Kronika intelektualnog rada kao svjedočanstvo života

Drago Bojić
Autor 6.4.2019. u 18:46

Kronika intelektualnog rada kao svjedočanstvo života

fotografije šg

Sinoć je u Mostaru u posebno dirljivoj atmosferi i bliskosti predstavljena knjiga fra Marka Oršolića “Suvremena suočavanja” u izdanju sarajevskog IMIC ZAJEDNO. O knjizi su govorili: fra Drago Bojić, Irma Marić, Slobodan Šoja, Amna Popovac, Goran Bubalo, Diana Ondelj-Maksumić i autor fra Marko Oršolić.

Donosimo predgovor fra Drage Bojića

Bez obzira na otpore na koje je nailazio, na difamacije i diskvalifikacije u vlastitoj redovničkoj, crkvenoj i narodnoj zajednici, ovi tekstovi pokazuju da je Marko Oršolić ispravno i vizionarski čitao „znakove vremena“, da je odgovorno shvaćao svoje franjevačko i svećeničko poslanje, da je promovirao univerzalne evanđeoske i moralne vrednote nasuprot uskogrudnosti političke religije i isključivosti i militantnosti južnoslavenskih nacionalizama.

U novijoj povijesti Franjevačke provincije Bosne Srebrene, u vremenskom razdoblju koje obuhvaćaju tekstovi sabrani u ovoj knjizi (od 1968. do 2018. godine), Marko Oršolić je neosporno jedan od intelektualno najangažiranijih njezinih članova o čemu svjedoči i njegov obrazovno-znanstveni curriculum vitae: uz teološko-filozofski studij, Marko Oršolić je završio i studij povijesti i politologije, čemu je dodao i dva magisterija – iz teologije i filozofije znanosti. Vrlo rano je preuzimao službe u svojoj zajednici koje su bile povezane sa školom, obrazovanjem i knjigom, pa je bio profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, tajnik Udruženja katoličkih svećenika Dobri pastir, urednik istoimene revije koja će se od 1973. godine zvati Nova et vetera, cijenjena po aktualnosti i svježini teološke i filozofske misli.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Marko Oršolić se intenzivno bavi ondašnjim najvažnijim predstavnicima marksističke misli, odnosom marksizma i religije, Crkve i proletarijata, političkim i socijalnim korijenima ateizma, pokušavajući vrlo kompleksne teme iz kršćansko-teološke perspektive reflektirati. On u to vrijeme pripada po broju maloj, ali intelektualno vrlo angažiranoj grupi katoličkih teologa u socijalističkoj Jugoslaviji, onima okupljenima oko svećeničkog udruženja Dobrog pastira u Sarajevu i teološkog društva Kršćanske sadašnjosti u Zagrebu, koji se ne zatvaraju u samostanske zidove i crkvene sakristije i koji sa zanimanjem prate život društvene zajednice i u njoj na različitim forumima iznose i svoja mišljenja. Marko Oršolić će tako sudjelovati i na poznatoj i iznimno cijenjenoj Korčulanskoj ljetnoj školi na kojoj su se okupljali najveći filozofi toga vremena iz Jugoslavije, Europe i svijeta.

Upravo u godini u kojoj Oršolić objavljuje svoj prvi znanstveni članak (Blochova topla struja u marksizmu, Dobri pastir, 1968.) i u kojoj je zaređen za svećenika, umire fra Josip Markušić (1880.-1968.), jedan od najznačajnijih bosanskih franjevaca 20. stoljeća i čovjek čija će misao, po vlastitom svjedočenju, snažno utjecati na mladog Oršolića. U godinama poslije on će blisko surađivati s onim bosanskim franjevcima koji su nastojali njegovati misao fra Josipa Markušića i drugih bosanskih franjevaca iz vremena poslije Drugog svjetskog rata, okupljenih oko svećeničkog udruženja Dobri pastir. To će Marku Oršoliću na široj intelektualnoj i društvenoj sceni donijeti uvažavanje i priznanje, pa i među ideološkim protivnicima, ali će ga unutar vlastite zajednice i uopće u Katoličkoj crkvi, pogotovo nakon takozvanih demokratskih promjena, konstantno pokušati diskvalificirati kao necrkvenog čovjeka, nazivajući ga „crvenim fratrom“. Takve difamacije dolazile su i dolaze jednako i iz franjevačko-crkvenih i hrvatskih nacionalnih redova. Pritom „kritizeri“ Marka Oršolića zaboravljaju da je on radio upravo ono što je i Katolička crkva tražila od svojih svećenika, posebno nakon Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) – dijalog s različitima vjerama i ljudima različitih svjetonazora, uključujući i agnostike i ateiste. Oršolić se posebno zauzimao i oko kršćanske ekumene, izgradnje boljih odnosa između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve na ovim prostorima, što je opet bio dio i takozvane vatikanske „istočne politike“.

Koncem kolovoza ove (2018.) godine Marko Oršolić Stariji, u svom zavičaju poznat i pod nadimkom Strikan, slavio je zlatnu misu – pedeset godina svećeništva. Tom prilikom, Oršolićevi prijatelji i članovi Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – Zajedno, poklonili su mu plaketu njegova uzora fra Josipa Markušića. Plaketu je izradio kipar Petar Dolić u obliku knjige i(li) molitvenika (časoslova – knjige iz koje mole redovnici), čime su istaknute dvije važne osobine toga franjevca: bio je to redovnik-franjevac staroga kova, odan svojoj redovničkoj zajednici i Crkvi, ali pritom i čovjek koji je volio knjigu, koji se strastveno zanimao za kulturu, umjetnost i povijest, koji je promovirao ideje kršćanskog socijalnog nauka i odlučno zastupao antifašistička uvjerenja.

Simbolika plakete može se primijeniti i na franjevački i intelektualni rad Marka Oršolića. Knjiga je obilježila njegov život u najširem smislu tog pojma, jer se Oršolić nije vezao samo uz teološku literaturu, nego je svoje zanimanje proširio studijem filozofije, marksizma, sociologije i politologije. Rijetko tko među teolozima i uopće u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima tako dobro poznaje marksističku misao i njezine najvažnije mislioce 20. stoljeća. Oni koji Marka Oršolića bolje poznaju i češće susreću, znaju da se on ni danas u 75. godini života ne odvaja od knjige. Njegovu ljubav prema knjizi, prema čitanju i kritičkom mišljenju, potvrđuje i činjenica da je Marko Oršolić u prostorijama IMIC-a u Sarajevu i Tišini pored Bosanskog Šamca – dakle, na dva mjesta, uredio male, ali vrlo vrijedne biblioteke s teološko-filozofskom, odnosno općenito religijskom tematikom.

Marko Oršolić se po svome razumijevanju franjevaštva i svećeništva svakako razlikuje od svoga uzora fra Josipa Markušića, što je po sebi razumljivo s obzirom na različite karaktere ali i s obzirom da su franjevački, crkveni i društveni konteksti u kojima je živio Markušić i u kojem živi Oršolić bitno različiti, ali se na svoj način svih ovih pedeset godina bavio religijskim temama i tu u onom širem multireligijskom kontekstu. Zato se i ova druga simbolika plakete kao molitvenika – shvaćenog u najširem duhovno-teološkom smislu može također primijeniti na Oršolića. On to kroz gotovo tri desetljeća praktično potvrđuje organiziranjem duhovnih susreta različitih vjera i vjernika židovske, katoličke, pravoslavne, protestantske i islamske provenijencije, u okviru duhovne manifestacije „monoteističko troglasje“. Konačno, i Markušićeve riječi utisnute na poleđinu plakete – „Volite svoj narod i radite za njega, ali ponavljam bez razlike vjere!“, bile su u određenom smislu Oršolićev životni inspirativ i imperativ, na čemu će i nastati IMIC – njegovo životno djelo. Markušićeve riječi je Oršolić na svoj način interpretirao, pa je posljednjih godina često u svojim razgovorima ponavljao „da se po vjeri možemo razlikovati, ali se ne možemo dijeliti“.

Dok se u prvom dijelu svoga intelektualnog rada, dakle, do devedesetih godina, Marko Orošolić bavio odnosom kršćanstva i marksizma, Crkve i socijalizma, vjere i ateizma, u drugom dijelu dominiraju teme koje se tiču jugoslavenskih nacionalizama, sprege religijskog i nacionalnog i mjesta religije u javnom prostoru. Oršolić je u godinama raspada socijalističke Jugoslavije naslućivao da će se naša društva suočiti sa zlom nacionalizma i zato je od početka takozvanog višestranačja, a zapravo jednonacionalnih stranaka, upozoravao na to. Jedan je od rijetkih među bosanskim franjevcima i uopće među katoličkim svećenicima, koji nije podržao hrvatsko-katoličko nacionalno-vjersko jedinstvo od trenutka kad se ono politički osmišljeno i organizirano pojavilo i nametnulo koncem osamdesetih, kao što je na kritičnoj distanci bio i prema drugim simbiozama nacije i religije na južnoslavenskom prostoru.

Poznati bosanski franjevac fra Lubo Lucić, Oršolićev suvremenik i sudionik toga vremena, zapisao je na jednom mjestu da su u početku i bosanski franjevci podržavali Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), i da je trebalo vremena da „progledaju“ i da shvate opasnost i pogubnost politike koju je ta stranka zagovarala. Među onima koji su od početka bili na distanci prema toj politici, bio je Marko Oršolić, vrlo često usamljen u svojim stavovima, zbog čega će imati neugodnosti u svojoj vlastitoj zajednici i zbog čega će trpjeti medijske napade od mnogih i u Katoličkoj crkvi i u hrvatskoj politici. Ipak, vremenom će i neki drugi bosanski franjevci uvidjeti svoje zablude i kritički se postaviti prema Tuđmanovoj politici i doći će na ono što je Marko Oršolić od početka govorio.

Nije jednostavno kad te vlastita zajednica ne razumije, kad te smatra otpadnikom i kad se u njoj osjećaš strancem, ali Oršolić nije odustajao od svojih stavova i od svoga puta, o čemu svjedoče tekstovi i razgovori i u ovoj knjizi. Miroslav Krleža na jednom mjestu zapisuje da „osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo“. Tekstovi koji su sabrani u ovoj knjizi potvrđuju da je Oršolić imao pravo, ali da je, nažalost, često bio i usamljen u svojim stavovima.

Početkom rata, 1992. godine Oršolić odlazi u Njemačku gdje će provesti četiri godine, brinući se kroz IMIC-ov „servis dobrote“, osnovan 1991. godine, o prognanicima i izbjeglicama, ponajviše o ženama i djeci iz mješovitih brakova, i okupljajući ljude različitih vjera. Po povratku iz Njemačke, 1996. godine, svoj rad je nastavio u Sarajevu i osnovao više podružnica IMIC-a, u Tišini kod Bosanskog Šamca, Derventi, Brčkom, a 2012. i Beogradski multireligijski interkulturni centar – BEMIC. Neki od tih ljudi s kojima je Marko Oršolić u teškom ratnom i poratnom vremenu surađivao i prijateljevao, danas žive diljem Europe i svijeta, i oni ponajbolje mogu posvjedočiti njegovu humanost u godinama kad su ljudi iz mješovitih brakova ili zbog vjerske i nacionalne netrpeljivosti bili javno stigmatizirani, diskriminirani i marginalizirani.

Tekstovi u ovoj knjizi svjedoče o pedesetogodišnjem intelektualnom angažmanu  Marka Oršolića, ali istodobno i njegovim stavovima i uvjerenjima, ukratko – ovi tekstovi su kronika intelektualnog rada i svjedočanstvo o njegovom životu. Bez obzira na otpore na koje je nailazio, na difamacije i diskvalifikacije u vlastitoj redovničkoj, crkvenoj i narodnoj zajednici, ovi tekstovi pokazuju da je Marko Oršolić ispravno i vizionarski čitao „znakove vremena“, da je odgovorno shvaćao svoje franjevačko i svećeničko poslanje, da je promovirao univerzalne evanđeoske i moralne vrednote nasuprot uskogrudnosti političke religije i isključivosti i militantnosti južnoslavenskih nacionalizama.

Svojom otvorenošću prema ljudima drugačijih vjera i svjetonazora, Marko Oršolić je kroz ovih pedeset godina intelektualnog i društvenog rada, da se poslužimo riječima njegova uzora fra Josipa Markušića, „pokazao čovjekom“ – humanistom, i prezentirao dobru i svijetlu stranu franjevaštva i kršćanstva na ovim prostorima. Ako mu se to ni sada ne želi i neće priznati u vlastitoj zajednici, ostat će zabilježeno kao svjedočanstvo u ovoj knjizi, i što je važnije u sjećanjima mnogih ljudi koje je Marko Oršolić susretao i susreće.

Drago Bojić
Autor 6.4.2019. u 18:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija