Knjiga ‘Bog je netko drugi’ promovirana u klubu Zenta: ‘Amarcord Splita iz Anićeva doba, djelo koje neće dopustiti da grad otkliže u zaborav’

Povezani članci

• DOBROVOLJNO NIKAD …
• KONTINUITET TRAGANJA
• “75 godina slobode“ proslava oslobođenja grada i otoka Korčule
• Cannes pozvao na oslobađanje iranskog reditelja
• Narodni heroj Džim Morison
• Sindrom Šuica

Uz puno osjećaja, zafrkancije, ali i ozbiljnih poruka Ivo Anić je promovirao knjigu ‘Bog je netko drugi’ u klubu Zenta u subotu navečer. O autoru i knjizi su biranim riječima govorili Amer Bahtijar kao moderator, povjesničar Dragan Markovina, profesor, književnik i kolumnist Jurica Pavičić te Ranko Ostojić.

Promocija je počela odavanjem počasti preminulom velikom splitskom novinaru i piscu Predragu Luciću. Dirljiv oproštajni govor kojega je napisao nakon smrti prijatelja pročitao je Ivo Anić, a nakon što je kazao da živi Feral svaki dan, prijatelji i gosti na promociji su se ustali i dugotrajnim pljeskom još jednom odali počast Luciću, ali i njegovoj supruzi koja je ostala bez životnog suputnika.

Govoreći o autoru, urednik knjige i novinar portala Tačno.net je kazao da je Anić fenomen u internetskom novinarstvu i da nakon svake njegove objave deseci zovu mogu li prenijeti njegov tekst.

– Ivina dobrota je razlog zašto sam tu, biti čovjek je danas rijetkost – podvukao je Bahtijar.

Rekao je i da mu je čast biti na promociji među toliko značajnih ljudi, posebno što je tu ‘naznačajniji živući čovjek među nama, Viktor Ivančić‘.

Što se tiče poruke knjige, Markovina je istaknuo kako je to upravo rečenica iz knjige da ‘grad ne čine zgrade, nego ljudi’.

– U knjizi je jedna vrsta aktivne nostalgije, nije samo žal za prošlim vremenima, nego poziv na promišljanje. Doživljavam je kao aktivističku s dozom osobnosti – kazao je Markovina.

Kako je na promociji ujedno obilježena i 5. obljetnica Facebook grupe Osamdesete u Splitu, Markovina je naglasio kako Anićevo pisanje te ova ‘Fejs’ grupa pomažu da Split ne otkliže u zaborav i nacionalizam grada koji se srami svoje prošlosti.

– Ivo je čovjek koji zaslužuje nazad sve pozitivne sentimente koji pruža u knjizi i u svemu što radi – poručio je Markovina.

Autor je u svom govoru naveo  kako bi jugonostalgija trebala biti benigna, a da je danas krivnja sjećati se tog sistema i da je to automatski kritika ovog društva.

– Ne smije se sjećati sistema u kojem je bilo besplatno školstvo i zdravstvo, mi smo frustriran narod jer smo svjesni superiornosti takvog sustava. A ja ne želim da mi itko ukrade djetinstvo i mladost – opisivao je Anić.

Iskreno je govorio i kako bi bio nesretan da se ‘Bog je netko drugi’ shvati samo kao knjiga o djetinjstvu.

– Pišući sam se ‘izvukao’ na vrata i promatrao jednu familiju za stolom i crno-bijelu televiziju i lik Čkalje. Ta je familija nasmijana, a toga više nema. Ali, knjiga je kompleksnija i opsežnija od toga. U mojoj obitelji, a odrastao sam uz djeda i baku, hereza bi bila da je netko spomenuo nešto protiv Crkve. Bog iz mog djetinjstva i ovaj danas su dva različita Boga – otvarao se Ivo Anić.

Pavičić je istaknuo autobiografsko-memoarski element 30-ak tekstova koji zapravo čine cjelinu. Opisao je knjigu kao amarcord Splita iz tog doba, a najzanimljiviji mu je upravo autobiografski sloj i vjeruje da će ‘Bog je netko drugi’ biti građa za tzv. ‘meku historiju’.

– Svjedočenje je čovjeka koji se zakotrljao na drugu stranu 40-ih, pa je prošlost i utočište. Ovo je, zapravo, knjiga plemenitog konzervativnog ljevičara – slikovit je Pavičić.

Već u prvom obraćanju Ostojić je zaradio pljesak primjedbom da Ivo Anić nije normalan kao ni svi okupljeni.

Nabrajao je i kako je problem što dobrih stvari gotovo nema, ali je rekao i da mu je žao što živi u gradu u kojem se prije par dana (prosvjed protiv Istanbulske konvencije, op.a.) mogao vidjeti ples ljudi koji bi trebali širiti ljubav ( svećenici, op.a.).

– Ne smijemo se dobro osjećati, nismo to zaslužili. Ne treba marširati  za znanost, nje nema bez slobode. A znanja se najviše boje. Ne želim nikome ubijati volju, ali nemojte prihvatiti varijantu da vas netko može gušiti. Sloboda je najvažnija – iznosio je.

Završio je citatom ‘bolje umrijeti na nogama, nego živjeti klečući’.

Ostojić je, dodajmo, zaradio pljesak dok je govorio kako ga napadaju da je opsjednut jer je tražio pokroviteljstvo Sabora nad obilježavanjem 75. godišnjice Bitke na Sutjesci.

– Jesam, ne sramim se Sutjeske, ne sramim se niti jednog poginulog partizana, niti Prvog splitskog partizanskog odreda – jasan je.

Priču o odbijanju prijedloga pokroviteljstva Sabora nad Danom Europe je završio riječima da se dalje nema što više govoriti.

– Istina je Ivo da se ljudi više ne smiju, ali ovo nije vrime za smijanje, više je za plakanje – podvukao je Ostojić.

U knjizi Ive Anića mogu se pročitati sportske priče, o gostovanjima, o Žanu Ojdaniću, Mati Parlovu, koncertima, nacionalizmu, razgovor s don Ivanom Grubišićem, kao i o, kako je rekao autor, tamnoj ljudskoj strani. Jednu takvu priču je pročitao za kraj. O vozaču autobusa iz Srebrenice. Koliki mrak može biti u čovjeku, nažalost, znamo…

Dodajmo da se Anić zahvalio Feđi Klariću (‘barba Feđi’) što je ustupio brojne fotografije Splita s kraja 70-ih i početka 80-ih.

Druženje je nastavljeno proslavom pet godina Facebook grupe ‘Osamdesete u Splitu’ te nastupom grupe Krug, koncertom u spomen EKV.

Dalmatinski portal