Kraljevi i jahači Apokalipse u novom svjetskom građanskom ratu: Lévy, Bannon, Dugin

MARINO BADURINA
Autor 9.1.2021. u 11:05

Kraljevi i jahači Apokalipse u novom svjetskom građanskom ratu: Lévy, Bannon, Dugin

Sukobi su konstanta ljudske povijesti. Čovječanstvo ih je, kao besmrtnost smrtnog čovjeka, uvijek preživljavalo i nalazilo snage za novi početak. I u najcrnjim danima vidjelo se svjetlo na kraju tunela. Zato je od preponderantne važnosti da ljudska misao ostane slobodna, vidici otvoreni, a horizonti osvijetljeni. Ovo naše stoljeće zasad još uvijek, premda možda ne zadugo, ima podjednake šanse da bude stoljeće nekog novog, preporođenog humanizma, ili pak rađanja distopijskog posthumanizma. Povijest će nam samo usput biti učionica i sudnica, ali i dalje će prije svega biti ono što mi sami od nje napravimo.

Rat ideja nije borba za fizičko uništenje protivnika, već borba za umove i duše. Polazeći od premise da se „ideje pobjeđuju samo drugim idejama“ on se ne planira niti izvodi na bojnom polju već prije svega putem televizija, knjiga, novina, interneta, društvenih mreža, blogova, podcasta, političkih proklamacija, javne diplomacije, javne povijesti itd., uopće svih dostupnih političkih, društvenih, kulturnih, ekonomskih, intelektualnih i medijskih sredstava. Rat ideja danas je, a u budućnosti će to biti još više, totalni informacijski rat. Ipak, reperkusije tog rata iz idejne sfere itekako se mogu preliti u stvarni svijet. Pero je, kao što znamo, oštrije od mača. Čini se da ideje zapravo i nisu naročito važne sve dok ne postanu (po život) opasne. Zato nam je na makro razini, za razumijevanje modernog i suvremenog svijeta, uz pojam „rata ideja“ odavno potreban barem još jedan, „opasniji“, pojam. Njemački povjesničar Dan Diner, u svojoj knjizi Razumjeti stoljeće. Općepovijesno tumačenje (2013, engleski izvornik 2008), 20. stoljeće, koje kao „kratko“ smješta između 1917. i 1989., tumači kroz kategoriju univerzalnog (ideološkog) građanskog rata, prvenstveno između anglosaksonskog Zapada i sovjetske Rusije, zapravo između blizanaca koje je iznjedrilo prosvjetiteljstvo, dakle, kroz borbu između ideala slobode (liberalizma) i jednakosti (socijalizma). On je doduše svjestan da događaje i sukobe 20. stoljeća treba kombinirano sagledavati i u vertikalnom (ideološkom) i u horizontalnom (nacionalno-geopolitičkom) ključu, zbog čega su akteri građanskog rata privremeno zakopali ratnu sjekiru da bi se riješili zajedničkog (nadideološkog) protivnika – nacifašizma. Dinera prvenstveno zanimaju refleksije tog sukoba na geopolitičkim marginama, u prostoru svojevrsnog Međuzemlja – Istočne Europe, Srednje Europe, Balkana i Male Azije, gdje su se ta vertikalna i horizontalna os najvidnije ukrštavale. Neki drugi autori također koriste slične odrednice, Enzo Traverso će o periodu između 1914. i 1945. govoriti kao o europskom građanskom ratu (Blood: The European Civil War 1914-1945, 2016., francuski izvornik 2007). Alain de Benoist, kao pak desni tumač, u knjizi Komunizam i nacizam: 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.) (2005, francuski izvornik 1998) fokus će usmjeriti na „građanski rat“ između komunizma i nacizma, a tek potom i svjetski građanski rat između komunizma i kapitalizma.

Pojam „građanski rat“ naravno nije ni izvoran, niti iscrpljen u smislu kako se to čini u ovim studijama. Ipak, uz sve razlike među spomenutim autorima, njihovim konceptualizacijama i tumačenjima, jasno je samo jedno, da na izmaku stoljeća iz tog „građanskog“ sukoba kao neupitni pobjednik izlazi liberalizam tj. (neo)liberalni kapitalizam.  Hegelijanski „kraj povijesti“ (tako hitro prigrljen od Fukuyame) nije došao u obliku marksizma i socijalizma, nego kroz unipolarni moment nošen tržištem, liberalizmom, građanskom demokracijom i „Pax Americanom“. Novi svjetski poredak tada je, kao što je to i socijalizam desetljećima težio biti, proglašen sudbinom, a ne opcijom. No, bilo je samo pitanje vremena kada će i ta nova dogma biti dovedena u pitanje. Naposljetku, ni taj slavodobitni liberalizam nije se pokazao otpornim na krize, uzrokovane koliko unutarnjim kontradikcijama toliko i izvanjskim izazovima.

Nedavni sinergijski momenti u zapadnoj hemisferi i na globalnoj razini, ekonomska kriza (2008) ukrajinska kriza i obnavljanje ruskog utjecaja (2013-2014), poraz lijevih grassroots, populističkih politika (Occupy Wall Street 2011-2012., Syriza 2015-2019, Podemos 2014-2019, Bernie Sanders 2016-2020), proces europskog Brexita (2016-2020), pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima (2016), kontinuirani i neometani uspon Kine, uz udar pandemije covida-19 prvenstveno na američko i europsko zdravlje i ekonomiju (2020-2021), trajno čine akutnima problem identiteta, moći i smisla (starog) liberalnog poretka i otvorenim drže pitanja njegove alternative. On je, čini se, još uvijek daleko od neke najavljivane terminalne krize, ali podjednako daleko i od kakve belle epoque, oholosti što bi mu omogućila da i dalje (p)održava one „inteligentne, elegantne i arogantne individualnosti koje patetično gestikuliraju na čarobnoj planini svojih iluzija“ (Thomas Mann). Sve više je, dakle, izazova postojećem redu, tržište ideja se razgranalo. Iskristaliziralo se nekoliko onih koje pretendiraju na globalni upliv i dominaciju. Iako je takva konkurencija ona koja nagovještava novi pad Zapada, važno je primijetiti kontradikciju da su to još uvijek ideje koje proistječu iz zapadne civilizacije. Trenutno, Zapad i dalje kontrolira svoje izvore i ušća. Ipak, povijest uči da se velika carstva i veliki narativi disolviraju prvenstveno iznutra. Prije desetak godina činilo se da je islamski svijet (personificiran kroz internacionalu Muslimanskog bratstva) na pragu da ponudi svoju islamističko-globalnu distopiju. Danas međutim, točnije od 2015., Muslimansko bratstvo predstavlja terorističku organizaciju u dobrom dijelu muslimanskih zemalja, a glavni sponzor ostala im je Erdoganova Turska. Iako je islam danas najpolitiziranija svjetska religija unutarnje podjele su tolike da je prostor Afrike i Bliskog Istoka ponovno samo jedan od, doduše iznimno važnih, poligona za oglede lokalnih i globalnih boraca za premoć. Suvremeni globalni križari još uvijek su smješteni prije svega na Zapadu i u Rusiji, uz stalno latentno očekivanje kinesko-indijskog odgovora koji bi značio izlazak iz sfere puke geopolitike u svijet ideja i društvenih snova.

