“Knjiga o Uni” Faruka Šehića među 100 najboljih knjiga jugoistočne Evrope

Povezani članci

• Književna tribina “Kad intelektualci utihnu…što nam slijedi?”
• Kobac: Kaldrma uklete avlije
• Diana Burazer, Ljubica Ostojić i Nadja Rebronja oduševile publiku na “Susretu jezika i književnost” u Luxembourgu
• Đurđica Čilić: Lutka
• Dodijeljene nagrade 26. izdanja SFF-a: Srce Sarajeva za najbolji film dobio je “Exile”
• Neprijateljska propaganda: Konclogo

“Knjiga o Uni” Faruka Šehića, poznatog bh. književnika, svrstana je na listu istaknutog engleskog časopisa Calvert među 100 najboljih knjiga iz istočne i centralne Evrope, centralne Azije i Rusije koje su prevedene na engleski jezik. 

Pored Šehićeve knjige, na ovoj listi nalaza se djela poznatih književnika i književnica iz BiH i regiona, poput Meše Selimovića “Derviš i smrt”, Ive Andrića “Na Drini ćuprija”, Dubravke Ugrešić “Ministarstvo boli”, “Zabranjeno čitanje”, Danila Kiša “Grobnica za Borisa Davidoviča” i Dušana Šarotara “Panorama”.

Kako je za portal Tacno.net kazao Šehić, njemu je čast i zadovoljstvo što je upravo njegova “Knjiga o Uni” dobila mjesto među 100 najboljih knjiga, obzirom da je Calvert žurnal ozbiljan časopis koji izlazi u Velikoj Britaniji i bavi se istočnom i centralom Evropom, centralnom Azijom i Rusijom.

“Mogao bih reći da je to značajna stvar ali pri tome treba imati na umu da se radi o knjigama koje su dostupne u Ujedinjenom Kraljevstvu. Mnogi pisci nisu prevedeni ili su prevedni ali nisu imali nikakvu recenziju, itd. Neću da umanjujem uspjeh svoje knjige, ali mislim da bi na tom spisku trebali biti još mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije ili Hrvatske. Da mi je drago i da sam zadovoljan jesam. Znam da je moja knjiga, odnosno moja književnost, prisutna u Velikoj Britaniji već šest-sedam godina, zahvaljujući mom izdavaštvu Istros Books i urednici Susani Curtis. Imam ljude koji me tamo čitaju. Nije to sada kosmički uspjeh ali može se reći da me znaju ljudi. Znaju da dolaziš iz ovog dijela svijeta i da si, u nekom smislu, releventan i znam da je moja knjiga ‘Knjiga o Uni’ u mnogim izborima za Balkan i istočnu Evropu na tim nekim listama. Znači da ima određen broj ljudi koji je čita i koji smatraju da je dobra književnost.”

Kako navode iz časopisa The Calvert mnogo je literature iz postkomunističkog svijeta koja je još uvijek neprevedena, a koja svjedoči o ljudskim iskustvima u regiji obilježenoj izvanrednom otpornošću.

“Pitali smo pisce, pjesnike, prevoditelje i akademike da nam pomognu u odabiru 100 najboljih knjiga iz srednje i istočne Evrope, Rusije i centralne Azije dostupnih na engleskom jeziku. Od Beograda do Bishkeka, ova izuzetna književna djela protežu se kroz kulture, granice i vrijeme.”

“Nisam bila spremna za ‘Knjigu o Uni’: njena složena, odvažna proza ​​pogađa duboko i neočekivano odmah sa početka knjige. ‘Moja sjećanja su ružna i prljava’, piše Šehić u prvom poglavlju, kao da želi upozoriti čitaoca na ono što dolazi. Ali misli bosanskog ratnog veterana i pjesnika teku poput rijeke, svojevrsne meditacije, lebdeći poput pamćenja kroz različite periode njegovog života. Njegov bogat, lirski rječnik čitatelja vodi kroz lavirint vizija iz njegove prošlosti, kao da ih želi arhivirati i shvatiti frakturu njegovog identiteta. Prisustvo rijeke je konstantno, a kamen iz njenog korita čini čak i zidove kuće njegove bake. ‘Bilo bi logično da se vratim našem porijeklu: vodi od koje smo napravljeni i uskovitlanim strujama podvodne epike.’ Ponavljajuća erupcija nasilja u tekstu ponekad je duboko uznemirujuća: ‘Ispod mog balkona ležao je grad za koji još uvijek nisam mogao da osjetim da je moj vlastiti (…) – mekani grad poput tople bljuvotine na suncu.’ ‘Knjiga o Uni’ prvi Šehićev roman, lijepo je i užareno istraživanje ratne traume i posljedične eksplozije sebe. Dobitnica nagrade Evropske unije za književnost 2013. godine, njena snaga leži u napetosti između ličnog iskustva sukoba i njegove šire resonance”, kazala je marketing koordinatorica Calvert časopisa Madeleine Nosworthy.

“U svojim javnim govorima i intervjuima često govorim o dominaciji dvije do tri ‘velike’ književnosti nad svim ostalim književnostima na svijetu – posebno nad književnostima malih naroda. A ovaj ‘kanon’ nema nikakve veze sa kvalitetom literature. Naprotiv. Da je, na primjer, bh. pisac Meša Selimović predstavnik književnosti na engleskom, francuskom ili španskom jeziku, proučavala bi ga sva književna odjeljenja svih univerziteta u svijetu. Ali nažalost, vrlo ga malo ljudi poznaje, a njegov glavni roman možda je najcjenjenije remek-djelo evropske književnosti.

Događaji iz romana odvijaju se u Bosni za vrijeme osmanske vladavine. Ahmed Nuruddin je četrdesetogodišnji sufijski učitelj Mevlevijskog reda derviša. Živi povučenim životom posvećenim Allahu. Međutim, nepravedno suđenje njegovom bratu i njegova smrt preokreću sve u njegovom životu. Vraća se u svijet ljudskih strasti, političkih spletki i pokreta za oslobođenje. Zapetljan spletkama iskusnih neprijatelja i iziritiran unutarnjim sukobima, Ahmed Nuruddin na kraju pronalazi nadu u mladiću koji je došao iz rodnog sela i koji mu je vjerovatno sin. S njim dolazi i prihvatanje smrti”, ovim je riječima uzbekistanski novinar i romanopisac Hamid Ismailov, opisao djelo “Derviš i smrt” Meše Selimovića.

„’Svaka ljudska generacija ima svoje iluzije u pogledu civilizacije; neki vjeruju da sudjeluju u njegovom usponu, drugi da su svjedoci njegovog izumiranja. Zapravo uvijek plami i tinja i gasi se, u skladu s mjestom i uglom gledanja.‘

Osjeća se pravovremeno 2021. godine, vratiti se mostu na Drini jugoslovenskog pisca Ive Andrića. Priča počinje sa mladim srpskim dječakom u Višegradu, kojeg su nasilno uzeli od njegove majke za vrijeme osmanske okupacije i koji je prešao na islam, prije nego što je prošao kroz vojne redove. Godine 1566. naređuje izgradnju mosta na rijeci Drini, gdje ju je posljednji put vidio. Tokom naredna četiri vijeka ratovi bjesne, a carstva rastu i padaju, ali most je nepropustan, nijemi svjedok svakodnevnog života, želja i sudbina stanovnika Višegrada: Turaka, Srba, Jevreja Sefarda i Roma.

Sam Andrić bio je izuzetno privatna osoba koja je odbijala intervjue i rijetko je komentarisala svoj rad. U svom govoru o prihvatanju Nobelove nagrade, jedva je izgovorio riječ „ja“, nazivajući se „piscem iz male zemlje“. Ovo mnogo govori o njegovim prioritetima – odlučio je ovjekovječiti zajednicu i odnos ljudi prema historiji, umjesto da veliča heroje ili moćnike. Ovakav pogled na prošlost, bio on izmišljen ili ne, nama je sada koristan kao i uvijek za razumijevanje sadašnjosti”, kazala je spisateljica Hannah Weber, za Ivu Andrića i njegovo djelo “Na Drini ćuprija”.