KRIVI SU LOPOVI ŠTO SU STIGLI POPOVI

Jovan Nikolaidis
Autor 3.4.2021. u 11:10

Izdvajamo

  • Više nego ikad do sada, ne skrivajući animozitet prema lopovskom i lažnom, negrađanskom i plemenskom, fašističkom i kvazipravoslavnom, kriminogenom i koruptivnom, ostaje mu čvrsta volja da stane uz bok sa onima koji su ga često krivo oglašavali, ali koji, ipak, Crnu Goru vole više nego bilo koju vlast njenu.

Povezani članci

KRIVI SU LOPOVI ŠTO SU STIGLI POPOVI

  1. To sve je davno sad.

Međutim…
Trideset hudih godina, slabim glasom govorio je, sitnim perom pisao, malo ga je ko braniti htio – upirao je prstom na sve neuralgične tačke u crnogorskoj kulturi. Smjenjivali se ministri kulture, svakog je upoznao sa svojim pogledima i htijenjem: ne crnogorska kultura, već samo i jedino tako – crnogorska multikultura. Jedino ga je Gospođa Kilibarda razumjela. Razumjela, pa otišla (moguće zato što nju nisu razumjeli oni koji su to morali da shvate). Četništvo je umah, nakon prvih rečenica napisanih o stanju u crnogorskoj kulturi, krenulo da prijeti – epsko krdo. Nije se skrivao, sve napisano potpisivao imenom i prezimenom, dok su delije jurišali iz potaje. Nije ga trpjela ni stara garda pisaca komunizma, agilnih rodoljuba pod jorgan-planinom, a maltene svi beogradski đaci i služinčad, jer mu je njihov modernizam odprve nalikovao (danas se to jasnije vidi) neukoj igri sakatih socijalrealista, nedarovitih kurira u ugodnim kabinetima politike raznih maspoka. Oni su nakon antibirokratske revolucije samo otanjali svoje ranije polupismene panegirike, navodno savremene i rodoljubne uradke, umiljavajući se novim ideolozima starim rukopisom. Stradala je zdrava literatura. Strkli su kojekuda, zavukli se u načelstva i nadleštva, najviše u CANU, leglo akademika-dvoličnjaka, umivenih fašista – slatka je nezarađena pogača.

Čast izuzecima!

U jednoj prohladnoj sobici provincije začeta je Nova crnogorska književnost, rođeni su zreli autori koji su književnost malog naroda uzdigli do zvijezda. PLIMA je rođena. Tiha, nenametljiva, ali neumitna. Romani nove osjećajnosti i eseji dotad nepoznate svježine, crnogorska horor-priča, crnogorska ratna, ljubavna, erotska; mladi i obrazovani, peru vični crnogorski pisci znali su kako se to radi. PLIMINO „žensko pismo“ iznjedrilo je izvrsne pjesnikinje. Crnogorke su umah perom nadvisile mnoga lirikovanja muškardina crnogorskih (bože kako su kmečale usiljene rime crnogorske studentarije s beogradskih omladinskih tribina!)… Sad su zapjevale Crnogorke mudrije i ljepše od mnogih lelekača alaNjegoš, narodnih tužbalica i hvalospjeva Partiji. Jer, raniji dunđer-pisci, danas povlašćeni zbor staraca s dušom u nosu, uvijek sebe najlakše nađu pod zastavom partije-hraniteljice, države-braniteljice. A ne umiju takvi sami ni da marširaju, boje se mraka te ulizice. Slobodni intelektualci zdrave misli ćušnuti su u stranu.

Čast izuzecima!

Kratko je trajalo. Danas se uz Novu crnogorsku književnost lijepe i oni koji su joj tek ugađali dok je stasavala. Izdavaču koji je okupio mlado crnogorsko biserje pokazan je put u izbjeglištvo – samo je to mogao steći u trideset godina svog otpora bijedi jedne neizgrađene kulture. Stara sudbina u novom pakovanju.

Bez plemena, bez rodstvenika i kumova, bez partijske pripadnosti, kad je malo ko stajao iza njega, tražeći uvijek srednji put u sudarima kulture od kvazilijevih do ultra-desnih jurišanja literaturom, pisac ovih redova, iako genetski mješanac, stavio je uz svoje ime i prezime epitet – crnogorski pisac. Misleći da postupa građanski i da je pristojan, bivajući izvan struja, a uz pridjev „crnogorski“ podrazumijevao ne etnos već građansku državu svih naroda u Crnoj Gori. Pisac mora biti ponosan i drčan – to bijaše njegov credo, ako je pisac a ne piskaralo, kakvih je Crna Gora prepuna. Održao je zavjet majčin koja mu je nekoć poručila: „vrijednije je zrno bibera nego govno od magarca“.

  1. Krivi su lopovi što su došli popovi.

Međutim… Danas i sjutra, dok padaju mnoge iluzije, kad se ogoljuju pohare i prijeti put mnogima u ne/sigurna izbjeglištva, kad padaju narodne zablude s obje strane barikada, kad se opet reži, prijeti i drvenim krstom maše, tumara od plača do prijetnji, zaklinjanja i proklinjanja, crnogorski pisac glasno izgovara čiji je i kakav je. I ne miče s mjesta, sa koga pȗše, ali ne bazdi. Od 1992. do potonje ure na visu. Više nego ikad do sada, ne skrivajući animozitet prema lopovskom i lažnom, negrađanskom i plemenskom, fašističkom i kvazipravoslavnom, kriminogenom i koruptivnom, ostaje mu čvrsta volja da stane uz bok sa onima koji su ga često krivo oglašavali, ali koji, ipak, Crnu Goru vole više nego bilo koju vlast njenu.

Jovan Nikolaidis, crnogorski pisac; unutarnji apatrid, s Crnom Gorom u srcu

Jovan Nikolaidis
Autor 3.4.2021. u 11:10