KRHOTINE DEVEDESETIH (2): Intelektualci ponovo na stratištima

Autor/ica 👤Mirnes Sokolović 22.4.2019. u 16:12

Povezani članci

foto: Milomir Kovačević Strašni

Naš saradnik u nekoliko nastavaka donosi feljton o literaturi o ratu i devedesetim, prateći odjeke tog jučerašnjeg svijeta onako kako ih čuje jedan izravni nesudionik u zbivanjima, prebirajući po knjigama godinama kasnije, dok njega lično za te godine veže tek nekoliko malodobnih sjećanja koja su već halucinacije

Piše: Mirnes Sokolović

Oko godine 1990. liberalni intelektualci po Evropi su osjećali da im je nadohvat ruke mogućnost da planetu konačno učine boljom i razumnijom. Neki među njima su konačno odahnuli, sretni što mogu dati doprinos u podizanju jedne epohe koja je prekretnica, a razlozi za nadu nisu se više mogli nabrojati na prst jedne ruke. Osjećajući da je demokracija konačno zavladala i da već polako ogreza u melanholiju, Pascal Bruckner, naprimjer, poželjeće joj mnogo opasnosti, kako dan njenog konačnog ispunjenja ne bi bio dan njene propasti.

Te nove olovne dane neće dugo čekati. Ubrzo nakon konačne proslave pada Berlinskog zida, u vidu odgođenog kraja, kako primjećuje Ivan Lovrenović, horor Dvadesetog vijeka će se nastaviti i dlakava ruka iz tamne provalije se ukazuje na Balkanu. Jedva dvije godine kasnije nakon što je strepio da demokratija ne upadne u sjetu, Bruckner će se naći u restoranu Flora u Parizu i tamo će sresti Bernard-Henrija Levyja, izgledaće nesnađeno, posve izgubljen i uznemiren, po svjedočenju Leyjevom, kao da ne može shvatiti da je upravo uskrsnuo taj neprijatelj demokratije i da se zove nacionalizam. Levy ustvari neće biti zadovoljan Brucknerovom nemogućnošću da vidi razlike između rata u Hrvatskoj, gdje se bore dva nacionalizma i rata u Bosni gde je, kako kaže Levy, jedan nacionalizam napao kosmopolitizam koji je ispit za Evropu.

Svi ti valeri u spektru antiratnih stavova biće odlična prilika za novu ideološku diferencijaciju po Evropi, od čega živi intelektualni svijet. Sve ono što je Bruckner parodirao prije nekoliko godina, označavajući ispraznim, sada je dobilo na težini, otvarajući prostor za pisce, intelektualce, kao prognanike u obilju, da vrate palminu grančicu mučenika i uzdignu svoje male brige na nivo čitavog svijeta. Levy će na početku izjaviti da se u opsjednutom Sarajevu odigrava sudbina cijele Evrope, koja će umrijeti ako umre Sarajevo, jer je BiH država bez jedne nacije, bez krvi i tla, što je model cijele Evrope. Stvarnost će intelektualcima polako otvarati prostor da se vrate na teren, na neko stratište, na lice mjesta. To su sve prilike da se više ne osjećaju toliko besmisleno šetajući bezbrižno supermarketom ili uključujući televizor, opasnost njihovog posla opet će se (bar donekle) moći porediti sa iskustvima onih deportiraca, mučenika, progonjenih, izgladnjelih, izmučenih inteligenata, koji su prošli u kolonama cijelim Dvadesetim vijekom, noseći glavu u vreći. Moći će se opet djelovati na terenu, ako ne isto, onda bar slično.

Kad se bude presabirao na kraju rata, Levy će izbrojati da je bio trinaest puta u opsađenom Sarajevu. U dnevniku pisca u doba rata u Bosni pisaće da se pri posjetama izlagao svoj život snajperskoj paljbi. Obilazio je frontove kod Brčkog, Maglaja, Donjeg Vakufa, u Travniku. Tražeći svoj specifikum i među intelektualnim srodnicima, angažovanim Glucksmannom ili Finkielkrautom (kojeg zove i Finkielcroatom), Levy će igrati ulogu goluba pismonoša između dvojice predsjednika, Izetbegovića i Mitterranda, kojeg u razgovorima pokušava slomiti kako bi odustao od svog rezolutnog stava da Srbi i Francuzi, nakon savezništva u dva svjetska rata, bar dok je on živ, međusobno neće ratovati.

Uprkos tome što će mu otkriti postojanje logora, Mitterrand će ostati dosljedan, a tek će Chirac dati odobrenje da se francuske snage priključe bombardovanju srpskih položaja. Levy posvetiće se i izučavanju retorike političara Francoisa Leotarda, dok je sjedio s tim antiratnim intelektualcima za istim stolom, kada upozorava na srpsko barbarstvo i zapadnjačku ignoranciju, pozivajući na intervenciju, i nakon što ga Mitterrand imenuje za svog ministra odbrane, kao iščahurenog seminarca, kada će insistirati da ništa ne može odlučiti sam, da mora slušati oficire koji govore da je situacija složenija nego što intelektualci misle.

Zbog tekstova koje pišu, Mitterrand će Finkielkrauta i Glucksmanna, u razgovoru Levyjem, zvati starim curama. Ponekad Levy kod samog sebe također primjećuje nedosljednosti, umor, kad rat poodmakne, činiće se kao da je dosadio i samom sebi svojim angažmanom. To nije loš trik niti ako se prema samom sebi i svojoj preuzetnosti tek tako odnosi u dnevniku. – S jedne strane, kaže Levy, moj smisao za institucije, moja susretljivost prema establišmentu, moja popustljivost prema vlastodršscima, a s druge strane moja opsjednutost buntovnicima, pobunjenicima, sve to kao moja najveća proturječnost. Sigurno da Levy nije jedini takav intelektualac. Pred kraj rata, nakon genocida u Srebrenici, osjećat će kao da ga već blago (nesvjesno) parodiraju svi ti novinari koji ga pozivaju uživo u studio: mora da vaše srce krvari danas, vi ste ožalošćeni, a on će također odgovarati frazama: grozno, užasno, sramno, snivajući da dođe vrijeme kada će samo reći finita la comedia i da više ništa ne kaže. Bourdieu i Derrida, za to vrijeme, napadaće ga kao medijski spektakularnog intelektualca, a u direktnom napadu Baudrillard će ga izjednačiti s Mitterrandom ističući da je svaki pokušaj da se suprotstavi zlu uzaludan i za svaku osudu.

Rat u BiH početkom devedesetih bio je, dakle, definitivno jedan od poligona za polemike po Evropi i pozicioniranje na intelektualnoj skali, kao da je u pitanju spor oko neke knjige ili prošlog događaja. I sam Levy kaže da ga Baudrillardov napad nije odviše pogodio budući da je čitao tekst uživajući u blagom suncu na plaži u Barceloni. No kao živ događaj na terenu, u kojem se može i učestvovati, omogućit će da intelektualne borbe dobiju na težini. Nakon rata jedan prijatelj iz Sarajeva biće Levyjev gost u pariskom stanu, i osvrnuće se, tek izašao iz rata, uokolo gledajući po tim policama knjiga, udobnim foteljama, sjajnom radnom stolu, i iskoristiće još jednom priliku da francuskog intelektualca upita zašto ste sve to radili, vi koji imate sreću da uživate u ovom komforu, da ste privilegovani u najprivilegovanijem dijelu Evrope, kad ste sretni, kad vam se knjige dobro prodaju, kad novine govore dobro o vama i kad vas pozivaju svaki dan na televiziju, šta je vama trebalo da dvanaest ili trinaest puta rizikujete kožu u Sarajevu, da bauljate po blatu u tranšejama, spavate u sobama bez vode i struje, dijelite bijednu sudbine zemlje za koju niste donedavno ni znali tačno gdje se nalazi…

To će biti sjajna prilika da liberalni angažovani intelektualac još jednom poantira svojim načelima, kao da ta pitanja postavlja samom sebi. Levyju je, kako piše, važno u tom komforu neprestano razbijati zid ravnodušnosti, tu zavjeru šutnje, koja je kod francuskih intelektualaca bila prisutna od afere Dreyfus preko Holokausta do Alžirskog rata, suprotstaviti se tom stavu u štampi da taj rat više nije zanimljiv i da tu više niko ništa ne razumije. Bilo je tu, priznaje, i nostalgije za velikim prethodnicima iz Dvadesetog vijeka: Malrauxom, Hemingwayem, Orwelom, Dos Passosom, koji su oličavali čast pisaca iz 20. stoljeća. Ako postoje i egocentrični porivi, to je također legitimno, u pokušaju da se oživi intelektualni angažman u vrijeme liberalne anestezije.

Bilo je tu, dakako, i satisfakcije na ličnom planu, kao dokaz da se na tržištu u igri i da intelektualna riječ još uvijek nije izgubila potpuno na težini, da se u centru intelektualnih borbi i da se nameću teme, što su uvijek mirnodopski razlozi angažama koji se ne tiču toliko golog opstanka. U sukobu sa Kusturicom otvoriće se, naprimjer, prilika da Levy još jednom poantira u duhu dvadesetovjekovnog angažovaničkog arsenala. Na početku Kusturica je tvrdio za samog sebe da je jamačno antisemit ako bi Levy bio jedini Jevrejin na svijetu, a Levy će odgovoriti traktatom o Janusu čija jedna duša može napraviti film Underground koji je odličan, a istovremeno može u noći krunisanja u Cannesu ne reći ni riječi saučešća za 71 mladu osobu koju je nekoliko sati ranije jedna srpska granata ubila u Tuzli ijoš koristiti svaku priliku da pred novinarima izjednači krvnika i žrtvu u Sarajevu. Poredeći ga sa Aragonom koji piše Svetu sedmicu u vrijeme kad svojim autoritetom legitimiše (post)staljinističku represiju, ili sa Celineom koji izbacuje Rigodon kao nekažnjeni antisemita, Levy na primjeru Kusturicnom pokazuje portret jednog velikosrpskog pobornika, ali i nema tu prostora, ili je prerano, za uočavanje skrivenih veza između autorske ideološke provenijencije i estetskih rješenja u filmu, koje se barem na primjeru Undergrounda mogu opisati.

Kad se 1992. godine nađe u Beogradu na kongresu Udruženje knjiiževnika Srbije, Dobrica Ćosić će Levyja pokušati pridobiti za srpsku stvar, skrećući mu pažnju da je u pitanju kongres pisaca a ne političara, da ne miješa ovog puta književnost i politiku. Krajnji rezultat će biti da se isto veče, negdje u predgrađu, okupi skupina književnika zavjerenika koji su nezadovoljni reprezentacijom stavova na kongresu, kao grupa džentlmena koji su predstavljajući se, uz svoje ime, kao tajnu lozinku ili titulu, dodavali informaciju da su prijatelji Danila Kiša. Kasnije će taj kružok prerasti u poznati Beogradski krug, kao paralelno udruženje UKS-u, a počasni član će biti i Bernard-Henry Levy.

U Levyjevim očima bosanski kosmopolitizam će samo jednom biti stavljen na kušnju, u jednom razgovoru u kojem će se Alija Izetbegović, na prigovor Levyjev, izjasniti o politici svog ministra kulture Enesa Karića koji je u ratno vrijeme, kako Levy napominje u Ljiljanu i pepelu, zazimao stav protiv miješanih brakova i na radiju zabranjivao pjesme srpskih autora, kada će Izetbegović prihvatiti prigovor vezano za pjesme i obećati da će ta stvar biti ispravljena, ali će i podržati svog ministra glede vjenčanja, ostajući na stanovištu da su najsretniji oni brakovi između vjernika iste konfesije, što će iskoristiti njegovi francuski gosti da mu posvjedoče o sopstvenim brakovima i nekoliko minuta slave svoju izmiješanost. Izetbegović, kao autor Islamske deklaracije, tek jedne juvenilije (autora starog 45 godina) prema kojoj nije pokušavao urediti svoju državu, prema Levyju, ni u kojem slučaju nije bio fundamentalista, nego samo stari konzervativac odan idealima porodice, nacije i domovine.

U februaru 1995. Levy će razgovarati sa Salmanom Rushdijem o mogućem dolasku u Sarajevu, tom prilikom autor Djece ponoći će sumnjičavo upitati da li su Bosanci doista saglasni s time, a taj francuski namjesnik BiH će ga upozoriti na spremnost izvjesnih intelektualaca da odigraju tu turu sa sadašnjom vlašću. Po francuskoj štampi redovno će govoriti o ratnoj Zenici, koja važi za središte džihadističkog pokreta, opisivaće taj grad koji je vidio svojim očima, momke koji sjede i piju pivo, djevojkama u mini suknjama i šorcevima, spektakl luna parka, poker aparate, vojnika svog vodiča koji veliča Izrael kao državu koja vojnom moći sprečava sva buduće genocide. Živo involviran u tu ideološku borbu, kao da rat još traje, Levy će i godinama kasnije ostati sklon da idealizira i prvog predsjednika i kasnije Izetbegovićevu dinastiju, tako će 2014. u jednoj predstavi Izetbegovićevaa sina iz predsjedništva prispodobiti filozofu Husserlu, a predložiće i da se kapi Sarajeva pipetom metnu, kao adrenalin, na umiruće evropske institucije. Intelektualce, kao što je Levy, devedesetih godina fasciniralo je to što, došavši u Sarajevo, izlaze na ratnu pozornicu ravno iz pariske sobe u kojoj su mogli biti zabavljeni čitanjem policijskog romana ili Hemingwayevog života.

Kada jedan drugi pisac i novinar, Peter Maass, dopisnik Washington Posta i New York Timesa, bude ušao u logor Trnopolje učiniće se da je dobio priliku upoznati logoraše u Aušvicu. Pišući knjigu Ljubi bližnjeg svogasjetiće se da je prvo pomislio da iznenađujuće dobro hodaju za ljude bez mišića i mesa. Biće zapanjen samom činjenicom da su bili u stanju govoriti: zamislite, kosturi koji govore! Kada jednom od logoraša ponudi svoj sendvič, upozoriće ga da je u pitanju šunka, na što će ga logoraš pogledati sa dozom nevjerice, kao da je to bilo bitno ovim kosturima koji su hodali, tek skrivajući sendvič od čuvara. Kao da će u novom kontekstu postati opet aktuelna najpoznatija mjesta logorologije, u kojem je nemoguće da se među logorašima šetka i jedan pas, mora da bismo ga, napominje ta junak sa Kolime, do večeri pojeli.

Našavši se u Višegradu Maass će vidjeti jedan ukleti grad iz vesterna, žaluzine su mlatarale na prozorima, udarale su na najmanji dašak vjetra, psi-lutalice tumarali, stenjući i ližući otvorene rane, šetajući kao odlične mete za vojnike koji, iz dosade, na njima vježbaju gađanje, kapije na opljačkanim kućama su širom otvorene. Kasnije će će iz prve ruke slušati svjedočenja o pogromu koji su vršili srpski vojnici kružeći u nekoliko kamiona, i jednom hladnjačom, govoriće neki stari Musliman koji je morao bacati leševe u rijeku, objašnjavajući kako su zatvorenici odvođeni do ograde mosta, natjerani da se nagnu, neki su ubijani metkom, neki su zaklani ali svi pobacani u rijeku… U ratnoj Banjaluci Maas će primijetiti da biti 1992. godine Musliman ili Hrvat u tom gradu bijaše jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942. Zabilježiće da je situacija bila tako gadna da su Muslimani i Hrvati u Banjoj Luci željeli da ih američka avijacija konačno bombarduje – ne bi li se izbavili iz bijede, zazivali su eutanaziju.

Ipak najluđi utisak na ovog faktovika će ostaviti ponoćne konferencije Radovana Karadžića, poslije kojih je imao utisak kao da je uzimao droge, neko od njih dvojice, on ili Karadžić. – Muslimani stalno igraju te igre kako bi okrivili Srbe i zadobili samilost svijeta, kad god neka važna ličnost posjeti Sarajevo, Muslimani granatiraju grad, ubiše onoliki svijet što je čekao u redu za hljeb, zapališe vlastitu biblioteku. Znate li zašto? Zato što ne vole da u gradu imaju hrišćansku civilizaciju – slušao je dok govori Karadžić. – Sve smo naše zatvore otvorili medijima koji su onda slikali samo jednog mršavog momka. Svi su drugi zatvorenici dobro izgledali, ali su se mediji usredsredili na tog jednog mršavog momka. Bio je mršav, pa šta? Možda je imao rak. – I on, Karadžić je, kaže, bio mršav kad je bio mlad, smiješio se, gladeći svoju poveliku stomačinu. U svakom tom ponoćnom susretu sa Karadžićem bilo je, kaže Maass, nečeg halucinogenog, njegove su ideje bile groteskne, njegova vizija stvarnosti posuvraćena.

