KNJIŽEVNOST I IZBOR

Autor 9.2.2012. u 16:18

KNJIŽEVNOST I IZBOR

Književni sam kritičar pa čitam, što bi drugo. Baš ovih dana ponovno čitam sjajan roman Tatjane Tolstoj “Kis”, obavljen kod jednog od onih rijetkih nakladnika koji uporno inzistiraju na objavljivanju kvalitetne literature, neovisno o tome što tržište traži od njih. Divna je to knjiga, post-apokaliptičnog žanra, koja u nekoliko slika uspješno sažima čitavu problematiku. Na jednoj strani romana stoji raja koja nastoji preživjeti u svijetu okupanom radijacijom, koristi pragmatični jezik lišen metaforičke dimenzije, a humor razumije kao varijantu slapsticka, na drugoj pak stoje ostaci starog svijeta – nekoliko staraca koji se sjećaju vremena prije kataklizme, sjećaju se Puškina i velike ruske književnosti kao i institucije Akademije. Dok jedni skupljaju zalihe hrane loveći štakore po podrumima, drugi raspravljaju o tome tko je bio trockist, a tko lenjinist. Suvremena situacija ipak nije toliko crna. Još uvijek je dovoljan broj onih koji znaju tko su Lenjin i Trocki bili i što su radili.


Postoji li bolje mjesto za raspravu o problemima knjige i književnosti od internetskih stranica Europske prijestolnice kulture za 2012. godinu? Problemi knjige i književnosti nisu ograničeni na probleme partikularnog tržišnog sustava, već korespondiraju s problemima kulture u cjelini. Iste one kulture na čijoj je višestoljetnoj tradiciji Maribor i izabran kao njena prijestolnica. Loš knjižarski sustav, nemogućnost naplate potraživanja, otežana distribucija, mizerni honorari za autore, neizbježna pojava e-knjige za koju još nema primjerenog zakonodavstva – sve su to problemi knjige kao proizvoda. Paralelno s njima postoji čitav niz drugih problema koji se tiču knjige kao kulturnog artefakta i koji pod povećalo dovode cjelokupnu ideju kulture na početku 21. stoljeća. Na nedavno održanoj tribini o književnom pokretu otpora, novim glasovima hrvatske književnosti, Marinko Koščec je, parafrazirajući, ustvrdio: kako ga u današnje vrijeme raduje, u trenutku kada književnost gubi utrku s ostalim ljudskim djelatnostima, to što taj gubitak publike i trke književnosti s ostalim aktivnostima u društvu, istodobno znači i potpunu slobodu djelovanja gdje ga čak ni recipijent ne obavezuje, jer pitanje je postoji li on uopće. Recipijent, dakako, postoji samo što više nismo u poziciji umišljati da je homogen. Kulturna tradicija na kojoj se ostvaruje hrvatska, pa i europska književnost, u svjetlu novih otkrića pokazuje se kao jalova elitistička rabota. Nema tu velike tajne – književnost kao praksa daleko je od toga da nestane, samo što književnici uporno inzistiraju na zatvaranju očiju pred svijetom oko njih. A svijet oko njih pristupačniji je nego ikad prije.

Tamo negdje prije petnaest godina, prijatelj iz ulice u svoju je kuću odnekud dovukao modem. Sjećate li se tih napravica? Čulo ih se u drugom dijelu grada dok su se spajale na internet, bile spore i nepouzdane (veza je pucala u gotovo pravilnim razmacima), a onog trenutka kad bi se pomoću njih napokon spojili na internet postali biste najomraženija osoba u širem krugu rodbine i prijatelja. Modemi su zauzimali telefonsku liniju i nitko vas živ nije mogao dobiti na telefon (mobiteli su bili stvar znanstvene fantastike, rijetko kome pristupačan luksuz). Malo je toga bilo na internetu tih godina pa ipak,visili smo na njemu dan i noć. Bio je to paralelni svemir i lutanje po njemu u našim je glavama bilo ravno Magellanovim putovanjima od prije petsto godina. Provodili smo dane gnjaveći nepoznate ljude na ICQ-u, lutali po Usenetu, tražili pornografiju (što bi drugo klinci radili) i pokušavali hakirati Pentagon (filmovi su dali naslutiti da je takvo što relativno jednostavno). Magellan je pri takvim istraživanjima imao, kako bi se reklo, životniji pristup – nama su virtualni svjetovi bili sasvim dovoljni. Telefonski impulsi bili su mala cijena za to zadovoljstvo. Ionako ih nismo mi plaćali.