U ovom tekstu, radi lakše provodljivosti, kao nositelje stare i nove paradigme uzimamo tri istaknuta, posljednjih godina i desetljeća možda najistaknutija i najkontroverznija, javna intelektualca. Trojicu koja su se, kolokvijalno rečeno, brendirali na svjetskom intelektualnom tržištu ideja. Za Bernard-Henri Lévyja u medijima se često koristi samo kratica (etiketa) BHL, uz ostalu dvojicu se u znanosti i publicistici, pa i popularnom općenju, vežu i neologizmi npr. banonizam, neraskidivo vezan uz trampizam (ponegdje i Trump-banonizam), kao i duginizam, u uskoj vezi s putinizmom itd. Ipak, ti termini se, unatoč nekim težnjama, nisu uzdigli do razine kakve distinktivne ideologije niti prakse. Povijesno iskustvo sugerira da je ipak potreban veći sinergijski učinak raznih faktora da biste došli do svog trajnog -izma. Lenjinizma ne bi bilo da Vladimir Iljič Uljanov nije ispisao više od četrdeset tomova knjiga, proveo najveću nacionalnu i socijalnu revoluciju u 20. stoljeću, vladao najvećom zemljom svijeta. Staljinizam kao pojam ne bi opstao da Staljin, pored svojih teorijskih pretenzija, a kasnije i ideološkog monopola (i sam je sakupio pristojnih 13 tomova sabranih djela), nije bio i najdugovječniji među velikim diktatorima, također vođa najveće zemlje svjetskog socijalizma, s upisanom pobjedom u najvećem ratu u povijesti čovječanstva i nositelj nove verzije sovjetsko-ruskog imperijalizma. Zato su to do danas prirodni i udomaćeni termini koji nam ne djeluju nimalo isforsirano. Čak ni marksizam to početno nije bio. Svojevremeno, Karl Kautsky, Eduard Bernstein, kao i Marxov rođeni zet Paul Lafargue, koristili su taj termin, na Engelsovo opće zgražanje, kao retoričku figuru u međusobnim pravovjerno-revizionističkim raspravama. Poznata je uostalom i Marxova opaska da „ako oni tvrde da su marksisti, onda ja nisam marksist“. Tek su Lenjin i Staljin stvorili tj. snagom sile oživotvorili težnju za čvrstim i koherentnim ideološkim, a kasnije i znanstvenim marksizmom. Sam skup intelektualnih glava, ma koliko razgranatih i razigranih, teško da je dovoljan za takvo nešto. Ni Descartes nije bio tako naivan da bi vjerovao kako može naprosto „misliti, dakle biti“ bez nekog prilično jakog i pouzdanog jamca objektivne stvarnosti. U njegovom slučaju – Boga. Stoga je i u ovom slučaju tek gvozdena volja i čelična vlast ovih modernih bogova jednom teoretičaru i filozofu podarila privilegiju da u povijest ugravira svoj –izam, što traje do današnjeg dana kao sinonim za ne samo ekonomsku, već i čitavu društveno-političku teoriju, paralelno s kapitalizmom, komunizmom, liberalizmom, fašizmom, nacizmom. Logična je stoga i kasnija ljutnja lenjinističkih i staljinističkih legija kada su neki drugi taj marksizam htjeli ekstrapolirati, tobože vraćajući se na njegove izvore. Doduše, historiju ideja manje zanimaju izvorišta, još manje kakve stroge definicije koncepata, već ponajviše njihove upotrebe kroz prostor i vrijeme, odnosno funkcioniranje idejnih jedinica koje samo u svojim specifičnim kombinacijama i međuodnosima tvore određenu ideologiju.

Ovim trima intelektualcima zajedničko je samo to da su iznikli na polju postmarksističke i (post)hladnoratovske misaone struje. Referentni okvir njihove kritičke misli je „novi svjetski poredak“ bilo da ga zagovaraju ili nastoje iz njega iskočiti.

Bernard-Henri Lévy – foto Yann Revol

Bernard-Henri Lévy jedan je od osnivača labave škole noveaux philosophes, novih postšezdesetosmaških filozofa (Alain Finkelraut, André Glucksmann, Pascal Bruckner, Christian Jambet itd.) koji su ranih 70-ih raskinuli s marksizmom, sartreovskim poststrukturalizmom, kao i filozofijom Nietzschea i Heideggera. Važan utjecaj na njih izvršio je i Aleksandar Solženjicin sa svojim Arhipelagom Gulag. Lévy se pozicionira kao branitelj liberalnog svijeta, tradicije prosvjetiteljstva, univerzalnosti ljudskih prava, individualnih sloboda itd.

Aleksandra Dugina, kojega engleska wikipedija nezgrapno predstavlja kao „ruskog političkog analitičara i stratega poznatog po svojim fašističkim pogledima“, točnije je međutim opisati kao političkog filozofa i geopolitičara koji je revitalizirao staru ideju euroazijanstva (što potiče još iz 20-ih godina prošlog stoljeća), zagovornika tradicionalizma, kritičara i protivnika modernosti, unipolarnog i liberalnog svjetskog poretka, te političkog aktivista bliskog visokim vojnim, političkim i obavještajnim krugovima u Rusiji, premda upitnog utjecaja među istima. Autor je više od 30 knjiga od kojih su na engleskom govornom području najpoznatije Osnove geopolitike (1997) i Četvrta politička teorija (2009). Dugin je tradicionalist, zagovornik radikalne (dakle, korjenite) konzervativne revolucije.

Steve Bannon američki je medijski aktivist, filmaš, politički strateg, bivši investicijski bankar, bivši direktor propagandne kuće Breibert News, kasnije šef kampanje Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2016. i njegov glavni strateg u periodu 2016-2017. Voditelj je vrlo popularnog podcasta War Room što služi kao platforma za promoviranje konzervativne i populističko-nacionalističke agende.  Sebe najčešće deklarira upravo kao nacionalističkog populista. No, sva navedena trojica sebe vide i kao nešto više od običnih javnih intelektualaca. Aleksandar Dugin okršten je kao “Putinov mozak”. On nije netko tko će nužno posezati za efektivnom političkom vlašću, već će prije svega pretendirati na status meta-političara, koji inspirira, daje inpute eliti. Bez obzira kakvu naljepnicu stavlja na svoju distinktivnu ideologiju: Nacionalni boljševizam, neo-Euroazijanizam ili četvrta politička teorija, radi se zapravo o pokušaju objedinjavanja globalnih neprijatelja liberalizma, naravno pod vodstvom Rusije, i nuđenju antiliberalne i antimoderne alternative. Dugin se želi nastaviti na niz mislitelja koji su, od prosvjetiteljstva na ovamo, liberalnu modernost smatrali nečim duboko dehumanizirajućim (Joseph de Maistre, Friedrich Nietzsche, Carl Schmitt, Martin Heidegger). Za njih su nasljeđe prosvjetiteljstva i Francuska revolucije nešto negativno, hijerarhiju i ukorijenjenost oni pretpostavljaju jednakosti i individualnim slobodama. U borbi protiv liberalne hegemonije nema neprincipjelnih savezništava, moguće je koristiti se snagama u rasponu od krajnje desnice do krajnje ljevice, zelenim, islamističkim, kršćansko-milenarističkim pokretima itd. Dugin je svojevrsni „ekumenski džihadist“, u njegovoj viziji svi neprijatelji liberalizma križari su koji se bore za istu stvar – dokinuće modernosti. Plan svakako vrlo ambiciozan. Četvrta politička teorija bazira se na Heideggerovoj filozofiji po kojoj modernost iziskuje znanstvenu objektivizaciju svijeta, te svu kulturu i tradiciju ugurava u tu objektivizaciju. To je, smatra, zajedničko nasljeđe liberalizma, marksizma i fašizma koje treba odbaciti. Prema Duginovoj teoriji subjekt povijesti ne nalazi se niti u klasi, niti u rasi, niti u individui, nego u Daseinu, Heideggerovu tubitku, bitku u svijetu, prema kojem je povijest povijest dubljih ontoloških struktura i tradicije, dok je politika sekundarna. Presudni sukob se, dakle, odvija između individualističkih i tradicionalističkih društava. Pri čemu bi Rusija naravno bila predvodnica potonjih. Ta politička teorija je blend koji teži preuzeti najbolje od svakog od triju modernih pokreta, ali odbaciti sve ostalo, i nadvisiti ih. Od liberalizma će uzeti njegovu misao slobode kao apsoluta, ali ne samo „slobode od“, nego i „slobode za“, ne samo slobode pojedinca, nego prije svega kolektiva. Iz marksističke tradicije vrijedni su kolektivizam i antikapitalizam, dok nacifašizam, nasuprot rasizmu, imponira svojim primordijalizmom i antiracionalizmom. Sve to trebalo bi dovesti do praiskonskog utemeljenja čovjekova bitka, pronalaska njegova Smisla kojeg je izgubio u svijetu liberalnog materijalizma i konzumerizma. Filozof Dugin svakako je slojevitiji i interesantniji od geopolitičara i ruskog nacionalista Dugina, ali često ih je nemoguće razdvojiti. On u svojoj knjizi Politički platonizam: filozofija politike (2019) i inače smatra da su politika i filozofija nerazdvojne. Tako dva Dugina jedan drugoga na svojevrstan način kontaminiraju. On ipak uživa u toj unutarnjoj napetosti, nalazi u njoj puno više poticaja i za misao i za akciju. U ontologiji Heideggera i strukturalizmu Lévi-Straussa, kroz promišljanje odnosa baze i nadstrukture, prije svega u sinkronijskom smislu, on nalazi temelje za osporavanje svakog progresa, linearnosti, dijakronije. Srednjovjekovna duhovnost i hijerarhizacija u takvoj viziji nisu sinonim za mrak, već za novo svjetlo. Kritičari će to proglasiti neofašizmom, Dugin će u tome vidjeti aristokratizam (feudalizam) duha.

Steve Bannon – foto Getty

S druge strane, Bannon, iako nije „nepismeni prorok“, ipak je je preveliki žongler idejama da bi ih makar i pokušao ugraditi i smiriti u Strukturi. Njegovo baratanje s Tea Party libertarijanizmom, sažaljivim konzervativizmom, kršćanskim milosrđem i moralizmom, nacionalističkom populizmom europskog tipa (ne isključujući putinofilski aspekt), civilizacijskom islamofobijom, s namigivanjem alt-desnici, sve to čini previše eklektičnu mješavinu. No takav eklekticizam možda je sasvim primjeren političkoj borbi u današnjem vremenu. On smatra da bi prevelika težnja koherentnosti vjerojatno naštetila manevarskoj širini političke akcije. Za njega je bitna mobilizacija, a ne argumentacija. Bernard Henri-Lévy pak ni ne pretendira na status ideologa. Njegov je stav kako povijest, da bi se o njoj pisalo i da bi ju se razumjelo, barem djelomično treba i proživjeti, osjetiti njezin hod, a ponekad i trk. Otuda njegov višedesetljetni aktivistički angažman (netko će reći avanturizam), putešestvja od Sarajeva do Benghazija, od Nagorno-Karabakha do Kirkuka itd. Žovijalan, štrkljav, dinamičan, unatoč liberalnim vrijednostima koje zagovara, na svojim tribinama spreman je i fizički se obračunati s neistomišljenicima koji ga gađaju već čuvenim pitama i bijelim brašnom. S druge strane, nominalno militantntiji i revolucionarniji Bannon i Dugin svojom tromom pojavom i gestikulacijom ipak ne djeluju orni za bilo kakvu vrstu „fizikalisanja“. Bannona je lakše zamisliti u redu za hamburger u McDonaldsu, nego na barikadama gdje pogiba u borbi protiv zloglasnih elita i establišmenta. Možda su to efemerni elementi, ali ovo su politički i intelektualni influenceri novog doba koji znaju da je pojavnost bitna. Lévy se odavno brendirao svojom njegovanom frizurom („Bog je mrtav, ali moja je frizura savršena“, suflirali su mu), pažljivo raskopčanim snježno bijelim košuljama i ručno krojenim sakoima, engleskim izgovorom s namjerno prenaglašenim francuskim naglaskom itd. Za njega politika je etika i estetika. Sadržaj i forma. Dugin, u stilu svog euroazijskog Daseina (ili dizajna) autoritet crpi i glavom i dugom bradom, zbog čega ga i zovu Putinovim Rasputinom, dok Bannonu čini se najviše odgovara da izgleda kao guy next door, onaj koji je prekinuo svoj popodnevni poštenoradnički drijemež da bi pomogao spasiti svijet. On, koji sebi ponekad tepa da je „lenjinist“ i street fighter (alas borac za radničku klasu), kao da se metodološki teži vratiti upravo na tip intelektualca karakterističan za eru klasičnog marksizma-lenjinizma, odnosno nečega što je bilo moguće u kratkom periodu između uspješne Oktobarske revolucije 1917. i neuspješne Njemačke revolucije 1923, tj. od perioda kada se od intelektualaca prirodno očekivalo da budu i politički stratezi i radnički vođe, u direktnom kontaktu s radnim masama, pa do trenutka kada su nade za brzim zbacivanjem kapitalizma naglo splasnule, pa su se i intelektualci distancirali od realne i praktične politike, čime je počela tradicija tzv. zapadnog (evolutivnog) marksizma. Dugina zanima gotovo isključivo borba ideja, borba za epistemologiju, uz posredni utjecaj na političku strategiju, dok je Lévy negdje između. On ne želi biti politički vođa, ali slaže se da je „pisati“ i „živjeti“ povijest (marksisti bi rekli „revoluciju“) neraskidivo vezano. Pisanje je za njega nezadrživa potreba koja mu zaokuplja sva čula („otkako sam počeo pisati potpuno sam prestao slušati muziku“), ali svjestan je moći modernih medija, pa također izrazitu pažnju posvećuje i vlastitoj aktivističkoj filmskoj produkciji (prisjetimo se samo njegovog filma Bosna! iz 1994.). Mali je korak od njegova filozofsko-estetskog teoretiziranja do telefonskog poziva svom prijatelju Nicolasu Sarkozyju u kojem ga moli da prizna libijske pobunjenike i bombardira libijskog diktatora Gadafija (prikazano u filmu The Oath of Tobruk, 2012). Time je, kaže, htio zorno demonstrirati „što sve jedna individua može postići“.

Lévy i Dugin vrijedno i disciplinirano ispisali su svatko svojih tridesetak knjiga. Bannon pak ne piše knjige. On je intelektualni junak novog doba, koji potvrđuje da su intelektualno-informacijski ratovi upravo oni koji se već sada, a ubuduće će to još više biti slučaj, vode svim sredstvima. Knjigama možda ponajmanje. Ni to nije bez historijskog presedana. Dapače. To pomalo blasfemično, ali asocijativno, priziva onaj stari vic: „Zašto su Sokrat i Isus bili najomiljeniji učitelji ikada? Zato što ništa nisu objavljivali.“ Ta dvojica su, uostalom, ponajbolji primjer u čitavoj povijesti kako izgubiti život, a dobiti propagandni rat, umrijeti tako da vaše ideje o(p)stanu. Zato i Bannon, u predvečerje totalnih informacijskih ratova, snima duge podcaste, filmove i filmski režirane intervjue koje sa zanimanjem prati i još jedan brendirani intelektualac, filozof  Slavoj Žižek, pri čemu će reći da je sve što Bannon priča „velika laž, ali ukrašena malim istinama, kojih se treba bojati“. Bannon, dakle, kao pojedinac sutra može i nestati, ali njegov metodološki obrazac ostati će inspirativan za istomišljenike, pa i izazovan za neistomišljenike. Radi se, dakle, o isturenim individuama, intelektualnim frontmenima koji su dovoljno prisutni, dovoljno kontroverzni, u komuniciranju svojih stavova dovoljno vrijedni i energični, spremni koliko na provokaciju toliko i na ozbiljnu raspravu, koliko na manipulaciju drugima toliko i na podnošenje određenih konzekvenci za svoja vlastita uvjerenja. Oni za svoje ideje i stavove neće robijati kao legija kritičkih intelektualaca u 20. stoljeću, no unatoč tome nitko od njih nije neranjiv. Doleti li im svako toliko pita u glavu kao Lévyju, bivaju li istjerani iz Bijele kuće kao Bannon ili budu ignorirani od Kremlja kao Dugin, oni sami osjećaju da su njihovi stavovi i ideje trajno u opasnosti da ne prijeđu preko ruba javne percepcije, odnosno, da im nikakvo prihvaćanje neće pasti s neba, pa u rebra. Dok su drugi skloni gledati na njih kao na opasne mastermindove, oni, premda komuniciraju rijetku samouvjerenost, vjeru da su „na pravoj strani povijesti“, istovremeno se osjećaju i „nepripadnima“, nedovoljno utjecajnima, te ne podcjenjuju opasnost konkurentskih ideja i narativa.

To je trenutno možda najkarakterističnije za BHL-a, za kojeg će neki reći da se s količinom njegove samouvjerenosti može mjeriti samo količina u kojoj giješi u svojim stavovima i procjenama. On je desetljećima govorio iz pozicije dominantnog narativa tzv. zapadnog, liberalnog, euroatlantskog, judeokršćanskog, globalističkog. Sad, kad te vrijednosti više nisu tako samouvjerene ni njegov glas ne zvuči toliko prepotentno, on danas gotovo da je preselio na teren manjinskog mišljenja, opozicijskog.

No Lévy je još u prosincu 2019., dakle skoro godinu dana uoči predsjedničkih izbora proročanski poručio američkoj publici: „Previše ste opsjednuti Donaldom Trumpom. Trump je epifenomen, on će nestati, i to prije nego što svi mislite.” On to, doduše, nije smatrao nimalo utješnim, s obzirom da već desetljećima gleda postupni pad Zapada, koji niti počinje niti završava s Trumpom. Većina Lévyjeva angažmana može se promatrati kao pokušaj da se zadrži kakva-takva inicijativa pri nuđenju odgovora na najmanje tri glavna pitanja na koja Zapad ima sada već kronične poteškoće da odgovori: Kako pomiriti sve veće socioekonomske suprotnosti unutar svojih društava, pri čemu problem imigracije tu jednadžbu usložnjava do potencijalne nerješivosti? Zatim, kako mladoj i novoj generaciji dati smisao? George Steiner je to svojevremeno ilustrirao: „Naša generacija imala je fašizam, komunizam… toliko divnih prilika za pogrešku. Ako ne počinite veliku, kreativnu grešku dok ste mladi, ostatak vašeg života je uvelike uzaludan.“ Nasuprot tome, mladi danas imaju samo sitnosopstvenički mentalitet, ziheraštvo, banalni liberalni solipsistički hedonizam. O tome treba razmišljati. Dio struna na koje Dugin udara sa svojom tzv. Četvrtom političkom teorijom, a Bannon svojim populističkim nacionalizmom, upravo su takve geneze. Treće je pitanje i Zapadno i globalno: Kako se nositi sa sve narušenijom bioravnotežom? Protekla pandemična godina samo je jedan od mogućih simptoma takvog opasnog nagiba. Za ono što bi još moglo uslijediti mašta je granica. Prošlo je vrijeme kada je mali čovjek bio miran, sretan i zahvalan samo zato što živi u svijetu u kojem 1945. nije pobijedio Hitler. Ono što stari poredak još uvijek spašava su još gore, pa i neučinkovitije, alternative koje se nude. No svakako ne treba podcijeniti onaj moment kada će nagon za bilo kakvom promjenom nadvladati želju za boljitkom. Kako je svojevremeno zavapio Théophile Gautier: „Bolje barbarstvo nego dosada!“ Odgovor na taj krik dosade 19. stoljeća bilo je više nego „zanimljivo“ 20. stoljeće.

Globalizam vs. Alter-globalizam: „globalni egzistencijalni rat“ 

Iole pronicljivi politolozi vrlo su rano zaključili kako Donald Trump teško da će iza sebe ostaviti neki sistem ideja, dok je Bannonov populizam ipak pogodniji za teorijsku kritičku analizu, iako i njemu svakako nedostaje koherentnost i konzistentnost. No dok je tzv. trumpizam manje ideološki, a više psihološki fenomen, banonizam bi mogao biti, ako ne ideologija, onda makar svojevrsna metodologija. No ni ideologije svakako ne moraju biti koherentne da bi bile utjecajne.

Alexander Dugin foto Wikipedia

Iako je ta ideologija nered, Bannon(izam) je zapravo odgovor na, kako će on reći, dvije krize: krizu kapitalizma i krizu judeokršćanskih vrijednosti. Kršćanstvo je za njega ona panaceja neizostavna za održanje zdravlja kapitalizma. Unatoč, dakle, deklarativnog zalaganja za prava radnika, on ne odustaje od tzv. „hard-nosed“ kapitalizma. Unatoč nominalnog antiglobalizma, Bannon, ali i Dugin, zapravo nemaju ništa drugo doli svoje vlastite alternativne globalne vizije. Iako je i Bannon sklon razvijati kataklizmične projekcije „borbe civilizacija“, misleći prije svega na neki odsudni budući sraz kršćanstva i islama („globalni egzistencijalni rat“), ili SAD-a i Kine, prioritet njegove političke agende je ipak obrana neke kvaziuniverzalne srednje klase, kako on kaže „radnih muškaraca i žena u svijetu“. Za njega i Washington i Beijing i Bruxelles predstavljaju internacionlnu elitu protiv „malog čovjeka“. No, kao pravi metodološki „lenjinist“ on svoju ekonomističku viziju populizma brani obećanjem da će rasne i etičke implikacije populizma izvjetriti onda kad on sruši vladajuće elite, kada, dakle, radnička „srednja“ klasa preuzme vlast. Iako će Dugin u svojoj projekciji inzistirati na duhovno-rasističkim i etničkim razlikama i on se polakomio za tom vrstom „transnacionalizma“ onda kad mu je pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima zagolicala maštu i „potpuno preokrenula njegovo viđenje američkog društva“. On je dotad poziciju SAD-a gledao samo kroz dvojstvo unipolarne (imperijalne) i ne-polarne (globalističke) pozicije. Odjednom, tamo je vidio ljude slične sebi, one s kojima može zamišljati multipolarni svijet. To ga je dovelo do svojevrsnog alter-globalizma. Dakle, sad se odjednom ne radi nužno o borbi Istoka protiv zapadnih vrijednosti, nego se cijeli svijet istovremeno mora pobuniti protiv tog nasljeđa modernosti. U knjizi Četvrta politička teorija on razvodi europsku i američku civilizaciju, no nakon 2016. poziva Amerikance da, iako imaju teškoću jer je korijen njihove zemlje upravo u razdoblju modernosti, pronađu u sebi europske, predkolonijalne i svakako predmoderne korijene. No paradoksalno, time on upravo svjedoči kako malo treba da bi se osjetio impuls globalne solidarnosti, kad se ustanovi da nekoga tamo daleko, na drugom kontinentu, boli i žulja isto što i tebe. Zorni je to prikaz kako je kruta dihotomija između globalizma i nacionalizma zapravo umjetna i nepovijesna, u vječitom plesu svjetla i sjene jedno je uvijek rađalo drugo i obrnuto. Toj neželjenoj međuzavisnosti Dugin se opire, dok, kontradiktorno, istovremeno i računa na nju nadajući se da će smrt liberalizma konačno lansirati novu (rusku) paradigmu. On se, svjesno ili nesvjesno, služi istom trgovačkoputničkom logikom kao i Lévy: Kad jednom u Rusiju presadimo liberalizam i demokraciju, one više neće biti samo Zapadne, bit će i ruske. Dugin odgovara: Ako jednom na Zapad proširim ideju Daseina, tj. svoju Četvrtu političku teoriju, ona više neće biti euroazijska, bit će svjetska, globalna. Tehnički i metodološki ona, usprkos svom odricanju od modernosti i globalizma, ne može funkcionirati drukčije od velikih ideja modernosti koje osporava (komunizma, fašizma, liberalizma). Naime, i njoj je potrebna globalna pobjeda. Njena pravila igre moraju prihvatiti svi, ili nitko. Zato, ako želi pobjediti mora sudjelovati u ni manje-ni više nego svjetskom građanskom ratu. U tome je zamka za nju, korijen njenog samoukidanja. Dugin to možda odavno zna i osjeća te se zadovoljio utjecajem u Rusiji (njegovoj „maloj Euroaziji“). No, on više nije gospodar svoje ideje. Ona je postala javno dobro (ili javno zlo). Ta vizija ipak može biti intelektualno primamljiva jer uzima u obzir bogatstvo i ukupnost ljudskog i povijesnog iskustva. Na Zapadu ona može biti atraktivna kao sinteza liberalizma i varijantnosti. To nas vrlo brzo dovodi pred izazove angloduginizma, evroduginizma, što bi bile samo kulturno-intelektualne inačice već neko vrijeme privlačnih i dohvatljivijih zapadnih varijanti putinizma. Te ideje već dugo utječu na europsku novu desnicu, od Zlatne zore, Jobbika, Njemačke nacionalno demokratske partije, Britanske nacionalne partije itd. No, s obzirom da one uzrokuju žestoku polarizaciju, njihov neposredni efekt ne može rezultirati ničim drugim nego slabljenjem Europe (tj. Europske unije) i SAD-a. Ti procesi su sada već prilično odmakli. Zato postoje opravdane dvojbe i oko buduće administracije Joea Bidena što vuku sa sobom pitanje je li obnova globalne uloge Sjedinjenih Država, pa i njihove nekadašnje pupčane vrpce s Europom, više uopće moguća?

Stari liberal protiv novih konzervativaca: sukob unutar ili između civilizacija? 

