„Ko ti je ovo radio“, izložba skulptorice Lelje Ćehajić u Galeriji „Zvono“

Povezani članci

• Dvadesetprvi broj odličnog časopisa
• Beogradom sada šeta oko tri stotine potencijalnih ratnih zločinaca
• Povodom Svjetskog dana šuma: Zastupnica Sanela Klarić inicira rješenja u zakonskoj regulativi za gospodarenje šumama
• Šta žele Rusi?
• VISOKO PRIZNANJE ZLATKU DIZDAREVIĆU
• Počeo kontrolni popis stanovništva u BiH

Foto: Haris Čalkić

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono organizira otvaranje izložbe bh. skulptorice Lejle Ćehajić pod nazivom „Ko ti je ovo radio?“.
Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 15. jula u 21:00 sati u Galeriji „Zvono“, Obala Maka Dizdara 10.

„Ko ti je ovo radio?“ jedno je od najčešćih pitanja koje je odnjegovao naš mentalitet, a mentalitetom, znamo, pravdamo sve. I nije važno da li je riječ o moleru, keramičaru, stomatologu, frizeru… Uvijek onaj kod kojeg ste narednog došli ima zamjerki na rad prethodnika. Ponekad svakako zaborave da su upravo oni pružili prethodno lošu uslugu.
Pitanje „Ko ti je ovo radio?“ često prati i karakteristična neverbalna komunikacija. Ruke su na leđima, eventualno na bokovima, ili se pitac zamišljeno drži za sljepoočnicu. Jer akcenat više nije na adekvatnoj predstojećoj usluzi, finansijska kalkulacija treba podrazumijevati i naknadu ranije počinjene „štete“.
Tako stvari stoje u uslužnim djelatnostima na bosanskohercegovačkom tržištu, ali tu nevolje ne prestaju. Bilo gdje da krenemo dočekaće nas isto ili drugačije formulisano a s istim ciljem izrečeno pitanje. Isto je, ili još gore, u umjetnosti. I nećemo se ovom prilikom pozivati na neshvaćene genije koji su za života preživljavali da bi im se danas u milijardama vrednovala djela na Sotheby’s aukcijama, govorimo o savremenim bosanskohercegovačkim umjetnicima/ama, onima koji/e nisu odustali od umjetnosti, koji nisu prihvatili da o njoj samo govore i žale se na objektivne neprilike, nego rade i izlažu, najčešće ne postavljajući pitanje o uslovima. Ali se pitanje postavlja njima, u duhu ovog „ko ti je to radio“ ili zašto si to tako uradio/la?
Mišljenje je kao stražnjica i svako ga ima. Najlakše ga je izreći umjetniku ne pitajući se koliko je od života, sna i rada da bi preživo/preživjela odvojio te napravio novi ciklus ili tek jednu minijaturu. Staviti ruke na bokove ili pomenutu stražnjicu te reći „nije ti ovo čemu“ najjednostavniji je oblik reakcije na umjetničko djelo. Komentatora ne obavezuje, odgovornost ne preispituje, kompetencije vlastite još manje, ali mišljenje ima.

Presjek okolnosti u kojima umjetnici/e najčešće djeluju, odnosno reakcija kojima je njihov rad izložen, donosi nam nova izložba skulptorice Lejle Ćehajić koja uvijek iznova uspije prevazići i vlastito skulptorsko umijeće i nesvakidašnji smisao za humor, te ih vješto ukomponirati u cjelinu koja predstavlja ne samo zadovoljstvo u vizuelnoj postavci nego u kompletnom događaju koji je nerijetko protkan lucidnim porukama koje postavku prate i koje se često referiraju na neki od bolnih ili apsurdnih segmenata stvarnosti.

Kako izgledaju oni koji stoje i komentarišu a najčešće sami ne čine ništa imaćemo priliku vidjeti na aktuelnoj postavci u „Zvonu“, od vječnih nepriznatih kritičara koji to po fromalnoj vokaciji nisu, do slučajnih prolaznika – imača mišljenja, sve ih je Lejla, kao i obično, majstorski izvajala i donosi nam ih u „Zvono“. A šta oni ili koga oni komentarišu? Pa to neka bude iznenađenje. Možda je među komentarisanim i sam Danilo Kiš, ili neka od centralnih ličnosti iz turbulentne bosanskohercegovačke prošlosti, ili neko koga srećete svaki dan, a odjednom je postao predmet komentara. Možda ste to i vi koji ćete se prepoznati u nekim portretima ili komentarima koji portrete prate.

Izložbe kakve Lejla Ćehajić stvara velika su radost za sve one koji/e umjetnost razumiju, žele je razumjeti ili o umjetnosti početi učiti. Najveća su radost za galeriju kakva je „Zvono“ u kojoj želimo uvijek predstaviti recentnu produkciju najznačajnijih savremenih bh. umjetnika/ca, radove od kojih su neki još uvijek u procesu, jer samo tako ima smisla stvarati i izlagati, a ne čekati godinama na monumentalne postavke i retrospektive koje kasno dolaze, najčešće onda kada su i umjetnici i publika umorni.

Zato je svježina i aktuelnost, pored vrhunskog umjetničkog segmenta, ono što „Ko ti je ovo radio?“ postavku krase.
Ne sumnjamo da ćete nam se sa sličnim iskustvima i komentarima iz vlastite komunikacijske prakse pridružiti na otvaranju u „Zvonu“, ako ništa drugo da barem za početak stavimo ogledalo pred one koji nastupaju bez argumenata a nerijetko i bez znanja.