Knjiga je sve dostupnija, sve jeftinija, a sve neatraktivnija

Povezani članci

• Dobitnik nagrade za najbolju mušku ulogu 20. SFF-a Duman: Volim Sarajevo, sigurno ću ponovo doći
• Gojerov nemir i hropac
• Tribina u Mostaru: “Pravdom protiv društva nasilja”
• Promocija ratnog dnevnika Gorana Sarića na Boračkom jezeru
• Гласноговорник генерације
• U Mom Mostaru

Foto: Davor Kovačević

Moguće je da se danas čita i više nego prije, ali ne knjiga. Pojedine teorije govore i o tome da su interesi otišli u širinu, na štetu dubine. No teorije su teorije, a brojke su brojke – knjiga je nesumnjivo u krizi

Statistika je neumoljiva: Hrvati čitaju puno manje od europskog prosjeka, a dobar dio njih, oko 1.400.000 starijih od 15 godina, ništa ne bi moglo natjerati da kupe knjigu. Tako se naime izjasnilo čak 69 posto Hrvata na reprezentativnom uzorku od 1.000 ljudi u istraživanju GFK-a Hrvatska o stanju na tržištu knjiga , odgovarajući na pitanje što bi ih eventualno moglo ponukati da kupe knjigu. Ništa – niti niža cijena, bolji pisac, atraktivniji tekst… 

    To još uvijek nije 50 posto Hrvatske, kako su to krivo protumačili mnogi domaći mediji, prikazujući stanje ipak gorim nego što jest. Jer ovdje se radi o 31 posto ljudi koji su u zadnja tri mjeseca kupili knjigu, pri čemu ostaje 69 posto onih koji nisu. A od tih 69 posto pola ni pred streljačkim vodom ne bi promijenilo svoje navike. Dakle nešto manje od milijun i pol Hrvata. I bez pogrešnih tumačenja dovoljno za uzbunu. 

   Opravdana zabrinutost ceha

Dobro, to je što se tiče kupovanja, a što je s čitanjem knjiga? Stvari tu izgledaju još lošije, jer čak 44 posto Hrvata u posljednjih godinu dana nije pročitalo ni jednu knjigu, posuđenu u knjižnici ili kupljenu. Ako kažemo da 73 posto urbanih Nijemaca čita jednu knjigu mjesečno, dakle 12 godišnje, onda je to žešća katastrofa čak i da uzmemo u obzir da naša statistika vrijedi za ukupno stanovništo a ova njemačka samo za urbano. Oni, pak, Hrvati koji su čitali, pročitali su u prosjeku tri knjige. Zanimljivo je što rezultati istraživanja jasno govore da se u Dalmaciji knjige i najviše kupuju i najviše čitaju, dok se u Istri i Lici najmanje kupuju, iako Istrani čitaju iznad hrvatskog prosjeka. Ličani ni ne čitaju, ni ne kupuju, no Istrani su izgleda novi boduli – posuđivali bi, ali ne i platili. 

    Knjiški ceh opravdano je zabrinut zbog ovih poražavajućih rezultata. A oni to jesu, zato što su u mnogim stavkama vrlo slični stanju od prije šest godina kad je provedeo slično istraživanje. I tada su odnosi prodavanosti i čitanosti bili slični. Netko bi mogao reći da to i nije loše, obzirom na okolnosti, ali činjenica jest da tržište u nekim segmentima danas ipak malo bolje funkcionira. Primjerice cijena knjige. Dok je 2005. prosječna cijena knjige bila 108 kuna, danas je ona 80 kuna. Sjetit ćemo se mi i vremena kad je knjiga bila oko tri posto prosječnih hrvatskih primanja, da bi danas pala na 1,4 posto. Još uvijek je to više od, primjerice, njemačkog prosjeka od jedan posto, ali da je pad značajan mora se priznati. 

    Također, knjiga je dostupnija. Iako su se nezavisne knjižare uglavnom pozatvarale, kiosci i hipermarketi disperzirali su prodaju, što god tko mislio o tim kanalima prodaje. No i unatoč tome knjige se niti više kupuju niti više čitaju. I zato su rezultati katastrofalni.   

Mantra o medijima

Istaknuti i glasni pojedinci knjiškog ceha za to će, standardno, prvo okriviti medije. Postala je to već standardna i iritantna mantra o kresanju kulturnih rubrika, estradizaciji kulture bla, bla. Problema kod takvih ocjena je nebrojeno. Prvo, amnestira sam ceh od situacije u koju se i zbog svojeg nesnalaženja, a ponekad i gramzivosti, uvalio. Drugo, kulturnih je rubrika u medijima sasvim dovoljno, one bi dakako mogle biti puno bolje, ali i ovakve kakve jesu odrađuju solidan dio posla. Treće, kad kažu »mediji« oni u pravilu misle na dva visokotiražna dnevnika i komercijalne televizije, perpetuirajući njihovu odgovornost i »pomažući« ostalima tako što ekskluzive nude upravo njima. Jer tiraža je tiraža.   

Pomoći nezavisnima

Drugo je na tapetu Ministarstvo kulture. Pa ako se možemo složiti s dijelom kritika upućenih medijima, s onima upućenim Ministarstvu teško se ne složiti. Kad na prezentaciji rezultata istraživanja predstavnica MK na direktno pitanje što Ministarstvo konkretno čini na poticanju čitanja odgovori: »MK podupire svako takvo nastojanje«, onda je jasno da je podne već odavno prošlo. Pa tko će drugi nego Ministarstvo smišljati nacionalnu strategiju promocije čitanja? Što oni tamo rade, od koga to očekuju? Dok se budu igrali isključivo distributera novca, bez planova i strategija, malo će se što popraviti. Jer netko mora inicirati promjenu zastarjelog i lošeg modela lektire, netko mora smisliti i financirati akcije, kao kod naših susjeda Slovenaca, aktivinih promocija čitanja kod mladih, u što njihova Javna agencija za knjigu ulaže ogromnu energiju i značajne novce. 

    Netko, također, mora potaknuti stimuliranje knjižara na zapošljavanju školovane radne snage, jer takva neće raditi za tisuću i pol kuna. Pa kad se ceh zgraža nad rezultatima istraživanja koja kažu da je najviše ljudi, čak 30 posto, knjigu kupilo samoinicijativno, a tek četiri posto na preporuku knjižara, izgledaju smiješno. Pa oni su zaposlili klince za siću koji o knjigama niti znaju, niti žele znati. A ako je već tako, ako smo utvrdili da si nezavisna knjižara ne može priuštiti školovanog i obučenog prodavača, onda treba napraviti strategiju u kojoj će to biti moguće. Pa treba pomoći nezavisnim knjižarama da potisnu taj balkanski fenomen nakladnika-knjižara, koji rade kaos na tržištu. Ali netko u tom Ministarstvu mora smisliti prave poticaje za nezavisne knjižare, a ne podržati neki program s par hiljada kuna i reći da je to to. 

    Ono što je problematično u cijeloj ovoj priči je i to što su oba ova istraživanja rađena u prosincu, tradicionalno dobrom mjesecu zbog knjižnih sajmova i praznika, a treba uzeti u obzir i da se ljudi u istraživanjima često pokazuju boljima nego što jesu. Ono što treba reći u obranu anketiranih jest svakako činjenica da se usložnio sustav primanja informacija, da se moguće čita i više nego prije, ali ne knjige. 

    Neki kažu da čovječanstvo i inače regresira na vizualno primanje informacija, a pojedine teorije govore i o tome da se kapaciteti nisu mijenjali, ali su interesi otišli u širinu, na štetu dubine. No teorije su teorije, a brojke su brojke – knjiga je u krizi. I sve je jasnije da će se u borbu za njenu reafirmaciju trebati uključiti puno više promišljanja cijelog aparata vezanog za njenu proizvodnju i konzumaciju, nego što to čini današnja stihija.