U debati sa Bernard-Henri Lévyjem, Steve Bannon je knjigu svog protivnika Carstvo i pet kraljeva: Američka abdikacija i sudbina svijeta (2019) okarakterizirao kao „jednu od najvažnijih knjiga ovog stoljeća“, ali u kojoj je autor „dvije trećine stvari shvatio dobro, a jednu trećinu potpuno pogrešno“. O čemu se radi. Lévy je bitku za Kirkuk 2017. i egzodus tamošnjeg kurdskog stanovništa koje je prepušteno na milost i nemilost iračkim snagama, označio kao trenutak u kojem je presudno osjetio stvaranje kontura novog svjetskog poretka. Taj trenutak za njega je predstavljao abdikaciju Amerike, jedinstvenog „nevoljnog carstva“ kakvo nikada u povijesti nije postojalo. Amerikanci kao „nevoljki Rimljani“ (Paul Morand) neusporedivi su sa svim ranijim kolonijalnim carstvima, a pogotovo s ruskim koje nikada nije moglo izbiti na prvo mjesto jer se nasuprot principu mora i kapilarne komunikacije, odlučilo na princip zemlje, traženja teritorija: „ Dok je anglosaksonski svijet, posebno Amerika odlučno jurišala na nebo i na more, dok su u visine podizali svoje nebodere i započinjali proces plavljenja planeta svojim algoritmima i valovima, Rusi su svojim rukama i nogama tonuli u blato, uvalili su se u kontinentalne stepe, tundre i led preko kojih se činilo da nikad neće doseći more, a ako i dosegnu, bit će to unutarnja, zatvorena mora.“ (Lévy, 2019)

Takva konstelacija trajala je sve do nedavno. No od Trumpa, ali, ističe Lévy, i Obame, Amerika se povlači iz svijeta. Za početak iz Europe. Već je Obama svoju pažnju, osim na unutrašnju situaciju u SAD-u i njihovu veliku podijeljenost, usmjerio prema Dalekom Istoku, Rusiji, Iranu itd. Europski saveznici pali su u drugi plan. Zato Lévy zaključuje da Obama i Trump zapravo govore i rade isto, s razlikom što prvi to čini uz osmijeh i šarm, a drugi mrgodeći se. Zapad se ponovno treba bojati situacije u kojoj će Rim postati samo jedan od gradova, Amerike koja će postati samo jedna od država. Nakon potresa u Kurdistanu taj scenarij izgleda sve plauzibilnije. To otvara prostor „petorici kraljeva“ (Iranu, Turskoj, Kini, Rusiji, Saudijskoj Arabiji). Otprilike onako kako je Lévy upozorio Bannona: „Ako se Amerika odrekne svog globalizma, a ostale sile nastave s globalnim pretenzijama, u tom slučaju Zapad neizbježno mora izgubiti.“ Male nacionalne države (kao nekadašnji antički gradovi-države) ne mogu se suprotstaviti imperijalnim ekspanzijama. No za Lévyja je forma carstva superiornija iz još jednog razloga. Ona sadrži mogućnost da ljudi prošire svoje vidike, omogućuje im istovremeno da budu i „odavdje“ i „odandje“, da se poistovjete s većim prostorom. Duh carstva, čak i ako je opresivan, ipak je dovoljno širok da nudi okvir za emancipaciju. Forma složenog carstva, nasuprot nacionalnoj državi (Bannon) ili civilizacijskom bloku (Dugin) najbliža je, smatra Lévy, idealu „univerzalnog društva ljudske rase“. On ipak smatra da se nitko od „petorice kraljeva“ (Recep Tayyip Erdogan, Vladimir Putin, Ali Khamenei, Mohammed bin Salman, and Xi Jinping) ne nadovezuje na iole pozitivne tradicije njihovih imperijalnih nasljeđa, oni su prije svega predvodnici represije slobode misli, okupljanja i udruživanja. On, doduše, i dalje vjeruje da će pet „zlih pastira“ izgubiti bitku. Oni neće moći kreirati narativ koji se može natjecati s nasljednicima i baštinicima stare Atene, Rima i Jeruzalema. Sukob stoga neće biti međucivilizacijski, nego unutarcivilizacijski.

To civilizacijsko pitanje izronilo je i kao glavna točka nesporazuma u debati Lévyja i Dugina, prije nešto više od godinu dana. Za Lévyja je neprihvatljivo gledište koje civilizacije vidi isključivo kao blokove, pri čemu svatko mora ostati u svom bloku, uz što manje komunikacije s drugima. Duginu je, ističe Lévy, blizak Huntington i njegov „sukob civilizacija“, a odraz toga on nalazi i u Putinovoj geopolitici, koja je vođena filozofijom civilizacijskog rata. No, iako Dugin inzistira na blokovima i zidovima, a Lévy na mostovima, Dugin je dovoljno lukav da podsjeti Zapad na to što se događa kada se mostovi sagrade prerano, dok još ne poznajemo i ne razumijemo Drugoga. Tada ga nužno uzimamo kao Zlo. Povijesno iskustvo Zapada u tom smislu zaista jest hipotekarno.

Lévy se brani da, unatoč takvoj prošlosti, danas na Zapadu, posebno u Americi, na američkim sveučilištima, a katkad i na europskim, ništa nije tako propulzivno, bogato i živo kao studije Drugoga. Ogromna se energija ulaže upravo u to. No, osnov nesporazuma nije u (ne)prihvaćanju postojanja različitih civilizacija nego u onome što bismo ovdje mogli nazvati „Duginovom hijerarhijom“ prema kojoj je slijed vrijednosti nepromjenjivo ovakav: civilizacija, etnos, nacija-država, i tek na posljednjem mjestu, društvo. Teško se oteti dojmu da je ta hijerarhija podešena upravo ruskim ekspanzivnim ambicijama i da služi, primjerice, kao argument komadanja Ukrajine. Znakovito, Dugin smatra pogreškom to što je Rusija okupirala samo Krim. Trebalo je, nasuprot tome, obnoviti cjelovitu Ukrajinu, ali kao zemlju koja bi legitimirala svoju pripadnost dvjema civilizacijama, a ne da ju se gura isključivo ka Zapadu.

Lévy odmahuje na sve to – najbolje je, kaže, poštovati međunarodno pravo, koliko god nesavršeno bilo. Dugin na to spremno odgovara da ni zakoni nisu ništa drugo nego odraz statusa quo, odnosa moći. Multicivilizacijska podjela svijeta koju on zagovara više se ne može ugurati u okvir starog, vestfalijskog sustava nacionalnih država. Duginovo djelo je zapravo nastojanje da se antropološki pluralizam, onaj u kojem su njegovi učitelji Franz Boas i Claude Lévi-Strauss, prelije iz sfere kulture u polje politike. Da dosljedno zaživi kao globalni civilizacijski multipolarizam. Lévy hladno neimpresioniran tim grandelokventnim vizijama ističe, kao prvo, da multipolarizam uopće nije nova stvar nego nešto što je postojalo oduvijek, i kao drugo, jedini koji se interferira i upliće među druge je sam Putin, on podržava sve „protusistemske“ snage u SAD-u, Europi i drugdje. Za Lévyja sukob civilizacija nije sukob po osima sjever-jug, istok-zapad, nego između onih koji i dalje vjeruju u ideale prosvjetiteljstva i onih koji ih nastoje pretvoriti u prah i pepeo. Iako je Lévy najozbiljnije uzeo u obzir Dugina kao dostojnog, premda i opasnog, protivnika, nisu rijetki glasovi o tome kako se Dugina i njegove ideje na Zapadu uzima preozbiljno, kako ga alternativna desnica fascinirana njegovom antiliberalnom, antiglobalističkom retorikom kuje u zvijezde, čime igra ulogu „korisnog idiota“ zbog kojeg on postaje puno relevantniji „igrač“ ondje nego u samoj Rusiji, tj. među kremaljskim elitama. Zato se na Zapadu pretpostavlja kako je Dugin idejni vođa, dok on to zapravo nije. Ipak, oni koji polaze od takve pretpostavke moguće čine jednu tipičnu grešku. Pogrešno je, naime, ako se Duginov utjecaj svodi samo na njegov osobni utjecaj. Ideje su često moćnije od njihovih provodnika. On je osobno možda manje utjecajan nego što se čini, ali ideje koje posreduje mogu, makar i s odgođenim djelovanjem, biti utjecajnije nego što bi, gledano u kakvoj realglobalpolitičkoj ravni, na prvi pogled mogli zaključiti. Pojedinac, intelektualac, idejni diseminator zapravo nikad ne može do kraja doživjeti, osjetiti i osvijestiti koliko su njegove ideje (ne)utjecajne. To je svojevremeno vrlo dobro razumio i izrazio John Maynard Keynes: „Ideje ekonomista i političkih filozofa, i kada su u pravu i kada su u krivu, snažnije su nego što se obično misli. Doista, malo što drugo upravlja svijetom. Praktični ljudi, koji vjeruju da su oslobođeni bilo kakvih intelektualnih utjecaja, obično su robovi nekog umrlog ekonomista. Luđaci na visokim položajima koji čuju glasove koje nitko drugi ne čuje, kao da destiliraju ludost nekog akademskog piskarala od prije nekoliko godina.“ (Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca, 1936, poglavlje xxiv)