U kontekstu računalne tehnologije, petnaest godina je dugo, dugo vrijeme. Vrijeme u kojem se svašta može dogoditi. Sredinom devedesetih na internetskim prostranstvima gotovo da i nije bilo Hrvata. Osobno računalo još uvijek je bila stvar luksuza, predmet koji je fascinirao klinčadiju uglavnom zbog toga što je pružao puno više mogućnosti za igru od pretpotonog Commodorea. Osim nekolicine tehnokrata, malo je tko mogao naslutiti kakvu će ulogu ta naprava igrati u našim životima jedva desetljeće i pol kasnije. Početkom dvadest i prvog stoljeća, u vremenu u kojem gotovo svaki dom ima barem jedno računalo i pristup širokopojasnom internetu, virtualni prostor postao je ogledalom kulture jednog naroda. Onaj imaginarni čitatelj kojem se književnik utjelovio se u virtualnom i prestao biti imaginaran. Analogija s ogledalom nije potpuna. Ogledalo je inertan objekt čije se mogućnosti iscprljuju u refleksiji stvarnosti. Virtualni nternetski prostor sposoban je transformirati tu istu stvarnost i postati njeno glasilo. Književnost je dugo vremena funkcionirala kao ogledalo i glasilo stvarnosti. U međuvremenu je razvila svijest o sebi, a zejdno s njome i pripadajući jezik, intertekstualne i metatekstualne prakse. Glasilo novog milenija vratilo je jezik na jednostavniju razinu – razinu svakodnevne komunikacije, a jezik je, kao što to oduvijek radi, počeo razotkrivati svoje korisnike.

Pred koje desetljeće, akademska se elita u nastajanju (što će reći studenti), oduševljavala sabranim Sartreovim djelima i otkrivala filozofije dalekog istoka. Danas se oduševljava YouTubeom koji je, kako to reče jedan mladi hrvatski književnik, postao gramofonom naše generacije. Osim što je poslužio kao komunikacijski alat, YouTube je sa sobom donio sasvim novu estetiku, prilagođenu kulturnom spremniku novih generacija. No, YouTube nije jedini servis na internetu niti je isključivo ograničen na akademsku populaciju. Rasprave na nebrojenim forumima, mjestima za komentare ispod novinskih članaka i specijaliziranim stranicama za ovo ili ono, bilo u lokalnom ili u svjetskom virtualnom prostoru, otkrivaju kako je diskrepancija između kulturnog spremnika na kojem egzistira književnost i kulturnog spremnika kojim komunicira većina populacije golema. Na klasični europski roman, internetska zajednica može imati samo jedan komentar – tl;dr.

Vratimo se opet unazad. Ovaj put za nekih šesto godina. Početkom šesnaestog stoljeća, Marko Marulić je bio fasciniran narodnim govorom i opsjednut njime odlučio je odustati od latinskog jezika i svoj novi spjev uobličiti “po narodnu”. Marulić je od naroda posudio jezik, no tema mu je ostala biblijska – u skladu sa zahtjevima onodobne publike. Guslarske poskočice, i danas popularne u krajevima oko Splita, nisu bile primjerene krhkim i uvredljivim umovima pismene aristokracije. Tristo godina kasnije,Herder i Göethe, na krilima vlastitog zanosa narodnom baštinom, blagoslovili su eksploataciju narodnih tema i motiva. I dalje izolirani u svom tornju od bjelokosti (jer rijetko je koji nositelj narodne predaje mogao pročitati ono što su književnici pisali), romantičari su barem priznali tu neklasičnu, bespismenu kulturu. Dvjesto godina kasnije, suvremena književnost zatvara oči i pred Marulićevom i pred Göetheovom praksom.

Književni sam kritičar pa čitam, što bi drugo. Baš ovih dana ponovno čitam sjajan roman Tatjane Tolstoj “Kis”, obavljen kod jednog od onih rijetkih nakladnika koji uporno inzistiraju na objavljivanju kvalitetne literature, neovisno o tome što tržište traži od njih. Divna je to knjiga, post-apokaliptičnog žanra, koja u nekoliko slika uspješno sažima čitavu problematiku. Na jednoj strani romana stoji raja koja nastoji preživjeti u svijetu okupanom radijacijom, koristi pragmatični jezik lišen metaforičke dimenzije, a humor razumije kao varijantu slapsticka, na drugoj pak stoje ostaci starog svijeta – nekoliko staraca koji se sjećaju vremena prije kataklizme, sjećaju se Puškina i velike ruske književnosti kao i institucije Akademije. Dok jedni skupljaju zalihe hrane loveći štakore po podrumima, drugi raspravljaju o tome tko je bio trockist, a tko lenjinist. Suvremena situacija ipak nije toliko crna. Još uvijek je dovoljan broj onih koji znaju tko su Lenjin i Trocki bili i što su radili.

Dok ovo pišem, u pozadini se čuju preliminarni rezultati parlamentarnih izbora. U sedmom sazivu Hrvatskog sabora sjedit će Željko Kerum i sestra mu kao i šest zastupnika HDSSB-a. Ratni profiter koji se obogatio švercajući humanitarnu pomoć i članovi stranke čiji se utemeljitelj nalazi u zatvoru u Mostaru osuđen za ratne zločine nad srpskim civilma u Osijeku. Smiješno vam je, čudite se i zgražate? Kasno palite prijatelji. Narodni tekstovi na internetu najavili su to davno prije izbora. Jeste li ih čitali?

 

Maribor 2012 – zivljenjenadotik

Tagovi:
Autor 9.2.2012. u 16:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija