KNJIGA SRUŠENE DUŠE (ALI GOLEME!!!) U VREMENU TIRANA I NELJUDI

tačno.net
Autor 14.11.2014. u 11:53

KNJIGA SRUŠENE DUŠE (ALI GOLEME!!!) U VREMENU TIRANA I NELJUDI

Foto: Mirna Sadiković, (RFE/RL)

Piše: Gradimir Gojer

Velimir Milošević ”Ovo je Balkan draga” Gariwo, Sarajevo, 2014.

U svojoj ediciji Kaleidoskop, pod vođstvom urednika Esada Kočana sve poletnija nevladina udruga Gariwo donosi izbor iz Balkanske trilogije, književnika Velimira Miloševića. Na taj se način, iznimno dignitetno Gariwo vraća suštinama stvaralištva rijetko talentiranog pjesnika, koji je dijelio nebeske dane zajedno s nama, jer je bio aktivnim dionikom i sudionikom dvadesetog stoljeća na ovim prostorima…

Nepravedno svrstavan u ladice dječijeg ili domoljubnog (!?!) pjesništva Velimir Milošević, koji je mnogo prije nekih drugih svojih suvremenika zaslužio da bude proglašen besmrtnim, ne samo stavljanjem u određene antologijske izbore, već prije i iznad svega po tomu što je Velimir Milošević, iznimno kvalitetnim versovanim opusom zadivljivao brojne kritičare i kolege, ne samo diljem naše domaje, već i šireg regiona.

U čemu se sastoji vrijednost ovog izbora iz stvaralaštva velikog pjesnika?

Velimir Milošević je ličnim izborom pokazao tri komponente svog estetskog osjećanja stvari u suvremenom svijetu i životu uopće: on je senzitivno i poetski nadahnuto birao biserje svojeg stvaralaštva, nikada ne stavljajući u drugi plan ono što se zove aktivan društveni, pa, zašto ne kazati, i politički angažman.

Možda je ponajbolja pjesma koja to pokazuje upravo ona po kojoj je stihozbirka i nazvana Ovo je Balkan draga, koja u godini obilježavanja početka Prvog svjetskog rata asocijativno zbirku fundira u kozmopolitsko angažiranu stvarnost.

Nije drugačija ni pjesma Između dva rata, a ovaj ciklus pjesnikovog angažiranja nadgrađuju stihotvori Budućnost je bila davno samo smo zaboravili i Jutro se boji da svane:

Budan a oči ne otvaram
Prilazim ranom slepilu
Da ne vidim da ne čujem
Šta će se s nama desiti

Pjesnik je u ovoj pjesmi profet, on daleko vidi, njemu ništa ne izmiče, kao uostalom i u pjesmi Gruvaju negde topovi.

Svaka od pjesama ove stihozbirke, a pogotovo ona koja me je ljudski, katarzično obogatila, Nismo koji smo bili, duguje sjajnom pjesničkom jezgru nevjerojatne dobrote, lirskog struništa, koje ne dopušta da zlo uđe u srce pjesnika.

Milošević je u ovoj zbirci testamentalno gorak, on je u ovoj zbirci pravično namršten. U zbirci Ovo je Balkan draga ne postoji dilema u etičkom smislu, sve dileme su ovdje pjesničke: pjesnik razmišlja o mogućnosti kakvog-takvog preživljavanja, kakvog-takvog opstanka na ovom i ovakvom svijetu, on svoj poetski govor nijednog trena ne spreže, on je poet koji hoće i može mijenjati svijet na pjesnički način. Dakle, na autentičan ljudski način.

I onda kada se nađe pred zidom surovih realija Milošević ne oklijeva! On ide frontalno prema svakoj vrsti neprijateljstva! Bilo da je ono tjelesno oplošno ili spiritualno-virtualno?!?

Milošević je nesumljivo u ovoj testamentalnoj trilogijski intoniranoj zbirci, bitno potpomognutoj osobnim lucidnim izborom, dosegao sloj nebesnosti u kojoj stoluju muze, gdje je oduvijek i pripadao!

Tri poglavlja ove knjige: Ovo je Balkan draga, Preko srušenog mosta i Pasternak na Mojmilu kao da ovu pjesničku trilogiju, potpuno atipično za dosadašnji tijek bosanskohercegovačke poezije u cjelini, postamentiraju na ona ranjiva mjesta naših ratnih, ali ne manje i poratnih neuralgija…

Krakteristični su i duboko poetični svi naslovi kako pojedinih pjesama, tako i Miloševićevih poglavlja (zbirki).

Naslov jedne od pjesama Kuća je pošla da me traži osvjetljava upravo neuralgije poraća, koje nisu manje bolna raskrižja naših (ne)mogućnosti…

Iznimnom lirskom vrijednošću ove trijade zbirki smatram i pjesmu Preko srušenog mosta.

Pružene ruke, kao stoljetni simbol približavanja među ljudima, ruža u rijeci kao sjećanje na sve drage a nestale i konačno vekovito more kao mjesto svih propalih ili potonulih nada ocrtavaju, ustvari, kozmički sunovrat civilizacijskih smjeranja, pa čak i njihovu potpunu negaciju.

Milošević lirski ćuti i uži i širi zavičaj, jer je za ovoga pjesnika PJEVANJA isključivi zavičaj već pomenuto njegovo osobno poetsko strunište. Miloševićev pijev nosi tragedijsku vedrinu i duboki sinhronitet sferične ljubavi, koja pojedinim njegovim pjesmama prelazi u čistu himničnost!

Sve tri zbirke, koje su prije ovog trilogijskog objavljivanja izišle u iznimno malim (ratnim) tiražima mogao bih po unutarnjem pjesničkom vibratu DOŽIVLJAJA svrstati u knjige čijim ovisnicima jesmo i čijim ovisnicima ostajemo, ne samo zbog tragičnosti, lamentoznosti u temeljnoj liričnosti već prije svega zbog rijetke iskrenosti i minimalne stiliziranosti pjesničkog doživljaja i pjeva uopće, među kojima, uostalom, i ne nalazim nikakve razlike.

Nakladnik ove knjige, odnosno njeni uređivači nisu mogli naći prikladniji likovni okvir od raspukline tragedijskog lirskog skerca mostarskog Starog mosta, u kongenijalnoj interpretaciji akademika Affana Ramića.

Moji komplimenti za nakladnika koji se u ovom našem vremenu nekvalitete, u svakom pa i literarnom smislu življenja sjetio velikog, istinski velikog bosanskohercegovačkog i južnoslavenskog pjesnika Velimira Miloševića.

tačno.net
Autor 14.11.2014. u 11:53