KLAUSTROFOBIJA – ili RECEPT ZA USPJEH

Autor/ica 9.5.2011. u 13:23

KLAUSTROFOBIJA – ili RECEPT ZA USPJEH

Kroz tridesetogodišnji rad u literaturi imao sam mogućnost da sagledavam što se dešava unutar eksponiranog Kreativnog bića i uložim vremena, energije, htijenja i malo znanja da percepiram, pokušam izanalizirati, shodno skromnim mogućostima, te pokušam i predočiti zašto momenti unutar tog okruženja su upravo takvi kakvi jesu, kao i čemu to doprinosi.

Ono što se a priori uočava jeste, a o čemu i nerijetko pišem u ogledima, nedostatak vrijednosnih sistema na bilo kojoj osnovi i koji ne bi podlijegali mijenama u raspoloženjima onih koji misle da imaju monopol nad izričajem bilo kakvog suda. Suština bi bila u polarizovanim tačkama (koje bi bile u suprotnosti; gradile diferencijaciju) koliko god bi subjekt u relaciji dobro nazivao njegovom suprotnosti; i obratno. Ono što bi bilo bitno jeste postojanost dijametralnih repernih tačaka koje bi bile definisane na postojan način što na ovim prostorima je nepojmljivo (za vraga miloga gdje bi onda mogla da se proturi greška izazvana ljudskim faktorom). No na ovim prostorima nešto što je vrijednost sada (sukladno potrebama političkih moćnika) sutra se potire i negira aludirajući na našu lošu percepiju ili nemogućnosti da se ima uvid u „globalnu“ strukturu unutar koje je dati Kreativni iskaz… (bla, bla, bla). U suprotnom bi imali nešto što je postojano (podrazumjeva trajnije od mene koji mislim da jesam onaj koji jeste i da sa mnom počinje  i zavšava svijet) neovisno o zabludi u izričaju krajneg stava (zamjena polariteta). Ali bi zasigurno imali dvije grupisane i harmonizirne vrijednosne cjeline uz svu kreativnu raznorodnost koju vuče autorska osobenost. I ne bi se, što je jako bitno, morali braniti autoritetom. Samim time bi nadživjeli i autora i predstavljača u nekoj od dvije navedene kategorije. (Nikako se ne mogu miriti sa tim da je vrijedno djelo koje treba neko da brani tumačenjem; samim time želim reći da ne polučuje odgovore na pitanja koja samo inicira. Takvo djelo ne trba čitati; vrjednije bi nastalo ispod pera čitaoca.)

Unutar takvih relacija se iznjedrava potreba za formom (koja je podložna mijenama – shodno potrebama – i koja je krajnje upotrebljiva u razne svrhe koju realizuju intelektualni poluprimati po nalogu moćnika), a ne za sadržajem koji hodi univerzalnim Kreativnim vrijednostima i čiji je kičmeni stub stameniji od bilo kog kremena. Dodljednost sadžaju koja implicira beskompromisnost i izgradnju unutarnjeg vrijednosnog postojanog sistema biva detektovana i na nož dočekna (često i nepotrebno) zarad reflektovanja upotrebljivosti i poslušnosti kvazi intelektualaca u službi svega što je kal. Da bi pokazala moć na jedinom polju (zbog duhovne impotentnosti) pokušava da izgura misleće u sjenu koliko god taj i takav potez bio iluzoran. Kao nagrdu, najčešće, dobivaju tapšanje po ramenu i kao bilo koji pas bivaju ozareni gospodarevom milošću.

Kada se objektivno sagleda djelo (što, kao i takvi, nerijetko čine) i postave ga unutar nekog od validnih vrijednosnih sistema zatvaraju se unutar kabineta kako bi – u rijetkim momentima – osjetili da su najbolji. No i to što su najbolji nikako ne kazuje da su i dobro. Možda, jednom. Kada se načini fiziološka potreba za gospodarevom rukom na plečima. Ali ni tada se ništa ne može garantovati; patologija je čudna nauka…

Knjizevnost.org

Autor/ica 9.5.2011. u 13:23