Ilustracija: Martin Rowson

Upravo na tragu toga, mnogi su se potrudili i da pošto-poto pronađu idejnu pozadinu pojave Donalda Trumpa. Objašnjenje koje je razloge pronalazilo samo u njegovoj karizmi, osobnosti i medijsko-samopromotivnom majstorstvu nije bilo dovoljno. Od početka je bilo potrebno razdvojiti Trumpa i trumpizam. Sada nakon njegova izbornog poraza taj zadatak će možda biti i najpreči, obrnuto od one nekadašnje komunističke maksime, trebati će „osuditi druga, a spasiti pojavu“. Iako su i Trumpu i njegovim glasačima najvažnija bila tri stupa, tri obećanja njegove politike: sigurne granice, ekonomski nacionalizam i obrana američkih interesa u vanjskopolitičkim dogovorima, trampističkim intelektualcima to nije dovoljno. Zato je za detektiranje dublje vizije te politike kao interesantniji predmet analize izronio upravo Steve Bannon, kao Trumpova siva eminencija. Njegov kapitalizam osnažen judeokršćanskim vrijednostima činio se kao solidniji temelj jedne dublje transformacije. Ipak, Bannon kao dosljedni enfant terrible također se ne da svesti u jasne okvire. U filmu American Dharma s osmijehom će reći kako mu je jedna od najomiljenijih izreka ona iz Miltonova Izgubljenog raja: „Bolje kraljevati u paklu, nego služiti u raju.“ Sebe je usporedio s medojednim jazavcem (Melliovora Capensis), vrstom što slovi za najuporniju i najneustrašiviju na svijetu, koja kada joj se prijede med ne mari za ubode pčela, podjednako hrabro napada i škorpiona i krokodila, a kada ju paralizira zmijski otrov odspavati će nekoliko sati, te potom nastaviti potragu za hranom. Svakako dolaze vremena koje će testirati te Bannonove (auto)premise. Naposljetku, važnim se čini primijetiti da ni Trump nije ispunio očekivanja radnika (bijelih blue collars) čijim se advokatom predstavljao. Pro-radnička politika uistinu se nije pokazala kao njegov veliki forte. Njegova doktrina više je obilježena deregulacijom, konzervativnim sudskim imenovanjima, poreznim rasterećenjima bogatih, nečim što ekonomski više podsjeća na nasljeđe reganomike. Najviše što je ponudio radničkoj klasi jest protekcionizam, čija je učinkovitost na kraju upitna. Trump je to, u svom stilu, vrlo brzo i lako racionalizirao: „Demokrati nam nisu dozvolili da dovršimo zid [prema Meksiku]“. Tako će sindrom međusobnog okrivljavanja, čak i bez Trumpa, nastaviti trovati američku svakodnevicu i vjerojatno produbljivati jaz i veliku podjelu koja traje već neko vrijeme. Amerika je danas društvo koje, kako je rekao republikanac Frank Luntz, manje podijeljeno nego tijekom Građanskog rata 1860-ih, manje podijeljeno nego u vrijeme Velike depresije 1920-ih i 30-ih, ali i s daleko manje vjere i nade u budućnost. A pojedinac bez nade u jednako beznadnom društvu opasna je stvar. Puki nacionalizam kao sredstvo mobilizacije teško da može vratiti tu nadu, smisao i sadržaj u „najveću naciju na svijetu“, onu koja se oduvijek dičila time da kao „nacija ideja“ nije samoj sebi svrha. Amerika kao da je izgubila vjeru u svoje poslanje, u svoju višu svrhu. Zato je ona danas ranjivija iznutra, nego izvana. Skoro fatalni nedostaci američkog establišmenta više su nego očiti, elite su podbacile na svim razinama, ipak trampizam se nije pokazao kao dobar način nošenja s nagomilanim problemima. On je samo perpetuirao postojeće odnose, u unutrašnjoj politici ojačao rascjep i status quo, dodatno potencirao samo kaos. Ničeg posebno revolucionarnog u toj politici nije bilo, ali jest bilo pogrešnog i destruktivnog. Zato je tu vrstu „desne“ alternative moguće promatrati ne kao smrtnu opasnost za onih zloglasnih 1% najbogatijih, već prije kao njihovu posljednju šansu da stvari ostanu kakve jesu, dok mase (99%) glođu dobačenu im kost razdora.

Dva (neo)liberalizma i jedan antiliberalizam 

Nisu stoga rijetki pogledi kako je tzv „nova desnica“ umjesto autentične alternative zapavo predstavlja samo (zloćudnu?) mutacija neoliberalizma. To čini dodatno zbunjenom ljevicu koja pretpostavlja da se bori protiv novog neprijatelja, dok je on zapravo još uvijek onaj neoliberalni. Porast nacionalizma nusprodukt je neoliberalne ere. Ona je u sebi već nosila sjeme novog konzervativizma koji kao bauk kruži Europom i svijetom. Ono što se možemo zapitati nije odakle ta mutacija, već zašto joj je trebalo toliko dugo? Na sceni su se, dakle, mogle vidjeti dvije neoliberalne paradigme, liberalno-neoliberalna (Lévy) i populističko-neoliberalna (Trump-Bannon), te jedna iliberalnu (Dugin-Putin). Ovu populističku često se smatra i antiliberalnom, pri čemu je je potrebno razjasniti razliku između anti- i i- liberalizma, iako ih se često uzima i kao sinonime. No u iliberanim režimima vođa teži postati svojevrsni Otac nacije. Politički diskurs se uobličuje kroz koncepte harmonije i duhovnosti, više nego pragme. Ti režimi skloni su upravo multilateralizmu u međunarodnim odnosima. Anti-liberalni režimi su načelno slobodniji i demokratičniji, funkcioniraju u sustavima s više elemenata konstitucionalizma, no oni su i bitno polariziraniji nego iliberalni režimi. SAD se danas možda opasno kreću upravo prema takvoj društveno-političkoj formi. U novije vrijeme može se promatrati sve jača konvergencija između iliberala i antiliberala. Iliberalni Vladimir Putin i antiliberalni Matteo Salvini i Donald Trump prešutna su si podrška. Antiliberalizam je u tome ipak mlađi brat koji se sve više ugleda na starijeg, iliberalnog.

Ipak, ono što sve ove (liberalne, iliberalne, antiliberalne) paradigme i dalje povezuje jest to da su, unatoč svim razlikama, one i dalje neupitno – kapitalističke. Čak ni ona Duginova, nominalno antikapitalistička, zapravo ni po čemu ne dovodi u pitanje ruski državni (oligarhijski) kapitalizam. Antiglobalizam koji se koristi nacionalizmom želi podići zidove, iz našeg vrta prognati nepoželjne kako bi se opet mogao proglasiti – rajskim (kapitalističkim) vrtom. No, problemi koje labavi antiglobalistički pokret artikulira su stvarni, oni upozoravaju na kronični pad povjerenja mogućnosti da se vlasti i institucije nose sa suvremenim izazovima, klimatskim problemima, siromaštvom, nejednakošću, bolestima. Ipak, alternativni san (ili noćna mora) koji oni oblikuju često je gori od grube stvarnosti. Primjetno je da trenutno na obzorju nema neke jake i konkretne lijeve agende koja bi proklamirala međunarodni program solidarnosti i pravde. Njega osim konkretnih i ujedinjenih sistemskih snaga blokira i povijesno iskustvo i pamćenje. Prošloga puta slična priča nije se najbolje završila. Ljevičari još uvijek bauljaju na vlastitom After-partyju, mamurno se prisjećajući prohujalih dana ponosa i slave. Problem s ljevicom je što ona, opterećena kompleksom poraza, ima problem da se upusti u još jednu seriju eksperimentiranja, da zatraži šansu kako bi od društava ponovno napravila laboratorije za iznalaženje rješenja. A drugog načina osim metode pokušaj-pogreška nema. Kako je rekao Varoufakis: „Ne postoji konačni poraz, niti konačna pobjeda.“ No sjećanja na zadnje eksperimente još su (pre)svježa. Zato ona počinje stidljivim pomacima odozdo, na lokalnim razinama, ulicu po ulicu, grad po grad, ali uz paralelnu žuljajuću svijest kako joj je potreban i novi veliki narativ, koncept odozgo, hrabrost da se odmakne od metode „promjene svijeta bez zauzimanja vlasti“ (prema John Holloway, Change the World without Taking Power, 2002). Ipak, u novom promišljanju revolucionarne strategije bit će potrebna višestruko veća inventivnost, imaginacija, znanje i energija za oblikovanje sveobuhvatne alternative. Tu se potencijalno otvara prostor za europsku misao, koja neće biti ni anglofilska, ni rusofilska, niti odjek azijskih novih vjetrova. No, Europa je kontinent iscrpljen od ideologija prošlosti koji se iz njihova nasljeđa teško čupao. Ona zna da je njen sadašnji mir upravo rezultate zaborava te prošlosti. Ipak, nekakav proizvod ona će morati izbaciti na svjetsko idejno tržište, inače će biti preplavljena tuđim proizvodima. Naposljetku, sva tri blenda, i neki mogući četvrti, imaju europsku intelektualnu genezu, ali također svoju izvaneuropsku preradu. Hoće li Europljani zato opet biti osuđeni da konzumiraju gotove proizvode napravljene od vlastitog repromaterijala? Pretendenti na prijestolje novog Rima danas su svugdje samo ne u Europi. Europa je u prošlom vijeku detronizirana, s pravom, jer je svoju premoć nastojala sačuvati na pogrešan način, ili pasivnošću ili ekstremizmom. Nacifašizam je bio krajnji izraz te težnje. Pouku iz toga mogli bi izvući i neki drugi. Primjerice, i Bannon i Dugin obojica se silno inspiriraju Juliusom Evolom, njihovim „desnim Aristotelom“, talijanskim konzervativnim intelektualcem, svojevrsnim fašističkim disidentom, koji je na talijansku desnicu utjecao sve do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća. On je snažno odbacio modernost, egalitarizam, demokraciju, pluralizam i težio povratku na antičku formu duhovnosti, na rimsko poganstvo. Evola je 1920-ih godina bio redoviti suradnik fašističkog glasila Difesa della Razza, no on je rasizam (uključujući antisemitizam) shvaćao više kao duhovni princip, a ne biološki, onaj koji, dakle, transcendira biologizam, pa i nacionalizam. Nejasno je, međutim, kako Dugin, a pogotovo Bannon, mire Evoline antisemitske, pa i protukršćanske inklinacije, sa svojom obranom judeokršćanskih temelja. Doduše, i kršćanska i neopoganska desnica složit će se u ideji obrane vlastitog identiteta pod svaku cijenu, njihov neprijatelj je zajednički. Naposljetku, i Evola je pred kraj života ublažio svoju kritiku kršćanstva. U nedostatku autentičnije spiritualnosti i kršćanstvo, uz osigurač nacionalizma, je moglo biti svojevrsna utješna nagrada. Sve je bilo bolje od američkog konzumerizma i egalitarizma, uopće anglo-saksonskog (protestantskog) antiautoritarizma. Ipak, alt-desnica i banonisti na svoj eklektički način željeli bi spojiti poimanje Amerike kao zemlje iskovane u revolucionarnom procesu i kao centar svijeta („najveću od svih nacija“) – novi Rim. Zato ni Dugin, ni Bannon Lévyju neće priznati pravo na njegovu definiciju „romanstva“, kao što ni on njima neće priznati da su branitelji judeokršćanstva, već su, upravo suprotno, nihilisti. No, dok se oni tako raspravljaju oko zapadne tradicije i njenog baštinjenja, neko novo carstvo se diže na Istoku. 

Četvrti jahač 

Fareed Zakaria u svojoj blagovremenoj knjizi Svijet nakon Amerike (2008) ovako je sažeo odnos Amerike prema Kini: „Amerikanci se mogu diviti ljepoti, ali uistinu ih zasljepljuje veličina (…) Zbog toga američku svijest jako pogađa Kina. To je zemlja čiji razmjeri čine Sjedinjene Države patuljastima.“ Taj svijet nakon Amerike mogao bi ovisiti upravo o tome kakvu će ravnotežu Kina ponuditi u odnosu na snage globalizma i nacionalizma, integracije i dezintegracije. Bannon će se složiti sa Zakariom da se kineski uspon od kraja 70-ih do danas provukao ispod američkog radara, dapače, kineski rast temeljen na „konfucijanskom komercijalnom autoritarizmu“ zbunjivao je SAD još od Nixonove ere.

Ilustracija: Pinterest

Ipak, Zakaria je 2008. tvrdio da Kina još desetljećima neće prestići SAD ni u vojnoj, ni u ekonomskoj, ni u političkoj sferi. Bannon već godinama upozorava da će Kina do 2035. definitivno postati najveća svjetska ekonomija, a do 2050. predvodnica svijeta. Ovogodišnja svjetska pandemija koja je unazadila Zapad, a Kinu ostavila ekonomski gotovo netaknutom, dobar je primjer takve „sumnjive“ akceleracije. Prije više od deset godina Zakaria je upozoravao na iskustvo mnogih zemalja koje pokazuje da se ekonomski uspon neizbježno počne prelijevati na promjene u političkom sustavu u trenutku kad zemlja dosegne status srednjeg dohotka (ugrubo između 5000-10000 dolara). Kina je u 2019. premašila prosječni iznos od 10 000 dolara per capita (što je oko šestine proizvoda SAD-a) iako to nužno ne odražava razinu raspoloživog osobnog dohotka koji se kreće oko 4000 dolara (još uvijek oko 12 puta manje nego SAD). No, to je svakako dodatni pokazatelj ubrzanog kineskog hvatanja koraka sa svjetskim prosjekom. Kina postaje tipična konzumeristička ekonomija. Hoće li sada i pitanje političke reforme postati hitni order of the day, ili će Kina i nadalje ostati iznimka? Ovogodišnja pandemija kao da je, na svjetskoj razini, stavila na čekanje sve osim kineskog daljnjeg ekonomskog rasta. On će se zasigurno nastaviti čak i mimo bilo kakvih političkih promjena. U koroničnoj 2020. samo će četiri od 50 najvećih svjetskih ekonomija zabilježiti rast BDP-a po stanovniku: Vijetnam, Tajvan, Egipat i Kina. Slučajnost je da je tek ove godine završen i proces formiranja najvećeg svjetskog trgovačkog saveza u povijesti, RCEP-a (Sveobuhvatno regionalno ekonomsko partnerstvo), koji obuhvaća 15 azijskih zemalja (2,2 milijarde ljudi), a uz moguće pridruživanje Indije tome bi se dodala još 1 milijarda. Stoga će 2020. godina biti ona koja je, možda i nepovratno, pomakla kazaljku globalne moći na kinesku stranu. Europa (EU) i dalje će biti poligon za demonstriranje moći, posebno Istočna i Jugoistočna Europa, u kojoj svoje interese nalaze SAD, Kina, Rusija i Turska.

