KNJIGA O GLUMCU

Vojislav Vujanović
Autor 24.12.2015. u 13:11

KNJIGA O GLUMCU

Zijah A. Sokolović: glumac…je glumac…je glumac,
nakladnik:„Hena com“, Zagreb, 2015.

Iz sebe samoga kreirao je svoj teatar i reducirao teatar na sebe samoga.
U kazalištu Zijaha naći ćete elemente drame, komedije, parodije,
grubog humora, apsurda i zajebancije.

Pero Kvrgić

Preambiciozna je bila moja želja da, u dva tri novinska stupca, sažmem svoju prosudbu o sadržaju knjige Zijah A. Sokolović: glumac…je glumac…je glumac – zbirke zapisa i refleksija najistaknutijih teatarskih poslenika na ex–jugoslavenskom prostoru o glumačkom umijeću Zijaha A. Sokolovića. Već samim načinom koncipiranja naziva ovog scenskog čuda, u vidu zagrcnute dileme: šta je to glumac, bilo je dovoljno izazovno, međutim, scenski poslenici, od glumaca do reditelja i pozorišnih kritičara, našli su se u labirintu scenske virtuoznosti kojom ih je zabljesnuo Zijah A. Sokolović, zastali u čudu i bili izazvani da definiraju ono što su vidjeli na sceni, da pronađu definiciju za ono što im je predočio Zijah A. Sokolović! Da nađu odgovor na zapitanost pred koju su bili dovedeni. Ulagali su u taj odgovor svoja znanja, svoja posvjedočena iskustva, svoje intelektualne potencije i – odgovarali. Činili zapise u koje su unosili svoj ushit i svoju začuđenost. I bilo je logično da je svaki od njihovih odgovora imao tako moćno individualno određenje da je nemoguće svesti ih na zajednički imenitelj, na paradigmu koja bi se, potom, mogla ilustrirati jednom ili sa dvije refleksije u čijem bi se ozračju oglašavale i refleksije ostalih učesnika u ovom zbiru zapisa i refleksija. Jedino što se može svesti na jednu paradigmu jeste – duboko uvažavanje onoga što je Zijah A. Sokolović manifestirao kroz svoje stvaralačke moći, na sceni, moći koje su se, potom, kristalizirale u – nepodijeljenu ljubav prema jedinstvenom glumačkom profilu Zijaha A. Sokolovića. Zapravo, punu prosudbu čovjek bi mogao izreći kada bi svakom od ovih tekstova posvetio posebnu pažnju.

Čovjeku se, uistinu, zamuti u glavi od broja glumačkih veličina ex – jugoslavenskog prostora koji su „navratili“ u ovu knjigu, motivirani željom da prozbore riječ o glumačkom umijeću Zijaha A. Sokolovića, da iskažu svoju istinu o njegovoj začudnoj pojavnosti. Zapisujemo njihova imena: Pero Kvrgić, Fabijan Šovagović, Rade Šerbedžija, Radomir Putnik, Boris Cavazza, Špiro Guberina, Ivica Boban, Egon Savin, Goran Stefanovski, Slobodan Unkovski, Zvone Šedlbauer, Gorčin Stojanović, Meto Jovanovski, Miloš Lazin, Dino Mustafić, Rajko Grlić. Uz njih se nalazi i niz drugih koji su svoj stvaralački angažman vezali za teatar: Jovan Ćirilov, Velimir Stojanović, Anatolij Kudrjavcov, Pero Kvesić, Goran Cvetković, Svjetlana Hribar, Slavko Pezdir, Dževad Karahasan. U svoj dvorac je Zijah A- Sokolović prizvao i nekoliko drugih koji su se, na bilo koji način, odazvali njegovim glumačkim zazivima: Marko Kovačević, Davor Korić, Dragan Marijanović, Michele Ainzara, čak i dva anonimna autora čijim je zapisima Zijah A. Sokolović ustupio prostor.. Našli su se i stihovi dvojice pjesnika – Jakova Jurišića i Milovana Lukića. U svoj imaginarni dvorac o glumcu i o Glumcu prizvao je i jedan zapis autora ovih redova, Vojislava Vujanovića.

Posebni prilog u knjizi predstavljaju likovni prilozi slikara Nesima Tahirovića, pod nazivom  Skice za Glumca, koji su bili izloženi u Ljubljanskoj Drami 23. veljače 2008., u povodu 1500. i 1501. reprize predstave „Glumac   je, glumac   je glumac“. Ima ih devet, i tu je brojku umjetnik Tahirović ovako obrazložio: “Devet je posljednji u nizu brojeva, istodobno najavljuje kraj i početak tj. prijelaz na novu razinu. On sadrži ideju ponovnog rođenja i klijanja, kao i ideju smrti. Devet je, dakle, mjera dozrijevanja, plodonosnih istraživanja i simbolizira uspjeh pothvata, dovršenje djela“. Svi prilozi imaju trokutast završetak jer, kako kaže Nesim Tahirović, „simbol svakog svijeta jest trokut, trojnost: nebo, zemlja, pakao“.

Uvodni deo knjige čini tekst Zijaha A. Sokolovića koji je, zapravo, tekstualni predložak predstavi. On zauzima preko 80 stranica pa se stječe dojam da knjiga ima dva dijela. I, uistinu, predgovor ili tekstualni predložak predstavi zahtijeva specifičnu analizu da bi se stekla cjelokupna slika o Zijahu A. Sokoloviću kao glumcu i kao piscu. Tekst se nudi kao zasebno djelo koje, svojim utemeljenjem, predstavlja cjelinu za sebe i, svojim literarnim kvalitetima, posjeduje evidentne determinante jedne književne tvorevine, ali sa nizom elemenata kojima se ova Sokolovićeva literarna tvorevina izdvaja iz tekućih literarnih tokova. Njome je Zijah A. Sokolović ponudio jedan specifičan pripovijedni obrazac književnog stvaranja u našoj sredini. Njoj prethodi i specifična geneza: pripovijedni sloj se, najprije, nudi kao snovidovna cjelina kojoj je Zijah A. Sokolović, scenskom izvedbom, obezbijedio stvarnosno utjelovljenje koje je, potom,“prešlo“ u tekst. Tekst je, pak, morao prihvatiti niz odredbi koje su se formulirale kroz svoje izvedbeno utjelovljenje. Na prvom mjestu, to je ritam, ritam koji se ne susreće u proznim djelima, ritam  zasopljen svojim dinamičkim sinusoidama, kakav se i otjelovljuje kroz samu izvedbu. Takav ritam pridonosi da se stanka između rečenica morala skraćivati, svesti se na  svoju misaonu ustreptalost bez unutarnjeg zastoja, na dah kojim se razdvajaju ritmičke jedinice jedne od drugih, kojom se distancira misao od misli, skraćuje  distanca između rečenica bez spuštanja intonacije na kraju. Toga predaha nema u tekstualnoj formulaciji i, da bi to i grafički predstavio, dokinuo je iza tačke veliko slovo! Time se njegova frazeologija smješta između standardnih oblika upotrebe tačke i velikog slova u klasičnim djelima do ukidanja njihovih kod nekih modernih pisaca ili u modernoj poeziji: tačka ima svoju funkciju u fabulaciji sadržaja, ali se gubi potreba za upotrebom velikog slova. To nam nameće još jednu misao: tekst literarne tvorevine ne nalazi svoga referenta u realnom svijetu ili u mogućoj poetskoj uglazbljenosti, on je isposredovan izvedbenom dinamikom koja se javlja kao reduktor ili uslovljenost nastanka narativnog sloja, pripovijedne storije Zijaha A. Sokolovića. Gube se standardni oblici rečeničnih perioda, umnožavaju se akcenatski udari koji ureduju ritmičkim odnosima u samom tekstu.

Na kraju knjige nalazi se povijest predstave „Glumac… je glumac… je glumac“, sa popisom priznanja koje je Zijah A. Sokolović dobio za ovu monodramu ali i za druge izvedbe koje čine njegov stvaralački opus na teatarskim scenama. Knjiga se zatvara biografskom skicom, ispunjenom datumima kroz koje je Zijah A. Sokolović provlačio svoje stvaralačko ime, začeto godinom rođenja 1950. godine.

Ovaj prikaz knjige nastavljam vlastitim tekstom o glumcu i predstavi, izvedenoj na XIII TKT festu u Tuzli:

Zijah A. Sokolović: ime kao metafora

Nije mi znano da li se to igdje desilo da je jedan glumac u glumačku umjetnost tako moćno ugradio svoje ime kao što je to učinio Zijah Sokolović. Istina, o njemu nećemo govoriti kao velikanu svjetskih razmjera, jer jednostavno, on za to nema preduvjeta budući da svoju stvaralačku raskoš rasprostire meridijanima koji to onemogućavaju, ali to nas ne sputava da u njemu gledamo velikana i da njegovu stvaralačku snagu mjerimo najvećom mjerom koju smo u stanju uspostaviti. Možda je to i dobro: mi ga vidimo u prostoru vlastitih horizonata, njime ispunjavamo te horizonte, moduliramo i svoje intelektualne i svoje duhovne pejsaže, zovemo ih svojim, dičimo se njima i niko nas ne može razuvjeriti da stvari stoje drugačije.

Zijah Sokolović pehlivani ovim prostorima, nekada zvanim zajedničkim. Pojam pehlivana nije upotrebljen pežorativno već kao još jedna metafora, vezana za njegovo ime, puno liričnosti u koju se utapaju naše emocije. To je kondorov let koji, još dugo, neće nestati sa našeg neba, još dugo, uvjeren sam u to, hrlićemo tamo gdje se on ukaže kao blaga vijest.

Zijah Sokolović je, još u ranoj fazi svoga stvaralačkog umijeća, počeo graditi trasu vjerujući da će njegova stvaralačka osebujnost, njegova mentalna snaga i njegov intelektualni senzus učiniti tu njegovu stazu prohodnom. Sjećam se njegovih prvih stilskih vježbi sa poezijom Ive Andrića i sa “Garavim sokakom” Miroslava Antića, da bi već, u samostalnom projektu “Glumac je… glumac je… glumac” postigao onu izražajnu snagu koja je počela plijeniti. Pratio sam njegov nastup na nekoliko mjesta, ali je najmoćniji bio u Dubrovniku, na Stradunu. Počeo je pred određenim brojem znatiželjnika, ali se, vremenom, grupa umnožavala, zastajali su, slušali, možda mnogi nisu razumijevali jezik kojim je govorio, ali su glasovi, koji su istjecali iz njegova bića, bili puni neke unutarnje glazbe dok ih je on, gestama svoga bića, dovodio do vizualne ljepote kojoj se nije moglo odoljeti. Dugo je on obilazio svijet ovom svojom monodramom i čini mi se, da ona i danas opčinjavala gledalište.

On nije zaboravljao ni ansambl predstave, igrao je u brojnim predstavama i istovremeno, uigravao i druge. Jedna od takvih predstava je bila Smrt trgovačkog putnika Artura Milera, Kralju ipak ne sviđa se gluma Dževada Karahasana, Karamazovi Dušana Jovanovića, Kraj igre Samuela Becketta, Mrtve duše Gogola i Bulgakova, Largo desolato Vaclava Havela i nećemo ih više nabrajati.

Sada smo tu, na trinaestom festivalu Teatra “Kabare” u Tuzli, koji se odvija pod sloganom “Biti uprkos svemu”, aludirajući, volterovski, na političke realnosti koje nas prizemljuju svojim realitetima i kojima se opiremo svojom civilizacijskom i intelektualnom snagom. I odoljećemo! Za umjetnost kažu da ona ništa ne može promijeniti, ali se zaboravlja, da svaka društvena organizacija koja je maknula kulturu i umjetnost na marginu, propala je, a kultura i umjetnost su nastavile da žive i da rasplamsavaju naše spoznajne vidike. Svu ovu našu priču kontekstualizira Zijah A. Sokolović svojim umjetničkim virovima. Zijaha smo i ranije sretali na ovom festivalu i ti raniji dolasci su motivirali tuzlanske ljubitelje teatarske umjetnosti da i ovog puta pohrle u teatarsku dvoranu Teatra “Kabare” u Tuzli. Karte su rasprodane unaprijed.

A on? Kao profet, izlazi iza paravana sa osmjehom predusretljivosti, poziva prisutne na dijalog i počinje svoju seansu. Sve je očekivano: spontanitet kojim uspostavlja komunikaciju sa gledalištem, dobrohotnost u izrazu lica i bez pozorišnog kostima. Počinje igra, ali sadržina igre biva potpuno nova. Istina, u svome trajanju na sceni zadržao je šarm svoje igrivosti, gestu koja oličava punu prirodnost ponašanja, vjeru u bît onoga što želi prezentirati. Sadržina prezentacionog je iznenađujuća. Umjesto igre, umjesto iluzivnog svijeta baziranog na toj igri, umjesto svijeta fikcionalnog, on započinje teorijski govor o igri, o oblikovanju iluzija, oblikovanju svijeta fikcionalnog, koji stvara na sceni provodeći ga kroz gustu mrežu komičkih valera. On sve to počinje sagledati sa unutarnje strane i teorijski, razlaže sve komponente čijom se djelotvornošću stvara svijet iluzivnog. On počinje govor o asocijacijama bez kojih ni glumac, ni gledalac ne mogu prihvatati svijet ni u njegovom realitetu, ni u njegovoj iluzionističkoj projekciji, počinje govoriti o tome kako čovjek izlazi iz svog bića bez misli i ulazi ili počinje graditi sa sviješću ka primordijalnom impulsu pa, kad ga usvoji, snabdijeva ga emocijom. On teatar naziva procesom koji radi na tome, da čovjek svijet prihvata, najprije, razumom i taj proces teče, u teatru, od prve čitaće probe do predstave, ili, kod gledalaca od buđenja asocijacija o viđenom na sceni do uobličenja pune svijesti o viđenom. Problemu asocijacija on, u svome govoru, daje centralno mjesto, ali se ne zadržava na tome: posebno poglavlje predstavlja, funkcija prostora i vremena i na sceni i u svakodnevnom životnom protoku. Rasprava o scenskom prostoru biva podignuta do egzaktnosti. I tako redom.

Da li je to predstava? Ne, to je profetski govor o teatru kao čudesnom, koji uvodi gledaoca u realitet razumijevanja i sebe i svijeta. Svoj teatarski prostor on je preokrenuo u govornu tribinu, ogoljenu do čistog osvješćivanja o načinu oblikovanja iluzije na sceni. Ono što je začudno u svemu tome jeste način kako to Zijah A. Sokolović čini. Profesor akademije ili bilo koje univerzitetske katedre činio bi sa strogo navučenom maskom ozbiljnosti na lice, sa osušenom dikcijom i upotrebom visokoparnog vokabulara. Zijah A. Sokolović je očuvao šarm svoje teatarske igre, zanesen sopstvenom elokvencijom. Ali ono što je najbitnije u svemu što se zbiva na sceni, jeste čudesna koncentracija u pronalaženju i korištenju improvizacije. Kada imenuje neki fenomen, u njegovoj svijesti se, kako i sam kaže, rađaju bezbrojne asocijacije, ali on, u magnovenom trenutku, pronalazi onu improvizaciju koja je najfunkcionalnija u datom trenutku njegovih opservacija, a gledalište je doživljava kao pûku istinu sa svim logičkim postulatima koje mora imati iskazana istina. U tome je ljepota susreta sa Zijahom A. Sokolovićem. On nas poučava da istina življenja nije u onome što nam se predočava već u njenom ogledalu, u njenom odrazu. U sintagmi “jebi se” nije sadržano odbijanje već nagovor da se učini preljuba nad samim sobom. To nas poučava Zijah Sokolović u svojoj “komediji” zvanoj “glumačka radionica Zijaha Sokolovića”. On tvrdi: lascivni vokabular, zapravo, upućuje na golu istinu ljudskih skrivenih shvatanja koje izgovara sa nedovoljno prisutnom sviješću odgovarajući, tako, svakoj uglađenoj gospođi koja se zgraža nad upotrebom lascivnog vokabulara.

Ono, pak, što čuva punu umjetničku istinu u predstavama Zijaha Sokolovića, jeste čin pretapanja samog njegovog imena u metaforu.

Vojislav Vujanović
Autor 24.12.2015. u 13:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija