KRALJEVO I HANKA – MARKACIJE JEDNE GLUMAČKE KARIJERE

Povezani članci

• VACLAV HAVEL Film kao britka kritika privatizacije i korupcije
• BOGUMILSKA HERETIČKA ETIKA KAMENIH ZAPISA
• Charles Simic: Zašto pišem poeziju
• Goran Sarić: Napad na neviđeno
• Gradimir Gojer: ESTETIČAR
• ŠTO MOŽE PJESMA?

Glumicu Medihu Musliović, bez ikakvog ozbiljnog razloga, ne svrstavaju među prvakinje u sarajevskom kazališnom ambijentu?!? A pozorničkim ostvarenjima zaslužila je to mnogo prije nekih razmaženih i razvikanih zvijezda, koje, nažalost, svoj navodni uspjeh duguju prije svega jeftinoj, limunadnoj karijeri realiziranoj uglavnom u tv sapunicama izrazito sumnjivog kvaliteta i za sam televizijski medij…

Piše: Gradimir Gojer

Radeći u sarajvskim teatrima upoznao sam uistinu malo tako talentiranih glumica, sa jednim netipičnim, apsolutno originalnim načinom dolaženja do cjelovitog glumačkog ostvarenja, do uloga koje zbore životnom punoćom, što je, opet, plod kreiranja bez ikakve dodatne teatarske protetike.

Mediha Musliović iskazala se, apsolutno nikada ne igrajući patetično. U njenom glumačkom iskazu sve vrvi prirodnošću, a patos kao sredstvo izričaja, jednostavno je protjeran iz arsenala njenih glumačkih sredstava. Svojedobno, tumačeći glavnu i naslovnu ulogu u Samokovlijinoj Hanki (adaptacija i režija Sulejmana Kupusovića) ova je glumica vokabularom svoje magije naznačila i iscrtala početak svog glumačkog zrenja, na najefektniji, scenski krajnje provokativan (!!!) način. Njen glazbeni, nesumnjivi talenat, razarajuća, ali kontrolirana i dozirana senzualnost podarili su toj interpretaciji Samokovlijine junakinje, s jedne strane neku čudnu narodnosnu dimenziju, dimenziju pripadanja najboljim tradicijama bh. pučkih junaka, ali s druge, pak, strane Musliovićeva je donosila ženski raspusan senz, koji je golemi dio gledališta Narodnog pozorišta slao u slatki trans, neku očaravajuću bezvremenost, tankoćutnost i emotivni amalgam kojim su se prelijevali dijelovi njenog scenskog angažmana.

U Krležinom Kraljevu, u suglasju sa svojom glumačkom staturom ispunjavala je prostor pozornice jednom posve drugačijom ženkošću, koja na prvi pogled nije ni malo upadljiva, ali koja se trajno urezuje u sjećanje svakog gledatelja ove trofejno ovjenčane predstave Kuće na Obali.

Pamtiće se, dakako, i druge zrele i precizno iscizelirane uloge Medihe Musliović… Naprimjer ona u Ožalošćenoj porodici Branislava Nušića, pa onda u Ponoćnoj igri Dubravka Jelačića Bužimskog. Radeći na ovoj posljednjoj kao i drugoj maloscenskoj predstavi – Strindbergovoj Gospođici Juliji pronicao sam, tijekom procesa pokusa, u sustav emotivno pozicionirane razorne eruptivnosti, gotovo nepredvidivih dimenzija, kada je u pitanju životnost kreacija Musliovićeve.

Veliki srpski glumac Vlastimir Đuza Stojiljković, svojedobno je u jednom intervjuu izrekao misao: „Život ne možeš samo da uvežbaš…“ Upravo tako i Musliovićeva svojim kreacijama dokazuje da je glumački život, pozornička kreacija nešto više, nešto drugačije od samog, prostog života, da se to ne može kopirati, niti da se to može uvježbati!

Zadivljeno sam promatrao kada iz nekih čudesnih glumačkih tišina i pijanisima Musliovićeva odjednom postaje goropadnicom, ali u svakom slučaju i svakom trenutku ostaje suvremenom vladaricom scenskog prostora. Imponira njena odnost i suptilna igra rekvizitom, dijelovima teatarskog kostima, pa onda začudni proplamsaji nekog neukrotivog, dobro skrivanog dinamičkoga vibrata, kao dijela glumačkih sredstava ove umjetnice.

Ako su za autora ovih radaka Hanka i Kraljevo neke dalekozorne pozicije glumačkog habita ove akterke, onda ne treba smetnuti s uma da Musliovićeva svakoj ulozi prilazi, prije svega, sa nadmoćnom i duboko proživljenom i življenom (!!!) kazališnom etičnošću, što je u današnjem, više nego infernalnom vremenu, gotovo u pravilu postalo nepoznanicom za veliki dio izvođača kazališnih radnji. I zato je Mediha Musliović velika glumica!

Umjetnica!