Ipak, Kina još nema svoj univerzalni odgovor na ove opisane ideološke paradigme. Cui Zhiyuan kineski novoljevičar, javni intelektualac koji prati sve svjetske impulse koji smjeraju ka alternativi globalnom neoliberalizmu, jedan je od tražitelja kvazislužbenog kineskog „trećeg puta“ između kapitalizma i socijalizma, nekog kineskog istočno-zapadnog blenda. To bi mogao biti koncept na tragu tzv. „kršćanskog konfucijanizma“. Konfucijanizam je kineska varijanta prosvjetiteljstva od kojeg je učio i Zapad, ona vrsta filozofije koja svijet shvaća kao sklad međudjelovanja raznorodnih silnica, a ne kroz apstraknu univerzalnost ili prostu linearnost, ali tu je i kršćanstvo da u to ipak ubrizga i težnju ka univerzalnosti, svrsi, smislu. Kinezi će, ako ništa silom inercije, biti pogurani da put za koji optiraju naposljetku bude predstavljen kao jedini put. „Jedan pojas, jedan put“, taj kineski Marshallov plan za 21. stoljeće, tek je početak. Kina stoga pomno prati sve što se događa ne samo u ekonomskoj, nego i u idejnoj sferi na zapadu, uključujući i banonovsko-duginovske alternative. Ona se i sama suočava s potrebom da iznjedri više od puke praktičkne geopolitičke teorije, te će, učeći od Zapada, prije ili kasnije htjeti konstruirati svoj vlastiti kineski san. Violončelistica Ana Rucner, koja uspješnu karijeru gradi i u Kini, nedavno je u jednom popularnom podcastu o toj zemlji govorila onako kako se u nas nekad, vjerujem, govorilo samo o obećanim zemljama Zapada ili onima iz kojih dolazi južno voće: „Kina mi je uvijek broj 1…volim doći tamo, provoditi vrijeme, volim taj miris, volim ljude, volim sve što se tiče Kineza i Kine.” Detalj sitan, ali sugestivan. Na trenutak je zazvučalo vrlo blisko i moguće da ćemo, možda i prije nego što mislimo, živjeti u svijetu u kojem će na sličan način milijardama ljudi sve kinesko biti ne samo sinonim za jeftinoću i dostupnost, nego i istinski kul. Sunce će ponovno izlaziti na Istoku.

Isti odnos kakav Bannon ima prema američkoj vanjskoj politici spram Kine, ima i Dugin kada je u pitanju „ruska naivnost“ prema Zapadu. On vjeruje da je NATO napad na Srbiju 1999. bio početak „planetarne noćne more“ koja je otkrila pravo lice Zapada prema ostatku („West and the rest“), uključujući i Euroaziju. Zato je politika ruskog detanta prema Zapadu nakon 11. rujna 2001. bila velika pogreška. Za Dugina je, dakle, Srbija 1999.  isto ono što je za Lévyja Sarajevo 1992-3. ili Kirkuk 2017. Svojevrsna kapitulacija i abdikacija. I dok Dugin novi Rim i svjetionik vidi u Moskvi, Lévy se uzda u stari Rim, u Ameriku kakva je nekada bila. On je Trumpa usporedio s posljednjim rimskim carem, Romulom Augustulom, koji hrani svoje kokoške i pikće zajedno s njima (zgodnim mu se učinila igra riječi: tweeting) dok barbari (sve ostale sile) ulaze u Grad. Bannonove povijesne analogije izgledale bi nešto drukčije. On vjeruje u sintezu starog Rima (SAD) i novih barbara (srednje radničke klase). Zato je sve nade položio u svog Odoakara (Trumpa), koji će barbare (“deplorables”) pozvati u povijest. Trump je zasad odigrao svoju epizodu. Ona će, unatoč svemu, biti upamćena. Kina se vratila u središte američke pažnje. Da, mnogi će pažnju nove administracije htjeti vratiti na druge frontove, Balkan, Istok Europe, Bliski istok, Rusija. Hoće li Biden (ili neki njegov nasljednik/ca) moći, ili čak htjeti, odgovoriti na sva ta očekivanja? Trenutno se mnogi ražnjevi prave, a zec je još duboko u šumi. Naposljetku, ne treba zaboraviti ni to da je nakon Odoakara na scenu stupio Teodorik Veliki. Stoga, ako Trump ubrzo bude pušten niz vodu nema sumnje da će sljedeći projekt trusta mozgova, čiji je i Bannon neformalni dio, biti pronaći svog Teodorika. Pandemija 2020. je doduše pomrsila mnoge planove, ali spomenuti Fareed Zakaria (Deset lekcija za svijet poslije pandemije, 2020) procjenjuje to kao onaj trenutak u povijesti kada je svaka promjena bitno olakšana, situacija fluidnija, i povijest fleksibilnija nasuprot prilično tvrdom koritu kojim inače teče. No u kojem će smjeru poteći teško je pretpostaviti.

Prema zaključku 

Problem odnosa starog i novog koji nas aktualno opterećuje sada već više od jednog desetljeća pregnantno je u New York Timesu sažeo Roger Cohen u: „Liberalizam je funkcionirao neko vrijeme. Bio je dobar od oslobađanja ljudi od bogomoljstva, seksizma, rasizma, nacionalizma i predrasuda. Manje je bio dobar u tome da ljudima da smisao njihovih života, mimo hedonizma i materijalizma. S financijskom krizom 2008., kola su krenula nizbrdo. Odgovorni za to naprosto su odšetali. Ljudi su se osjetili praznima, mnogi su potonuli u dugove. Što je elita ikada učinila za njih? Bigoterija i nacionalizam su se vratili na velika vrata.“

Lévyjeva obrana nije manje dojmljiva: „Skoro isto onoliko vremena koliko sam proveo čitajući i pišući, proveo sam i kružeći oko svijeta. Putovao sam u Sarajevo, Erbil, Benghazi, na deltu Gangesa. Vraćao sam se u Harar, Aden, u Turansku nizinu. Ako postoji jedna stvar koju sam pri svemu tome naučio, to je da svaki put kada smrt iznova zaigra svoje kolo, kada se ljudi vrate poslu međusobnog ubijanja, kada ljudska glava, kako je rekao Hegel, ne vrijedi više od glavice kupusa, tada se žrtve, više nego ikada, okreću Zapadu: ne zato što je najbogatiji (više i nije), ne zato što je najjači (Zapad je strahovito škrt na snazi, a toliko i preplašen pred vlastitom silom), nego zato što je to jedino preostalo mjesto na svijetu koje vjeruje da kada pada jedan jedini čovjek, sa njim pada i cijelo čovječanstvo.“ (Lévy: 2019, The Empire and the Five Kings, epilog).

Između ova dva citata koja je vrijedilo opširnije navesti, najbolje se ogleda čitava drama ambivalentnosti starog i neizvjesnosti nastanka novog. Lévyjeva obrana nesvjesno podsjeća na način kako su posvećeni često branili krajnju bilancu (real)socijalističkog nasljeđa u 20. stoljeću, u kojem zemlje i društva samog socijalističkog bloka možda jesu gubitnice, ali su od njegova postojanja profitirala društva na Zapadu (država blagostanja), kao i Treći svijet (dekolonizacija). No, pokazalo se da stanovništvo Istočnog bloka ipak nije oduševljeno idejom da zauvijek izdržava tu vrstu nametnutog „altruizma“. Ne žele li jednako tako i ljudi na Zapadu da njihovi životi zadobiju smisao dok su još živi, a ne tek onda kada padnu od ruke neke zle sile? Nije dovoljan samo slobodan i zajamčen život, već i dostojanstven, uz osjećaj pravde, sigurnosti, solidarnosti. Elite (i konzervativne i progresivne) su to zaboravile. Nije bitna samo garancija da vas nitko neće nekažnjeno ubiti, nego i vjera da vaš život dok ste živi predstavlja vrijednost još nekome izuzev vas samih. Osjećaj ostavljenosti i bespomoćnosti često je gori od svake dekapitacije. Vjera u budućnost, važnija je od životarenja u sadašnjosti. Ljudske jedinke jesu u stalnoj potrazi za Srećom (pa i na taj američki pursuit of Happiness način), ali ne manje i u potrazi za Smislom. Što više budu škripjeli mehanizmi istinski produbljenih razmatranja o smjeru, usudu i sudbini čovjeka pojedinca, i čovječanstva u cjelini, to će se više otvarati prostor za brojne prodavače prečica do Sreće i iluzija Smisla, onih koji će društvima obećavati Sigurnost u zamjenu za neograničenu moć, dok će se u pozadini nezadrživo nastavljati erozija naše humane vrste. Sukobi su konstanta ljudske povijesti. Čovječanstvo ih je, kao besmrtnost smrtnog čovjeka, uvijek preživljavalo i nalazilo snage za novi početak. I u najcrnjim danima vidjelo se svjetlo na kraju tunela. Zato je od preponderantne važnosti da ljudska misao ostane slobodna, vidici otvoreni, a horizonti osvijetljeni. Ovo naše stoljeće zasad još uvijek, premda možda ne zadugo, ima podjednake šanse da bude stoljeće nekog novog, preporođenog humanizma, ili pak rađanja distopijskog posthumanizma. Povijest će nam samo usput biti učionica i sudnica, ali i dalje će prije svega biti ono što mi sami od nje napravimo.

MARINO BADURINA
Autor 9.1.2021. u 11:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija