ENG
KONTINUITET TRAGANJA
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Obljetnički esej
Zapisano u povodu osamdeset godina života redatelja Bore Draškovića
Piše: Gradimir Gojer
U sjenci uistinu velikih obljetnica političkog smjera, prije svega one koja označava sedamdeset godina oslobođenja od fašima, pa onda one koja je vezana za sam grad Sarajevo – sedamdesete obljetnice dolaska slobode u grad na Miljacki, bojim se, proteći će ova godina bez pravog refleksa na dva datuma koji jesu, istina, osobni datumi, ali su djela ljudi vezanih za te znamenke toliko velika da je prosto nevjerojatno da u četvrtom mjesecu tekuće godine još nitko u Sarajevu i BiH ne govori o tim obljetnicama???
Naime, 1935. godine rođena su dva umjetnika koji su Sarajevu, ali i umjetnosti Jugoslavije, podarili uratke koji prevazilaze lokalne, regionalne okvire i ulaze u riznicu ozbiljnih umjetničkih ostvarenja svijeta! Godine 1935. rođeni su akademik Tvrtko Kulenović, književnik i teatrolog, sveučilišni profesor ali i redatelj i, takođe sveučilišni profesor, Bora Drašković.
Impozantnom književnom opusu Tvrtka Kulenovića strukovne udruge već su dale sasvim primjeren značaj predlažući ga kao ovogodišnjeg kandidata za Nobelovu nagradu. Svemu tome u našoj javnosti nije data dovoljna pozornost iako se radi o književniku raznoslojnog, i u žanrovskom i u stilskom pogledu, grandioznog književnog opusa. Još je manje, bar u našoj, bh. sredini dato pozornosti djelu redatelja, profesora Bore Draškovića. To je golemi propust, jer je malo europskih kultura koje imaju takvog polihistora kakav je Bora Drašković.
Drašković je karijeru počeo u Narodnom pozorištu Sarajevo i već tada ostvario nekoliko antologijskih redateljskih ostvarenja, koja nisu upisana samo u povjest kuće na Obali, već i u povjest najsuvremenijih redateljskih tendencija u tadašnjoj Jugoslaviji! Nakon napuštanja Sarajeva i odlaska u Beograd Bora Drašković je napravio teatarsku režiju koja je i u njegovom životu poglavito, ali i u široj društvenoj javnosti bila detonatorom jedne drugosti na više razina… Režirajući dramu Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihajlovića Drašković je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu napravio u isto doba vrstan, kvalitetan teatarski događaj, ali i političku atrakciju, koja je redatelja koštala ekspresnog skidanja sa repertoara ove politički više nego zorno asocijativne predstave… Ali ne samo toga, jer Bora Drašković je skidanje ove predstave doživio iznimno bolno, kao stvaralac i kao čovjek. Nekoliko decenija nakon toga on nije svoju stvaralačku energiju darivao teatru??!!
Drašković je nastavio da se teatrom bavi iznimno seriozno ispisujući esejistiku i teatrološke zapise, redateljska sjećanja. Bio je neobično aktivan na teatarskim festivalima Sterijino pozorje i MESS, gdje je svojim lucidnim zapažanjima na okruglim stolovima pravio prave male blistave govorne eseje.
Drašković je taj period redateljskog apstiniranja u teatru koristio da svoj stvaralački angažman posveti filmu i televiziji. Tako će nastati njegovi filmovi: Horoskop, Nokaut, Usijanje, Život je lep i Vukovar – jedna priča. To su filmovi koji Boru Draškovića legitimiraju kao tragaoca za novim i za mogućnostima širenja uticaja filma kao umjetnosti.
Osim ovih dugometražnih umjetničkih filmova Drašković režira niz dokumenarnih filmova i televizijskih drama: Promena, Peta kolona, Žena, Žad, Nešto sasvim lično, Prizori iz Kine 1, 2, 3, zatim Ježi Kavalerović, Haldor Laksnes, Pohvala Islandu, Ubijanje kitova, Paradoks o šahu, Prva žena dirigent, Nedelja popodne na Grenlandu, Kuhinja, Moderni izraz u umetnosti, Čudo iz Bruklina, Film o filmu Seobe i Sasvim lično.
Drašković je pripadao već u svojoj mladosti onim stvaraocima koji se nisu zadovoljavali ispoljavanjem u jednom ili dva medija. Njegov spisateljski angažman obogatio je našu teatrologiju, filmologiju, esejistiku u najširem smislu riječi knjigama: Promena, Ogledalo, Lavirint, Paradoks o reditelju, Kralj majmuna, Pogled prolaznika, Ravnoteža, Drama reditelja, Film o filmu, Krug maslinom…
Sve što je Drašković ponudio čitateljstvu za mene osobno, nadgrađeno je knjigom Rečnik profesije.
Knjaževski srpski teatar iz Kragujevca dodjeljuje priznanja Joakimovi naslednici. Svaki od naslednika dobije prigodu da o njemu svjedoči i knjiga. Bora Drašković ne bi bio ono što jeste da je dopustio da netko, čak i od najuglednijih teatrologa i kritičara ispiše knjigu o njemu.
Dapače, Drašković je i ovu prigodu iskoristio da napravi, opet po mom osobnom ukusu, čudo od knjige. Jer, njegov Rečnik profesije je i stvarno riječnik pojmova iz umjetnosti, ali u isto doba to je rijetko interesantna knjiga koja slavi umjetnost u ključu jednog, u najširem smislu datog kozmopolitizma!
Ta Draškovićeva knjiga ne može se uporediti ni sa jednom knjigom iz područja umjetnosti, jer je jednostavno toliko moćna i sugestivna, da sam siguran, da će mnogim mladim ljudima pomoći (prevashodno njima!!!) da se opredjele na stranu lijepog i ljepote kao takve!
Poslije izvjesne duge pauze Drašković se ipak vratio teatru i kao redatelj! Zapravo, kao profesor i pedagog, a u neku ruku i jedan od fundatora Akademije umetnosti iz Novog Sada Drašković je režirao akademske predstave sa svojim studentima…
Nije beznačajno kazati da je kao pedagog podigao neke od rijetko talentiranih redatelja naše današnjice. Pomenuću Harisa Pašovića, koji autentično prenosi i danas, i u našoj sredini, elemente poetike svoga profesora Bore Draškovića.
Inače, Draškovićev angažman u teatru bio je posvećen velikim piscima: Eshilu, Šekspiru, Molijeru, Čehovu, Beketu…
U početku karijere, upravo u Sarajevu, Bora Drašković je ostvario antologijske predstave prema tekstovima domaćih pisaca poput Domanovića, Kočića…
U periodu režiranja u Narodnom pozorištu Sarajevo kazališne kronike bilježe briljantan doprinos Bore Draškovića opernoj režiji, preko postavke Katarine Izmailovne na sceni Opere Narodnog pozorišta Sarajevo.
Prirodna radoznalost, zapućenost u suvremenu književnost, Draškovića je vodila i do takve literature kakvu je ispisivao genijalni Danilo Kiš. Nemirni duh i tragalački refleks Bore Draškovića nije mu dopuštao da niti jednog trenutka u životu bude vezan isključivo za neku sredinu. Uostalom, o tome svjedoče i njegovi izvanredni putopisi, koje je, kao i radio dramsku formu u literarnom smislu takođe upražnjavao…
Čak tri velika grada iz regiona ovjenčala su Boru Draškovića svojim nagradama. To su Beograd, Sarajevo i Novi Sad. Drašković je i nositelj prestižnog Pečata grada Orleana, dodjeljenog za filmsku magiju ovog redatelja.
Draškoviću je dodjeljena i Sterijina nagrada za doprinos teatrologiji, Statueta Joakim Vujić, potom Nagrada Mediteranskog filmskog festivala za mir i toleranciju u Jeruzalemu. Drašković je nositelj i priznanja Ekrani ljubavi za umjetnički doprinos filmu kao umjetnosti, što mu je dodjeljeno u Veroni.
Univerzitet u Novom Sadu za golemi doprinos umjetnosti, ali i organizaciji Akademije umjetnosti u Novom Sadu Bori Draškoviću je dodjelio Nagradu za životno djelo. Konačno, Drašković je nositelj nagrade Udruženja filmskih radnika Srbije za sveukupni stvaralački doprinost srpskoj kinematografiji.
Obilježavanje osamdesete obljetnice takvog viteza umjetnosti, kakav je profesor Bora Drašković, moralo bi, kada bi naše kulturne sredine imale temeljnu svijest o samima sebi, biti prvoklasni događaj za sve kulturne centre našeg regiona, a za Sarajevo posebno, obzirom na Draškovićev doprinos u Narodnom pozorištu Sarajevo, na festivalu MES i ukupan doprinos svom rodnom gradu.
Autor/ica 👤tačno.net