Jedna od načina kako interpretira biografiju ili psihološki profil tog svog stvarnog junaka, Maass temelji i u tome što je Karadžić bio pjesnik skromnog dara, živio na margini kulturnog života Sarajeva, po nekima prezren od literarne elite, što je samo doprinijelo njegovoj želji da kazni grad koji mu je okretao leđa. Maass je toliko opsjednut prizorima koje, kao dopisnik, svakodnevno otkriva po tim gradovima, da gledajući na TV-u aprila 1993. otvaranje Muzeja holokausta u Washingtonu ne može da vjeruje da se Elie Wiesel, obišavši nekoliko mjeseci ranije srpske logore u Bosni kada je vidio užasnuta lica Muslimana, tamošnjih zatvorenika, koja su ga podsjetila su ga na uklete duše što su s njim bile zatočene u Auschwitzu prije pedeset godina, nije usred ceremonije okrenuo predsjedniku Clintonu, koji je jedini nešto mogao uraditi po tom pitanju, i pitao ga zašto nešto ne učini da se zaustavi to stradanje. Kao liberalni pisac, porijeklom Jevrej, Maass, kaže, gledajući u okruženoj Tuzli tu ceremoniju iz Washingtona, sjetio se svoje mladalačke naivnosti – koji je to naročiti razlog što je onomad vjerovao da „nikad više” doista znači „nikad više“.

Nije rijetka pojava da antiratni pisci u knjigama na ovaj ili onaj način odlaze preko granice opsjednutog Sarajeva, s onu stranu željeznog obruča. Razlozi takvog sižejnog pomjeranja uvijek nalaze poticaj u stvarnosti. Jedna od najzanimljivijih scena je kad Maass, kao reporter, pređe s onu stranu linije razgraničenja preko Miljacke i sa grbavičkim snajperistima, među ostalim novinarima, obiđe njihova skrovišta: kroz jednu rupu, nišaneći, gledaće prozor sopstvene sobe u Holiday Innu, s one strane rijeke. Za to vrijeme, nedaleko odatle na Grbavici, zatočen u sobi, obitavaće još jedan sarajevski pjesnik, Jakov Jurišić, odvođen na prisilni rad, skiciraće iz dana u dan svoj dnevnik koji će ostati skriven ispod jednog ormara i biti objavljen poslije rata. Jurišić, zatočen u tom grbavičkom getu, naći se okružen i svakodnevnom ratnom opasnošću ali i stalno kontrolisan, Radio Sarajevo će slušati iza ušuškanih prozora i dvaput zaključane brave, s jednim uhom na vratima, a drugom na radiju. Dnevnik se prekida s danom kada će Jurišić biti likvidiran negdje na trebevićkoj padini, a SRNA će objaviti da je ubijen granatom doletjelom sa muslimanske strane.

Najsugestivnija ratna svjedočanstva, čini se, ostavili su raskorijenjeni pisci, koji se pitaju neprestano ko su među tim podignutim kolektivima, to kao da im je dalo posebnu perspektivu na zbivanja. Mladen Vuksanović, naprimjer, do kraja Dnevnika sa Pala neće nikako sebi objasniti kakav je to poriv da se građani jednog grada, preko noći, izađu na brda i odluče spržiti i poravnati jedan grad haubicama, po kojem su do jučer hodali, sjedili po kafanama, družili se, on to pokazuje iskosa, tako da izgleda začudno. Nikada veći racionalistički napor, nikada objasnidbenije forme nisu iskorištene, u cijeloj književnosti na ovom jeziku, kako bi se objasnio nevjerovatniji izljev iracionalnosti i veće ludilo koje je sunulo iz grada preko noći. Vodeći bošnjački pisci, pod jakim psihološkim pritiskom, sa mnogo više literarnog iskustva i mnogo više djela dotad, u književnim formama, reagovali su u afektu na rat mnogo neiskusnije od raznoraznih novinara i skriptora, koji su ukliješteni ili odbačeni od kolektiva, uzeli da po prvi ili drugi put u životu napišu neko djelo, kao svjedočanstvo o sveopštoj pometnji i ratnom ludilu oko sebe.

Jedan od zakonodavaca bošnjačke književnosti, Alija Isaković, naprimjer, u jednom tekstu preštampanom u Antologiji zla tugovaće nad bosanskom dobrotom, neuništivom kao glina, kad čuje za nekog rudara koji je plakao jer Kusturica ima premijeru novog filma u Beogradu, lamentiraće što ih je uoči rata najobjavljivaniji pisac Svjetlosti uoči rata Dobrica Ćosić obmanjivao kako ga nikakav rat ne intersuje jer je star i umora, a na Bošnjačkom saboru predložiće svakom intelektualcu da prije svega bude nacionalna institucija. Čestitajući Bajram šerif mubarek olsun, Nedžad Ibrišimović će napisati da Srbi nikada neće imati dovoljno suza da oplaču i okaju grijehe i zlo koje su nanijeli živim ljudima Bosne, zato će im presahnuti suze a njihove majke će rađati komade leda umjesto novorođenčadi. Zilhad Ključanin će, međutim, otići najdalje pišući u knjizi Da, ja prezirem Srbe da srpska krmad hoda po našoj svetoj zemlji, radovaće se što u Ugljeviku ima 500 srpske siročadi, da su Srbi toliko uprljali ruke da će im se djeca rađati sa krvavim zanokticama, da je Zemlja čir iz kojeg cure Srbi kao džehenemski gnoj, da je bošnjački san baciti atomsku bombu na Beograd, itd. I Abdulah Sidran, vodeći bošnjački pjesnik tog vremena, u Sarajevskom tabutu biće sklon s vremena na vrijeme da idealistično pjeva, naprimjer, o dobrim Bošnjanima koji ustaju iz grobova u vjeri čvršći, u duši ljepši, jači i žešći, dok im svjetlost pobjede sa lica zrači, međutim, nakon rata, zajedno sa Ademirom Kenovićem, uradiće jedno od najvažnijih djela bh. antiratne umjetnosti, film Savršeni krug sniman na ruševinama, koje će dugo ostati nenadmašan po živosti svjedočenja i univerzalnosti simbolike u kojoj je oživjelo ratno Sarajevo.

Prevelik afekt, kao i apsolutna indiferencija, emotivno povišena fraza, nakazno izvitoperena hiperbola, opšti sentimenti, nisu dobri za umjetnost, prava ravnoteža se ne pronalazi lako, no biva zanimljivo da su o ratu u Jugoslaviji sugestivnije stranice ostavljali nacionalno neinvolirani literatori, ukliješteni među tekstonskim pločama kolektiva, odbačeni, izopćeni, heretici, neustavni pjesnici. “Nacionalne književnosti, kao pojmovi, povodom te građe ostaju zato posve zastarjele forme, u kontekstu te ratne književnosti nisu pogodan okvir.”. Za bh. književnu sferu, kada je u pitanju taj prelomni događaj, ne samo da su važniji autori koje danas ne priznaje nijedna nacionalna književnost, nego i godinama kasnije ostaju relevantnije i zanimljivije knjige, naprimjer, jednog Jevreja iz Los Angelesa ili drugog iz Pariza, napisane na engleskom ili francuskom, u odnosu na knjige tada vodećih, naprimjer, bošnjačkih pisaca.

Ratni zločini, etničko čišćenje, genocid u BiH devedesetih, u evropskom kontekstu, bio je važan povod da pisci i intelektualci vrate u opticaj kategoriju angažmana, koju je bilo progutalo blagostanje, budući da se Zapadna Evropa u tom trenutku bila opredijelila za čistilište, nakon što su sva obećanja raja bila odvela ravno u pakao. Bruckner opisuje da je to vrijeme u kojem se nikad bolje nije živjelo, a da su svi bili manje spremni žrtvovati se za taj komfor, koji im upravo istrošio svaku volju. Devedesete su pak povod da se nakon Holokausta i Gulaga ta intelektualna scena, bar u jednom svom dijelu, još jednom osjeti pozvanim umiješati u borbu kada su u pitanju ljudski najvažniji zadaci jedne epohe. Udruženi zločinački poduhvati u BiH, međutim, piscima angažovanim širom Evrope, kao da će vratiti onaj eliksir mladosti, namijenjen pjesnicima koji su, prema Čzeslawu Miloszu, po centralnoj i istočnoj Evropi gledali u dubine pakla Dvadesetog vijeka, a još jednom će otvoriti mogućnost da se motivisano odmjeri čvrstina riječi koja se rasipa pod pritiskom stradanja hiljada ili miliona ljudi.

Te raspršene krhotine formi, na književnom planu, kod nas ostaju akuelne do danas, kao i pitanje kad će, da li će, ako ikad, biti ponovo osvojeni predjeli (zapadnoevropske) buržoaske sjete.