskim plavim anđelom, a pjesmu Zubac efektno zaključuje:
„Ariljski plavi anđeo krije
Tajnu svih naših posrnuća,
Dok teška, mutna kiša lije,
Na sipke krovove srpskih kuća.“

Pjesma Potera višeznačno odjekuje u svakom čitatelju koji je bio svjedok ratnih i inih potjera…

U pjesmi Pesma neće u svet Zubac na tren autoironizira svoje stvaralaštvo, a u sljedećem trenu iskazuje muku gradnje pjesme.

Minijaturno zatemeljena pjesma Pada gusti sneg otkriva proplamsaje življenja na duboko oduhovljen način.

Čudna komornost poetskih medaljona ovoga autora dolazi svom svojom neposrednošću i toplinom do izražaja u pjesmi Pred san, sa briljantnim završetkom:
„Svejedno, sklopim oči,
Nema me, ne postojim,
Vrata se raskrile noći,
A iza njih ti stojiš.“

Plesan sećanja gorka je potsjetnica na generaciju u odlasku sa životne pozornice.

I pjesma Dok umem ovako autoreferencijalni je odnos prema stvaralaštvu i poziciji pjesnika u surovom, infernalnom svijetu. Mini posvetna pjesma Da san rastumačim (za Šandora Šlajfa) donosi maksimalno kondenziranu emociju ali bez ikakve dodatne mistifikacije…

Hristov u polju trag donosi kristoliki prizor sasvim realnih, nereligijskih značenja.

Priča iz radija poetska je evokacija na političke tmice i ponore i ono sve što je loše za ljude iz njih proizilazilo.
Zavetnom pesmom ništa drugo autor poručiti neće nego ono što jedan njegov stih veli:
„Da sloga i bratstvo caruju.“

Kad na nas dođe red primjer je snažnog poetskog žala za trenucima neminovnog oproštaja sa ovozemaljskim svijetom…

I u pjesmi Monaški ručak snažno prozbori poetska energija Zupčevog autentičnog pjeva.

U Krušedolskoj porti, pjesma je čudesnog pjesnikovog komuniciranja sa duhom njegovog velikog prethodnika Laze Kostića, a u pjesmi Rastko u Hilandaru on otvara rukavce svoga poetskog progovora prema čistom poetsko-filozofskom metafizisu.

Poglavlje U veče molitveno, u koje je pjesnik uvrstio pjesme pisane u sedmom i osmom mjesecu 2002. godine otvara se pjesmom Svetlo tvoga oka u kojoj on izravno komunicira sa tajnom svijeta. Metafizički ubjedljiva potka ove pjesme knjizi daje posebnu boju vjerodostojnosti. Ovo je poglavlje poput cijeđenja čistog nektara pjesničke intime, a posebno snažno i pjesnički vjerodostojno je upravo u pjesmi U veče molitveno:
„U veče molitveno
Kad strah srce obuze,
U svodu sjaje se, eno,
Biserne njene suze.“

I pjesme o majci upotpunjuju impresivnu sliku ovog pjesničkog poja, dostatno tradiocionalnog, a opet, po krajnjim značenjima, suvremenog…

Da je napisao samo Tužnu privatnu pesmu bila bi knjiga draguljna u mojim osobnim književnim nezaboravima:
„Njanja koja je volela Peru
Leži na groblju u Topčideru.

I svi su jednako sivi dani
Od kada nema Ljiljane Canić.

Kada je prestala ona da diše
Pale su poslednje Mostarske kiše.“

Večernja, tiha donosi jedan pjesnički sordinarij, lakoćom imaginativnog vrutka iz kojeg izlaze samo riječi dragocjene.

Karakteristična je pjesma Pismo Kristu osobito završnom strofom:
„Sad mi tvoji prete,
Na strašne bi me muke,
Jer znam da nisi dete
Iz krila Trojeruke.

Poglavlje po kojem zbirka nosi naziv Glasovi u tišini donosi pjesmu – autobiografski snažni zapis Put na kojem stoji dečak. Vrijedi je citirati radi njene nevjerojatno istinite poruke u posljednjoj strofi:
„Fotografija je već požutela,
Zlatan prah vremena
Posuo je kosu dečaka
Koji me gleda.
Ja prepoznajem zid iz
Detinjstva,
Između Gutića i Čokorila kuća,
Put na kojem stoji dečak
Zagledan u fotografa
Ali ne prepoznajem sebe
Jer se ne sećam
Trenutka kada sam bio
Tako spokojan.“

A onaj fenomenalan vers koji samo mi, ratne Sarajlije, razumijemo:
„Stvarno: zar postoji Sarajevo
U kojem je zaspao strah?!“

Briljanciju koju je pokazivao i pokazuje sonetirajući riječi, Zubac u zaključku pjesme Dunavska elegija fenomenalno poetski poentira:
„Gradi se i ova pesma koja se na veliko i moćno
Srce
Našeg Grada u sećanju, onog što se nad nas
Visokom
Senkom nadnosi – oslanja – to je zvuk od koje se male reči istaču
I padaju na vodu, modru vodu u kojoj se zvezde
Padalice
Obaraju i odlaze, daleko, daleko gde nas čeka
Poslednja i najtiša tišina.
Sveta tišina sećanja
Sveta tišina sećanja
Sećanje na tišinu.“

Predio knjige Tamni zov zavičaja donosi i tužna i radosna pjesnička raspoloženja, sasvim nalik prijesnom životu, a djetinjstvu se pjesnik vraća, nadahnurto, a sjetno:
„Vraćaju se slike, riječi, strah,
Lepota, zaljub, vedrine, brige.
I pada na dušu zlatan prah, kao na stranice drage knjige.“

U predjelu Slike iz sećanja pjesniku suzi oko kad čuje pjesmu o Vela Luci, i sjetno asocira na Vladimira Purića, Crnog Vladimira, Raičkovićevog, a tu je i tuga Miše Marića.

Tu je i pjesma Idemo u Grude, jedna od onih koje ovoga prvoklasnog lirika – klasika legitimiraju i kao angažiranog pjesnika, naravno angažiranog na strani čovjekoljublja.

Knjiga se ova briljantne lirike hercegovačkog Vojvođanina i vojvođanskg Hercegovca okončava Posvetama i to Miroslavu Antiću, Dušku Trifunoviću i Izetu Sarajliću, iz koje citiram za kraj ovoga prikaza sljedeće stihove:
„Zar ti se ne čini,
Ako ima Boga,
Da je smrt mogla da
Sačeka, do devetoga.
Ako ne zbog tebe,
Onda zbog Eše,
I onih rođenih dvadeset i treće.
Ionako će celo Sarajevo
Tih sedam dana
Donositi cveće,
Samo cveće,
Tu gde sada spava
I divni deo moje
Mladosti zlatne,
Na groblju Kod lava,
Tu gde i Šiba moj dragi
Bere smokve rajske,
O, kako samo
Nedohvatne.“

Gradimir Gojer
Autor 25.4.2017. u 21:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija