Kronika pozorišnog proleća (III dio)

Povezani članci

• Enver Kazaz tvrdi: Ćosićevksi narativi zarazili su žrtve velikosrpskog projekta
• Karanović: Mi, zapravo, živimo u prikrivenoj diktaturi
• Vučićev veliki plan
• Igor Serdar: Sigurno najbolji Srbin iz Hrvatske
• MAGLE MOGA VREMENA
• Presuda Damiru Avdiću za izdaju revolucije

Foto: presstiz.rs

OD RECITALA KA ORATORIJU

Ivo Andrić „Na Drini ćuprija“, adaptacija i režija Kokan Mladenović,

Srpsko narodno pozorište, Novi Sad

Sa Ivom Andrićem teatri uglavnom nisu imali sreće. Većina pokušaja da se naprave relevantne kazališne vizualizacije Andrićevih briljantnih pripovedaka i romana nisu, u pravilu, uspjevali doseći umjetničke visove pisca koji je zadivio, a i danas fascinira, činiće to i sutra, čitateljsku publiku diljem svijeta.

Zato je svaki novi pokušaj da Andrićevo slojevito i misaono nedostižno djelo zaživi u kazalištu koliko rizičan, u isto doba izazovan i za redatelje i za glumce. To, prije svega, pruža mogućnost istraživačkog umjetničkog rada, pa vrlo često i eksperimentiranja u teatru…

Odluka Kokana Mladenovića da postavi vlastitu viziju Andrićevoga romana, njegovih scenskih inačica u današnjem vremenu, ubjeđen sam, uz pomenute izazove, došla je i iz želje ovog stvaraoca da traga u sferama nedramske forme, gdje je i u dosadašnjem radu Mladenović bilježio zanimljive i suvremenoj teatarskoj umjetnosti darivao dragocjene rezultate…

Bitna karakteristika Mladenovićevog dosadašnjeg rada su predstave ansambl-mnogoljudnog personaža, gdje ovaj redatelj biva na svom terenu.

Sa dramaturgom Svetislavom Jovanovim Mladenović formira dramske cjeline u kojima je upliv njihovog, ne bih kazao dopisivanja velikog pisca, već ispisivanja neke vrste scenarija za nizove mizanscenskih kompozicija kojima se trude pobjeći od bukvalnih ilustracija scena iz Andrićeve proze. Veliki pothvati aktualizacije kreću se kod ovog stvaralačkog dvojca u sferi artističkog, a u principu nikada u sferi jeftinog političkog senzacionalizma. Ipak, ni Mladenović nije pobjegao od Andrićeve poznate, a uistinu problematične misli o Bosni kao zemlji mržnje. Ali, nije poput nekih kolega, suvremenika, gazio na ovoj tezi našeg nobelovca, koja se može itekako zloupotrebiti u današnjim političkim kontekstima, što je nažalost učinjeno u nekim predstavama nastalim upravo u bh. teatru?!

Scenska rješenja sa vodom i nizom stolova i stolica, kao jedinim scenografskim elementom, ne doimaju se pretjerano kreativnim, iako ih redatelj provodi kroz cijelu predstavu stilski dosljedno.

Golemi angažman koreografa Andrea Kuleševića primjetan je u izradi vizualnosti predstave, a glazbena rješenja Irene Popović bježala su od prvoloptaške ilustrativnosti.

Scenograf Marija Kalabić i kostimograf Tatjana Radišić u crno-bijelo-sivim kombinacijama provodile su Mladenovićeve naume.

U predstavi koja se velikim, gotovo najvećim dijelom odvija u slikama skupnih mizanscena i korskih partija, nerijetko recitalskog tipa, što neminovno vodi ka stvaranju oratorijskih cjelina, teško je izdvajati pojedina ostvarenja, ali svi sudionici: Jelena Antonijević, Strahinja Bojović, Danica Grubački, Gordana Đurđević-Dimić, Grigorije Jakšić, Dušan Jakšić, Milan Kovačević, Jugoslav Krainov, Tijana Maksimović, Marija Medenica, Sonja Mikitišan, Višnja Obradović, Igor Pavlović, Aleksandra Pleskonjić, Nina Rukavina, Marko Savić, Olivera Stamenković, Miroslav Fabrij, Miladin Filipović i Radoje Ćupić, kao i glazbenici Arpad Bakoš i Balša Pešikan, koji glazbu izvode uživo, zaslužuju pozornost zbog svoje požrtvovanosti, iako zbog uvjeta u kojima je igrana, van teatarske dvorane, artikulacija replika i kompletna čujnost teksta nisu uvijek mogli doprijeti do gledatelja.

Ozbiljan problem predstavlja naivna gluma rijeke Drine koja se izvodi puštanjem vode na pozornicu, e da bi na toj pozornici glumački ansambl bio dovođen u poziciju da nerijetko svoje replike izgovara iz vode, sa iznimno neprirodnim položajima tijela.

