Knjiga koja se ne zaboravlja

Goran Sarić
Autor 22.6.2018. u 18:47

Knjiga koja se ne zaboravlja

(Đorđe Lebović: Semper idem, roman, Beograd: Laguna, 2016)

Jeste li ikad čuli za Đorđa Lebovića? Ja, moram priznati,  nisam.  Tako sam barem mislio. Sve dok, u piščevoj bio/bibliografiji na kraju knjige nisam pročitao da je ovaj, pretežno dramski, pisac, između ostalih djela i autor scenarija za dva izvrsna partizanska filma: prvi je Most, a drugi, u bivšoj Jugi već odavno kultni, Valter brani Sarajevo! Oba je režirao nekrunisani “kralj” tog žanra Hajrudin Šiba Krvavac, a kao scenarist im se potpisao upravo Đorđe Lebović (1928-2004).

I mada je Lebović  za života napisao mnogo  scenarija, TV-drama, te nešto priča i eseja, da je ostao samo na ova dva filmska predloška – bilo bi to dovoljno da ga se zlatnim slovima upiše u istoriju jugoslovenske kinematografije, a, bogami, i književnosti. Jer, dobar scenario je bez dileme (i) književni tekst. Sjetimo se samo – da ne izlazimo iz BiH “dvorišta”- sjajnih scenarija za filmove Lordana Zafranovća, Emira Kusturice i Ademira Kenovića, filmskih priča koje su potpisali velikani pisane riječi Mirko Kovač i Abdulah Sidran.

No, ipak mi se, nakon čitanja romana Semper idem (lat.: uvijek isto), čini da je upravo ovo nedovršeno djelo – smrt je spriječila autora da napiše nekoliko završnih poglavlja – kruna Lebovićeve spisateljske karijere. I ne samo to: zaklopivši stranice ove prilično obimne knjige (551 strana), sklon sam da se složim s uglednim srbijanskim kolumnistom i književnim kritičarem Teofilom Pančićem kada tvrdi da se u slučaju ove familijarne hronike radi o “prvom remek-delu XXI veka u [vaskolikoj] srpskoj književnosti”! Pa još kad ga, prvenstveno zbog ovog djela, sjajni pisac i intelektualac Filip David, stavlja uz bok takvim veličinama kao što su Danilo Kiš, Bora Pekić i već spomenuti Mirko Kovač, onda o značaju i vrijednosti(ma) ovog djela nema nikakve dileme.

Slučaj je htio da u posljednje vrijeme pročitam dva izvrsna romana sa sličnom tematikom: dolazak rat(ov)a,  ili Lebovićevim rječnikom, Velikog Sunovrata, na prostore bivše Jugoslavije. I ne samo to. U obje knjige dolazak čistog zla opisan je iz ponešto začudne perspektive, naime kroz psihu i svijest djeteta.

U prvom slučaju je riječ o romanu “Trganje”, domaćim ljubiteljima književnosti već dobro poznatog pjesnika i prozaiste Almina Kaplana. On tu, u nekoj vrsti porodične hronike, opisuje atmosferu pred početak rata devedesetih u jednom hercegovačkom selu. Tu skupa, na prvi pogled skladno, poštujući, ali i ne miješajući se – kao ulje i voda – na malom prostoru jedni kraj drugih žive Bošnjaci, Hrvati i nešto Srba.

Uz navedene sličnosti, pažljiv čitalac je zacijelo primijetio i prvu razliku kad su u pitanju ova dva izvrsna djela. U Kaplanovom slučaju se, naime, radi o porodičnoj, a u romanu Đorđa Lebovića o familijarnoj hronici. Prvi je dinamičniji, kraćih poglavlja, s više tempa i osjećaja za detalj. Likova je manje, a fon nešto uži, iako i takav, spisateljevim umijećem mnogo govori o opštim prilikama u Hercegovini pred i na početku najnovijeg čina balkanske tragedije.

S druge strane, Semper idem je djelo koje sporijim tempom i mirnijim zahvatom, uz puno veću galeriju likova, opisuje kasne tridesete i neumitni dolazak ratnog zla na prostore Kraljevine Jugoslavije. Nad vedro nebo dječakovog odrastanja u Somboru i, posebno, Zagrebu, polako i nezaustavljivo se navlače teški oblaci. Upravo u tom polaganom, minuciozno opisanom, polaganom smrkavanju neba nad Balkanom, vide se ruka i umijeće vrhunskog dramaturga.

I dok je kod Kaplana u fokusu jedna, po mnogo čemu tipična, muslimanska/Bošnjačka porodica, Lebovićev roman opisuje odrastanje jednog jevrejskog dječaka u skoro-pa-totalno izmiješanoj familiji, u kojoj ima i srpske, i mađarske, i njemačke, i ko zna još kakve sve krvi.

No, tih “vunenih godina” na pragu Drugog svjetskog rata ono što je mnogima zauvijek zapečatilo sudbinu bješe upravo prisustvo makar i samo koje kapi jevrejske krvi.

Ispisan rukom iskusnog pripovjedača, iz perspektive inteligentnog, pa, u ponečem, i genijalnog djeteta, roman Semper idem opisuje tragediju skoro cijele njegove familije. Jer, početak Velikog Sunovrata u neposrednoj dječakovoj okolini označava dolazak (mađarskih) nacista na vlast. Pisac tu, na žalost, nije morao ništa izmišljati. Jer, kao i Kaplanovo “Trganje”, i ovaj roman  ima puno autobiografskih elemenata. Teofil Pančić piše: “U ratu je [Lebović] izgubio četrdeset članova svoje porodice a sam, kao četrnaestogodišnjak, prošao pakao Aušvica. ‘Knjige ne bi bilo da se opet nisam našao u vrtlogu velikog Zla, koje sam dobro upoznao pedeset godina ranije’, priznaće pisac u jednom razgovoru pred kraj života.”        

Ovdje pisac misli na svoj odlazak iz Srbije. Jer, sa tako strašnom familijarnom tragedijom, nije nimalo čudno što Đorđe Lebović 1994. godine, u jeku divljanja srpsko/srbijanskog nacionalizma, napušta Beograd i seli se u Izrael, odakle se u domovinu vraća tek 2000. godine.

Ali, roman ne bi bio ono što zacijelo jeste: nepatvoreno remek-djelo, da umjetničkom vrijednošću daleko ne nadvisuje – ma koliko strašne i tragične – šture autobiografske elemente. Tako i kod njega, kao i kod Kaplana, pored temom nametnutog mraka crnila, ima i dosta humora. Da spomenemo samo kreativno poigravanje imenima nekih likova. Tako dječak vlastitog očuha, koji se preziva Buchwald, naziva doslovno: Andrija Knjigašuma, a čudne tetke iz dalekog kraja naziva “Hercogovkama” (nije štamparska greška).

 Čini mi se da sam već napomenuo kako u Lebovićevom djelu ima i fantastičkih elemenata. Tako je dječak, u važnim momentima, na čudan način sposoban da predosjeti neminovnu smrt bližnjih – članova porodice i prijatelja. Da osjeti i vidi Smrt (Kamenoresca) lično, pa čak i da razgovara s njom! To romanu daje neobičnu, “uvrnutu” notu i obogaćuje široku paletu njegovih značenjskih slojeva.

I kao što je Kaplanov jezik bogat lokalizmima i arhaizmima, i onaj u Semper idemu vrvi neobičnim riječima i izrazima, posebno tuđicama, ali i starim, gotovo zaboravljenim izrazima piščevog rodnog kraja.

Sve to, uz sjajnu, razuđenu rečenicu, stil od kojeg katkad zastaje dah, ROMAN Semper idem Đorđa Lebovića čini djelom koje se lako čita, a teško, ili, u mom slučaju, nikako ne zaboravlja. Sa ili bez onih par završnih poglavlja, svejedno.

         

Goran Sarić
Autor 22.6.2018. u 18:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija