Kraj epohe

Izdvajamo

• Na današnji dan slavili smo Dan mladosti. Osjetih snažnu želju da slušam nostalgične pjesme: “Živjela Jugoslavija”, Yugo”, “Zemljo moja”. Zatim me rastuži i nadahnu divna melodija “Od Vardara pa do Triglava”. Sjetih se davne scene. Sredinom maja 1980. zatekoh se u kultnom hotelu “Evropa”. Otmjen i prisan, drag hotel. Spustih se do “Plavog podruma”, na najbolju sarajevsku tufahiju. Restoran pun gostiju, s razglasa dopiru zvuci ove pjesme.Tih dana muzika je utihnula, salom prostruji neobično uzbuđenje. Svi gosti spontano zapjevaše, ophrvani tugom i sjetom. Suze zatreperiše u očima. Dirljivi trenuci!

Povezani članci

• GOR’KI VIJENAC – kroz prizmu postgenocidnog iskustva Sreberenice
• Dirljiva povijest paukovog stradanja
• Viktor Ivančić: URLICI IZ PROVINCIJE
• SFF: Šesto izdanje programa Pretpremijere Serije sa šest dramskih serija iz četiri zemlje regije
• Božica Jelušić: Riječi ubojite i one druge
• Plamičci kojima bi Dodik i Čović da zapale Bosnu samo pokazuju da obojici gori pod nogama

Kupanje na Neretvi, sedamdesetih – foto : M.D.

Miljana radoznalo posmatra kako oduševljeno komuniciram sa školskim drugovima. “Kako se zove vaša grupa na viberu”? “Maturanti 1981”. “Koje godine”?! Moja mlađa ćerka doživljava nas kao brodolomnike iz davno iščezle civilizacije, slučajno zalutale u kompjutersko doba. Rasuti po svijetu, ponovo se pronalazimo.

Šetnja rivom pored Neretve i zanosni ambijent Mogorjela. Lijepa fotografija uoči mature, sa princezom gimnazijskih dana (u sredini). “Jednom u životu biva osamnaest godina”.

“Noćas bih htio sebi-dječaku da ličim

i da mi opet kažu kako sam dobar”.

(Vito Nikolić-“Intime”)

Asim i Haso sjede u dvorištu naše kuće u Tasovčićima (Čapljina), uoči proslave 35 godina mature. Asim živi u Sjedinjenim Američkim Državama, Haso u Norveškoj. Stvarno je divno što smo opet skupa. Naše prijateljstvo, davno iskovano, premošćuje decenije razdvojenosti. Ležeran razgovor odiše vedrinom. U maju se pojavila moja  knjiga “Putujući sa figurama”, Haso uzima dva, Asim pet primjeraka. Par dana kasnije pitam Hasu: “Sviđa ti se knjiga”? “Daj bola’, ko će to čitati, ja sam zbog tebe uzeo”!?

Prisjećamo se anegdote iz gimnazije sa časa srpsko-hrvatskog. Profesorica Iva obožavala je literaturu, sa dozom zanosa pita Hasu: “Kakve je pjesme pjevao Oton Župančič”? Haso šeretski odgovara: “Zar je pjevo”?! “Hasko, može li ovo ići u štampu”? “Može buraz”!

Asim me zove da igramo košarku na Sportskom centru. Pamti se da je naš razred   osvojio košarkaško prvenstvo srednjoškolskog centra, iako smo tek pošli u gimnaziju! Šta smo mogli suprostaviti momcima iz četvrtog razreda, neuporedivo snažnijim, iskusnijim? Imali smo 15 godina i nevjerovatnu želju za pobjedom. I desio se podvig!

Sa jednog časa fizičkog. Dio naše košarkaške ekipe. Nedostaje Asim.

Sad je neko drugo ljeto, Asim i ja igramo basket sa četvoricom mladića. Asim se odlično kreće, još uvijek je precizan. Odigrali smo 5 basketa, odmaramo  naslonjeni na ogradu. Neko donosi flašu vode koja ide od ruke do ruke, kao toliko puta ranije. Momci nas pitaju: “Odakle ste”? Mi smo se pogledali i kiselo nasmijali. Stranci u svom gradu.

Radosno se tekli gimnazijski dani. Krajem 78. igrao sam turnir u dalekom engleskom gradu Plimutu. Majstorski kandidat Tahir Mahmutefendić, klupski drug iz ŠK Bosna, poliglota iz ugledne sarajevske porodice, putuje kao sekundant. Pedeset sati putovanja,  šest različitih vozova, ukrcavanje na brod u Ostendeu. Prelazak nemirnog La Manša, Dover, London i dolazak u Plimut u noćnim satima. Mali turnir, a velika strast. Šahovska, sanjalačka, odisejska. Nezapamćeno oštra zima, vijavica, nestvaran ambijent. Adresa malog pansiona u rukama u gradu od 250000 stanovnika. Tražimo iglu u plastu sijena i nalazimo!

Prije desetak dana sretoh školskog druga Vinka Martinovića (Sovu). “Sjećaš li se kad si mi donio dres iz Engleske”? “Ne sjećam”. “Lijepa majica svijetlo zelene boje”. Događaji su tada bili zgusnuti, plovilo se kroz život punim jedrima. Ponešto iščezne iz memorije. Sova je bio treći golman Veleža. Branio je za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije 1980. Igrali su u Makarskoj sa Poljacima (0:0). Bila je to odlična generacija: Boro Cvetković, Admir Smajić, Slaviša Vukićević, Slobodan Goračinov… Sova mi otkriva neobičan detalj: ”Uoči finala kupa sa Željom 81, Marić me zamolio da mu pozajmim dres“! Čudno, tek sad spoznah da sam posredno pomogao Mari. Ima puno draži u tome!

Zanimljivo je počela 1980. Igrali smo “Omladinski turnir bratstva i jedinstva” u Virovitici. Spavali po kućama, takva je ideja turnira; upoznavanje i druženje sa ljudima. Gledali smo premijeru sjajne serije “Vruć vetar”, sa Čkaljom, Ljubišom, Vesnom Čipčić, Borom Todorovićem… Ali jedna okolnost unosila je strašan nemir. Nestrpljivo smo iščekivali izvještaj konzijuma ljekara iz Kliničkog centra u Ljubljani o Titovom zdravlju. Svako veče smo pričali o tome. Prohujale su sedamdesete godine koje su ličile na bajku. Niko nije glasno razmišljao o mogućem Titovom odlasku, iako je imao 88 godina. Moja generacija upoznala je najljepše lice Jugoslavije, bili smo puni optimizma i vjerovali da smo predodređeni za sreću. “Mi smo bar imali one snove, koji se teško ostvare, a snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede, kad s tobom ostare” (Balašević – “Devedesete”).

Stiglo je proljeće, još uvijek smo bili uvjereni u čudesni Titov oporavak. Četvrtog maja 1980. sjedio sam u sobi, s tranzistorom u ruci. “Umro je drug Tito”. Šokantne riječi, koje izazivaju jezu! Krenuo sam prema balkonu, dolje, u našem restoranu, dvadesetak ljudi skupljenih oko tranzistora. Svi su plakali! Kao da je neka daleka, nevidljiva ruka ugasila svjetlo, tama se uvukla u sve duše. Šta će biti poslije Tita? Strah, neizvjesnost, crne slutnje. Otišao je čovjek koga smo voljeli i kojem smo beskrajno vjerovali.

Na današnji dan slavili smo Dan mladosti. Osjetih snažnu želju da slušam nostalgične pjesme: “Živjela Jugoslavija”, Yugo”, “Zemljo moja”. Zatim me rastuži i nadahnu divna melodija “Od Vardara pa do Triglava”. Sjetih se davne scene. Sredinom maja 1980. zatekoh se u kultnom hotelu “Evropa”. Otmjen i prisan, drag hotel. Spustih se do “Plavog podruma”, na najbolju sarajevsku tufahiju. Restoran pun gostiju, s razglasa dopiru zvuci ove pjesme. Tih dana muzika je utihnula, salom prostruji neobično uzbuđenje. Svi gosti spontano zapjevaše, ophrvani tugom i sjetom. Suze zatreperiše u očima. Dirljivi trenuci!