Kratka priča srijedom: Neslužbeno diplomatsko pismo

Autor 3.2.2011. u 04:38

Kratka priča srijedom: Neslužbeno diplomatsko pismo

„Sofija, iako sam relativno kratko boravio u ovoj zemlji, jer uskoro moram da idem, neki čudni i dvojaki utisci ostat će urezani duboko u meni, o nekima ću sada da ti pišem.

         Diplomatija je interesantan i zanimljiv poziv, ali pun nepoznanica i neizvjesnosti kroz koji prolazi naš hor. To ćeš spoznavati kroz daljne studije i asistentski rad.

         Kad sve saberem, dobro mi je znano kako sam u mnogim državama svijeta gdje sam boravio i radio, bez obzira na prepreke i poteškoće, nekako uvijek mogao lako odvagnuti svoju ulogu u igri najrazličitijih  interesa i pretenzija. Znao sam tačno šta trebam učiniti da bi moja vanjskopolitička misija bila što bolje i urednije ispunjena.

         I sve je bilo tako dok nisam došao u zemlju Bosnu, dok nisam vidio regiju Hercegovinu.

         Ovdje se gubi i ništi suštinska logika djelovanja. Sve vještine i znanja koja stičemo kroz diplomatsko školovanje i usavršavanje ovdje prestaju biti dragocjena i relevantna. A teško stečeno iskustvo kroz rad na mnogim svjetskim žarištima ovdje ne može biti primjenjeno.

         Najprije glavni grad: Sarajevo.

         Grad na raskrižju i vjetrometini istorijskih tumbanja. Grad multietičnosti, grad među planinama , olimpijski grad, turski grad, grad sa bogomoljama, grad bahatosti, bijede, lažne spontanosti i ohole samouvjerenosti.

         Grad koji je sve to, a opet i nije.

         Nigdje nisam sreo ljude koji djeluju tako otresito i nadobuto, a da vi ne možete naći niti jedan valjan razlog zašto je to tako. Iako ne poznajete njihov jezik, vrlo je jasno i čujno kako oni u svome izgovoru koriste neki drzak, nasilan i zavijajući dijalekt. S druge strane, nigdje nisam sreo gospodskije, odmjerenije i finije ljude već što je to bilo u Sarajevu – a da ti dragi ljudi imaju vrlo malo valjanih razloga da budu takvi: topli i srdačni. Vrlo malo, uzimajući u obzir da je Sarajevo bio žrtva nepravednog i surovog četverogodišnjeg ratnog opkoljavanja. (O tome ratu, pretpostavljam, i sama mnogo znaš.) Vrlo malo i stoga što su sarajevski građani, kao i ostali građani Bosne i Hercegovine, sada žrtve samodovoljne i nepotističke vlasti, ogrezle u korumpiranost i državni kriminal.“

         Dok je razmišljao šta i kako da piše mladoj sestrični Sofiji, diplomata je gledao kroz prozor visoko postavljenog konzulata.

         Doba je između dana i noći. Previše je mrklo da bi bio dan, a dovoljno vidno da bi bila noć.

         Grad je velik i mal. Ulice su čiste i prljave. Ljudi su dobri i zli, siromašni ili bogati.

         Između krajnosti rastapa se i raspolućuje zlatna sredina suštinskog značenja.

         Stari i novi automobili zagušuju saobraćaj.

         Pod takvom predodžbom diplomata se naginje nad tastaturu kompjutera i nastavlja pisati sestrični.

         „U zvaničnim i nezvaničnim razgovorima sa ovdašnjim političkim radnicima vi ne možete znati kada govore istinu a kada se služe lažima. Istovremeno, u daljnjoj konverzaciji i radu sa predsjednicima i premijerima vrlo brzo sam stekao dojam kako ni oni sami nisu sigurni u vjerodostojnost odnosno zabludu vlastitih izjava i stavova. I ne možete procijeniti koja je njihova istinska ideja vodilja i kamen oslanjanja angažovanog mišljenja  – osim što su spremni na sve u cilju zaštite neke zloslutne i arhaične sujete kojom su neobjašnjivo obuzeti. Opšte dobro i zdravi integritet društva za njih su pojmovne nepoznanice.

         Nedavno, Sofija, sa jednog važnog političkog skupa na kojem sam obavio mnoštvo teških i temeljitih razgovora otišao sam umoran ali i pomalo sretan. Napokon sam uspio da stvorim najširi mogući politički konsenzus među stranačkim i partijskim rivalima oko nekih pitanja političke i ekonomske prirode koji bi ovu zemlju trebali da pomaknu sa mrtve tačke na kojoj tavori već godinama. Sreća je bila kratka vijeka, jer već u sljedećoj informativnoj TV emisiji uvidio sam kako svaki od sudionika dogovora taj isti tumače i shvaćaju na samo sebi svojstven način, a ni jedno od tih obrazloženja nema mnogo veze sa onim postavkama i smjernicama za koje sam bio siguran da su dogovoreni i usvojeni. Izvještaj koji sam malo prije poslao za centralu izgubio je smisao, a ja brižno stvarani besprijekorni kredibilitet.

         A, opet, kad se drugom prilikom nekako i zbog nečeg nađem pred običnim ovdašnjim čovjekom, radnikom, seljakom, intelektualcem ili učiteljem, često se, pred jednostavnošću i dobrotom tog prostog čovjeka, razoruža sva moja učenost i proračunata fleksibilnost zapadnjačke provenijencije.

         I upravo je taj obični, mogu slobodno reći naivni bosanskohercegovački čovjek, najveća žrtva slučaja i prilika pod kojim djeluje i obitava. I nakon svih nedaća kroz koje prolazi u sada već redovnom historijskom taktu, on je otvoren, brižan, susretljiv, povjerljiv i nekako pretjerano i nepotrebno zahvalan za neko dobro koje mu niste niti planirate učiniti. Naprosto mi bude neprijatno i osjećam se razgolićeno pred čistotom pogleda i širinom osmjeha tog svojevrsnog balkanskog gorštaka.

         E sada možete samo zamisliti o kakvim se suprotnostima i kontradiktornostima ovdje radi.

         U jednom trenutku spremni ste da sve   pošaljete k vragu, svu zemlju i njena neiskorištena dobra, da dignete ruke od posla kojeg ne znate kako i čime da završite, da odete ne osvrćući se iza sebe, jer mjesto koje ostavljate ničim ne zaslužuje da bude pamćeno i spominjano, a onda se preda mnom ukaže prilika djeteta na prašnjavom drumu, ispod stare i ogromne košćele čija se sjena oslanja na protežnu kamenu stazu koja vodi na isto tako visok i prostran kamen most. Most je iznad brze i bučne rijeke. Taj jetim me gleda i mnogo mu toga nedostaje da se osjeća zaštićeno i sigurno, ali taj pogled odaje dušu koja ne traži ničeg od vas, ne postavlja zahtjeve i uslove, iako svjesna da je ključ razrješenja njene sudbine upravo pri vama.

         Tako sam jedne prilike sanjao to dijete, draga Sofija.

         A onda pri mojoj prvoj posjeti jugu zemlje, ugledao sam isti taj most i isto to stablo u neposrednoj blizini mosta i kaldrmsku stazu što, kao žilav i snažan korijen, povezuje stare dućane, bašče i zidove ponad obale.

         Okretao sam se i tražio dijete iz sna, oko košćele, po niskim ščepenecima, među grupama turista i uposlenim zanatdžijama.

         Doživio sam deja vu, ali dijete iz sna se nije pojavilo na javi.

         Agenti zaštitari, spazivši moje neobično i neprotokolarno ponašanje, uvježbano su postavili nevidljiv kordon oko mene, spremni za akciju, traživši eventualnog napadača.

         Odobrio sam opoziv.

         I to je drugi grad po važnosti – Mostar.

         „Kada ste proveli noć u Mostaru, to nije zvuk koji vas budi ujutro, nego svetlo…“ – pisao je Ivo Andrić, nobelovac.

         Zaista je tako. Već sljedeće jutro sa terase hotela gledao sam kako mostarska dolina biva zasipana nadnaravnim sjajom sa istočne strane planine Velež, i prije već se sunce pomoli, nebo poplavi i zarumeni, a njegove  se zrake  kao jedva vidljive niti svile počnu koncentrisati prema središtu svoda, rastjerujući maglu i oblake; svaka zasebno beznačajna, a sve zajedno poput blještavog ćilima što plijeni šarenilom i veličinom.

         A i ovaj je grad ne tako davno bio mučen i stiješnjen, paljen i rušen. Most je pao. (I o toj nemilosti, Sofija, vjerovatno je da mnogo toga znaš.)

         I nikad neću zaboraviti uznemirujući i upozoravajući pogled dječaka iz sna koji od mene ne traži ništa, ali daje naslutiti da mu nešto trebam dati, ne toliko iz potrebe da on to nešto primi koliko iz spoznaje i saznanja da ja nešto nekom trebam dati. Jer dajući, možete da primite mnogo veći i sadržajniji poklon već što možete i da zamislite.

         Tako se ja, Sofija, pred ovom zemljom i narodom osjećam dužan i zadužen, iako već duže vrijeme ne mogu odgonetnuti kakav je to dug i kako i čime ga mogu anulirati i poništiti.

         I sve su prilike da ću ja odavde otići kao jedan snuždeni dužnik koji pored bogatstva, dobara i moći nije znao kako da se oslobodi i riješi tog, u biti, sitnog duga. I on će ostati kao mrlja na bjelilu, kao mučnina pri savjesti.

Autor 3.2.2011. u 04:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija