OBJAVLJUJEMO IZLAGANJE NOVINARA BORISA PAVELIĆA O KNJIZI NERZUKA ĆURKA “ZAŠTO JE BOSNA, A NE NIŠTA” S PROMOCIJE ODRŽANE U ZAGREBU, 21. JANUARA 2022.

Knjiga o neprijatelju kojeg nema i prijatelju kojeg se ne vidi

Boris Pavelić
Autor 24.1.2022. u 10:09

Izdvajamo

  • U gradaciji razočaranja ova tri teksta vidi se sve širenje ionako golemog jaza koji u odnosima dvije zemlje produbljuje, među svima ostalima, i Zoran Milanović: u godinu i pol, u tri teksta, Ćurak je od zagovora kako je “sada vrijeme” za novu politiku, dospio do pitanja je li takva politika - ili čak samo “figura prijatelja”, kao uvjet svake politike - uopće moguća. I uistinu, možda je moguće još samo to da se, kao na ovoj promociji, okupi tek skupina istomišljenika – da ne kažem, “izdajnika” – a ostalo je možda već izgubljeno. Pa ipak, nadajmo se da nije.

Povezani članci

Knjiga o neprijatelju kojeg nema i prijatelju kojeg se ne vidi

Knjiga sarajevskog profesora političkih nauka Nerzuka Ćurka “Zašto je Bosna, a ne ništa”, koju su upravo objavili Centar za kritičko mišljenje i portal tacno.net iz Mostara, predstavljena je 21. januara 2022. u Zagrebu, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića. Uz autora i bivšu hrvatsku potpredsjednicu Vlade i ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić, knjigu su predstavili, uime izdavača, Amer Bahtijar, te novinar Boris Pavelić, jedan od zagrebačkih suradnika portala tacno.net.

Prenosimo prikaz kojim je Boris Pavelić predstavio knjigu profesora Ćurka:

“Ako bih se poslužio metaforom predsjednika jedne članice Europske unije, rekao bih da je knjiga Nerzuka Ćurka istodobno i sapun i parfem. Ona je to za mnoge politike unutar i prema BiH, pa i za hrvatsku politiku. Ako bismo ostali pri toj neprimjerenoj metafori, knjiga predlaže kako te politike oprati, i kako ih učiniti ugodnijima. Ali, ja se odbijam služiti metaforama takve vrste, pa ću istaknuti tri tradicionalne, istinske vrline, koje knjiga profesora Ćurka, po mom sudu, posjeduje. Ona je, dakle, lijepo napisana, prosvjetiteljska i racionalna, te izrazito aktualna i angažirana.

Kad kažem da je lijepo napisana, želim reći da je riječ o bogatoj intertekstualnoj esejistici, što je naznačeno već elegantnim naslovom, dovitljivom parafrazom jednoga od temeljnih filozofskih problema, koji je Martin Heidegger formulirao izrazom: “Zašto je nešto, a ne ništa?”. Naslov knjige – “Zašto je Bosna, a ne ništa?” – već i na stilskoj razini poziva na uzajamnu intelektualnu igru pisca i čitatelja, u kojoj obojica mogu uživati, a čitatelj pritom i saznavati nove i svježe uvide.

Knjiga je, dakako, i angažirana: ona – kako Ćurak kaže u predgovoru – “obavezuje i pisca i čitaoca da uspostave snažan odnos slaganja i neslaganja, dinamičnu diskusiju afirmiranja i pobijanja kako bi, kao rezultat čitanja, svijet Bosne bio obogaćen novim spoznajama”. Ona, štoviše, i prelazi okvir angažirane aktualnosti, i prelazi u otvoreni apelacijski aktivizam, što je posve razumljivo za humanističkog intelektualca koji već trideset godina svjedoči kako njegova zemlja nazaduje, tapkajući u mjestu.

Ćurkova je knjiga, također, prosvjetiteljska, racionalna i humana: na razini općeg svjetonazora, riječ je, ako tako mogu reći, o dobrom starom humanističkom prosvjetiteljstvu, koje jasno definira problem, te koristeći najbolje dostupno znanje, pokušava za nj, u dobroj vjeri, pronaći najbolja rješenja, na korist svih ljudi. Još donedavno, takva se metoda intelektualnog traganja podrazumijevala, ali danas je opet važno na nju podsjećati, jer biva sve više odbačena za račun opskurantizma, iracionalizma i neurotične potrage za krivcima, koji samo stvaraju nove probleme, umjesto što rješavaju stare. Ćurkova knjiga, u tom smislu, arhaična je i konzervativna u najboljim značenjima te riječi: prema općoj mentalnoj današnjici ona stoji u odnosu u kakvom se knjiga kao takva, kao simbolički artefakt jučerašnjeg, izgubljenog svijeta, odnosi prema “postknjižnoj” današnjici Facebooka i Instagrama.

Knjiga je, naposljetku, u izrazitom dijalogu sa svojim vremenom: teško da može biti aktualnija knjiga koja o problemu Bosne govori u vrijeme kada on ponovno prerasta u aktualno europsko krizno žarište. Zagreb je svakako jedan od gradova u kojemu je njezina aktualnost naročito važna, i to zbog knjige kao cjeline, ali i naročito zbog tri njezina eseja o kojima ću reći nešto više.

Riječ je o tri eseja u kojima Ćurak izravno analizira odnos Republike Hrvatske prema BiH. Objavljeni su u vremenskom rasponu od otprilike godinu i pol, od predizbornog vremena uoči hrvatskih predsjedničkih izbora 2019. do srpnja 2021. godine, i obuhvaćaju, da tako kažemo, razdoblje razočaranja i otrežnjenja predsjedničkim mandatom Zorana Milanovića. Ta tri teksta opisuju, da tako kažem, “gradaciju zebnje” Nerzuka Ćurka.

Prvi je tekst “Politički Zagreb i političko Sarajevo – šta da se radi”, objavljen 4. studenog 2019, u povodu hrvatskog preuzimanja predsjedanja EU, ali i u vremenu uoči kampanje za predsjedničke izbore. Ključno je pitanje tog teksta – “Da li je realno da se u političkom Zagrebu konstituira nova politika prijateljstva prema političkom Sarajevu” – kao alternativa ovom “limbu apatije i beznađa” Daytonske BiH”? Ćurak konstatira: “Da politički Zagreb nije toliko ovisan o HDZ-u BiH, bilo bi idealno vrijeme za promociju nove hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini koja bi bila zasnovana na strateškom prevratu u smjeru podrške visokodecentraliziranoj ali ujedinjujućoj i funkcionalno hijerarhizirajućoj državi”.

Tekst donosi i dragocjene uvide, o kojima se u Hrvatskoj nikada ne govori: “Predrasude i organizirana neinformiranost su inače glavni i dominirajući sadržaj politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini”. A dok se to ne osvijesti i ne promijeni, teško će se promijeniti i politika. Ćurak u spomenutom tekstu optimistički zagovara “resetiranje odnosa” i “obnavljanje političkih pregovora Sarajeva i Zagreba, na novoj osnovi koja je izvan bipolarne konfrontacije: ili građanska Bosna ili Herceg-Bosna.” On kaže: “Sada je vrijeme za novu probosansku hrvatsku politiku snaženjem u javnoj i političkoj sferi novih ideja i hrabrih ljudi, sposobnih da se odlijepe od hdzovskog isforsiranog nerazumijevanja Bosne i Hercegovine koje je prekrilo Republiku Hrvatsku baš kao da je Sarajevo Ulan Bator, a Bosna daleki, nepoznati svijet”. Zanimljivo je, pritom, da Ćurak izrijekom, imenom i prezimenom, spominje ljude i institucije za koje se nada da bi takvu promjenu mogli započeti, ali među njima nema tadašnjeg kandidata za položaj predsjednika Republike, Zorana Milanovića.

Drugi tekst o odnosu Hrvatske i BiH objavljen je, pukom slučajnošću, na današnji dan prošle godine, 21. siječnja 2021, a nosi naslov “Nema prečeg zadatka za Zagreb i Sarajevo od uspostavljanja nove politike prijateljstva”. U tom tekstu Ćurak detaljnije razrađuje ovisnost Zagreba o HDZ-u BiH, a potom kaže: “Da bi ta ‘nova politika prijateljstva’ bila uopće moguća, nužno je okončati predrasudnost prema Bosni koja je izraz zagrebačke proizvodnje svjesno organiziranog neznanja o BiH kao državi i društvu”.

Važan je i ovaj uvid: “Hrvatska je,  pod somnanbulnim utjecajem nativističkih prvaka HDZ-a Bosne i Hercegovine, svjesno na sebe navukla ‘veo neznanja’ o Bosni, u arhetipskom neoorijentalističkom pokušaju da bosanske muslimane prikaže, ne kao starosjedioce svoje zemlje, već kao dijasporu nekog mračnog apstraktnog muslimanskog ummeta, sa idejom hrvatskih nacionalista o konačnom razdvajanju dviju etnonacionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini.”. Ćurak iznosi i konkretne, političke, pa čak i dnevnopolitičke prijedloge, kako da se odnosi počnu popravljati. Njegova nada, očito, još je uvijek živa.

Treći tekst iz ove zagrebačko-sarajevske skupine objavljen je 15. srpnja prošle godine, a nosi naslov “Zašto Zagreb pretvara bosanske Hrvate u nacionalnu manjinu”. Napisan je u povodu izjave predsjednika Republike Zorana Milanovića u kojoj je zahtjev za legitimnim predstavljanjem u Predsjedništvu BiH usporedio s pravom manjina u Hrvatskoj da biraju svoje predstavnike. Ta Milanovićeva izjava s posjeta BiH, inače, izazvala je stručnu reakciju profesora Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejana Jovića, zbog koje je Milanović Jovića javno izvrijeđao, pri čemu je zanimljivo primijetiti da je Jović argumentirao slično načinu na koji i Nerzuk Ćurak u svojoj knjizi analizira stav hrvatskog predsjednika.

Ćurak tvrdi da Milanović svojom izjavom, baš poput HDZ-a BiH, svodi Hrvate BiH na nacionalnu manjinu, pa konstatira kako u BiH sve više izostaje hrvatska kritika tih zahtjeva, i prelazi na vrlo zanimljivu analizu međusobnog nepovjerenja Hrvata i Bošnjaka. Kaže kako je “figura neprijatelja” “utemeljena kao ključna u elaboraciji stanja u BiH”, a “potpuno izostaje figura prijateljstva”. “Zbog predominacije figure neprijatelja, svaki integracijski akt biva unaprijed prezren kao neprijateljski, iako ogromna većina malih običnih ljudi vide Bosnu i Hercegovinu kao zemlju svih svojih ljudi, bez bilo kakvog apriornog zahtjeva za dominacijom.” Ćurak pita: “Kako izaći iz ove demografske i svake druge agonije i konfrontirajuće, nasilu proizvedene bošnjačkohrvatske dubioze, hinjski podržane od srpskog političkog faktora…?” On pita može li se to ”samo i samo transformacijom figure neprijatelja u figuru prijatelja?” Pa tekst zaključuje pitanjem: “Jesu li uopće moguće ‘politike prijateljstva’”?

U gradaciji razočaranja ova tri teksta vidi se sve širenje ionako golemog jaza koji u odnosima dvije zemlje produbljuje, među svima ostalima, i Zoran Milanović: u godinu i pol, u tri teksta, Ćurak je od zagovora kako je “sada vrijeme” za novu politiku, dospio do pitanja je li takva politika – ili čak samo “figura prijatelja”, kao uvjet svake politike – uopće moguća. I uistinu, možda je moguće još samo to da se, kao na ovoj promociji, okupi tek skupina istomišljenika – da ne kažem, “izdajnika” – a ostalo je možda već izgubljeno. Pa ipak, nadajmo se da nije. Hvala.”

Boris Pavelić
Autor 24.1.2022. u 10:09