Koštana
Povezani članci
Piše: Petar Fehir
Čuvam još, u kaleidoskopu drevnom,
staklena zrnca i šarene papiriće…
slomljene sličice djetinjstva
i sve čekam, nekad, izviriće…
svi oni drugari, sva draga lica…
i Ferko i Sreto, u cintoru časne
i Vojo i Krezubica…
staro kino, mlin i vatrogasni,
klupa u parku, špica,
na kojoj je ostala boja
naših traperica.
Kolaž od dima, belota i gara,
uramljen na zidu, iznad šanka,
Polina i Starog graničara.
“Jurišnike” kroz bezbrižnu mladost
što kod “osnovne” jagode krali,
a poslije, važni, naručivali
crveno vino u Plavoj sali.
I Grubišno, kad se na počinak sprema…
ulicom Žrtava fašizma, tinjave lampe, ko svici…
(zatvorilo i kod Benka…)
vuku se Zvonko i Mićo
prema Stalovici.
(Dal će još nekad, u jutro jesenje,
zamirisat Helenkino kestenje?)