Mladenovićeva režija, naročito u dijelu kada on i Jovanov govore o suvremenom kontekstu austro-ugarske okupacije i posljednjeg rata u BiH, prilično publicistički, daleko od Andrićeve temeljnosti, pa ponekad i na rubu naivnosti, prikazuju surovost patnje naroda u Višegradu i to kroz stoljeća, a kontekstualno šire i na prostoru BiH?!

Korištenje mikrofona, gdje redatelj ulazi u sferu postmodernističkih rješenja, bilo je opterećujuće i za glumce, a zbog različitih razina govorenja teksta i neprilagođenosti pojedinih glumaca ovom obliku teatarskog izraza, siguran sam da je samo opterećivalo predstavu, iako je u krajnjem ishodu dometalo potrebne kvalitete u gradnji, prije svega redateljskoj, oratorijskih cjelina.

Vrijedi zabilježiti ipak, zanimljivu kreaciju Ćorkana Radoja Ćupića.

Srpsko narodno pozorite iz Novog Sada ovom je predstavom nastavilo fini trend odnosa prema klasici, kojeg je na Pozorišnom proleću otpočeo ansambl domaćina.

Briga za našu klasiku je itekako vrijedna pozornosti, a pothvat sa dvadesetak glumaca u realizaciji predstave Na Drini ćuprija, koji glume, pjevaju, igraju, imaju ponekad i gotovo alpinističke vještine, je donio zamaman scenski akt, ali nije pobjedio prozni karakter Andrićevog djela, pa je taj epski teatar koji Mladenović gradi ostao dijelom na fonu ilustracija?!

Velike predstave sa učešćem golemog broja glumaca nisu danas karakteristika niti srpskih, niti teatara u regionu uopće. Zato je vrijedno pozornosti istaći odvažnost svojevrsnog eksperimentiranja sa Andrićem i Srpskog narodnog pozorišta kao produkcionog tijela, ali ponad svega redatelja Mladenovića i njegovog autorskog tima.

I PI…E I KROMPIRAČE

Šekspir „Sonnet 66“, režija Kokan Mladenović,

Mađarsko državno pozorište „CSIKY GERGELY“ Temišvar

Šekspirovim sonetima i ranije su se bavili kazališni redatelji ubjeđeni da kazalište, pogotovo ovovremeno, može sve?!

Najčešće je  inscenacija poetske sadržajnosti soneta stavljana u kontekste i načine igre tzv. poetskog teatra. Kokan Mladenović u svojoj razvihorenoj mašti koja na pozornicu donosi čitave asocijativne slojeve, pa i predmete (dijelove ljudskih skeleta, lobanja, ona Jorikova?) pokušava napraviti dramatiku na pozornici varijacijama govorenja pomenutog soneta.

Pošto autor ovih redaka, uz svo poštovanje za smjeli pothvat režije soneta nije imao razumjevanja za stavljanje svega i svačega na pozornicu kako bi došlo do intrigantne scenske situacije, zadovoljiću se citiranjem pomenutog soneta:

„Umornom od svega u smrt mi se žuri.
Jer videh zaslužnog kako bedno prosi.
I nitkova što se bogato kinđuri,
I odanost kako poniženja snosi.

I zlatna odličja o pogrešnom vratu
I savršenstvo u blatnom besčašću
I device silom predane razvratu
I snagu straćenu nesposobnom vlašću.

I umetnost kojoj moćnik uzde stavlja
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,
I kako iskrenost brkaju s prostotom:

Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati
Od nje me tek ljubav može sačuvati.

                                  Prevod Milan Marković

Aszalos Geza, Balazs Attila, Bandi Andras Zsolt, Borbely B. Emilia, Csata Zsolt, Eder Eniko, Horvath Anna, Kiss Attila, Kocsardi Levente, Lorincz Rita, Magyari Etelka, Matyas Zsolt Imre, Molnar Bence, Molnos Andras Csaba, Simo Emese, Tar Monika i Tokai Andrea iskreno su povjerovali redatelju Mladenoviću da se iznošenjem pi..e i krompirače na pozornicu može postići ozbiljniji efekat.

Dostatnost poetskih vrijednosti Šekspirovih soneta je u njima samima, a sve ono što im se kazališnim mehanizmom kalemi opasna je avantura, pa uglavnom, kao i u ovom slučaju predstave Sonnet 66 završava pucnjem u prazno i artističkim fijaskom.

Pozorišno proleće u Šapcu zaslužilo je teatarski relevantniji akt koji bi se igrao u čast pobjednika. Žalosno je da u večeri u kojoj se Kokanu Mladenoviću dodjeljuje nagrada za režiju spektakla Na drini ćuprija na pozornici gledamo njegovu režiju koja je toliko daleko od Šekspira da jednostavno nikakav eklekticizam, modernizam, neoklasicizam, a posebice nikakvo predavanje teatra onome što se zove novum po svaku cijenu niti je donosilo niti donosi rezultate.

Žali Bože vremena i truda glumačkog!