Kronika Pozorišnog proleća Šabac (II dio)

Gradimir Gojer
Autor 9.4.2017. u 12:34

Kronika Pozorišnog proleća Šabac (II dio)

Foto: jdp.rs

PERIFERIJA I POLUSVIJET

Dragoslav Nenadić „Pod žrvnjem“, adaptacija i režija Egon Savin,

Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd

 

Senzibiliziran i za teme evidentnih socijalnih snizilica ugledni beogradski redatelj Egon Savin na Pozorišno proleće u Šapcu pozvan je ostvarenjem upravo iz te sfere njegovoga stvaralačkog interesiranja…

Odslici ekonomske kalvarije s početka dvadeset prvog stoljeća, ponovo su, nakon decenija šutnje i nezainteresiranosti, u prvi plan iizvukli na svjetlo dana tekst malo poznatog autora Dragoslava Nenadića pisan prije Drugog svjetskog rata.

Treba zahvaliti redatelju Savinu i dramaturgu Milošu Krečkoviću što je ovaj tekst našao put do pozornice prestižnoga Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

Savin se i ranije uspješno bavio svijetom beogradske i srbijanske sirotinje sa periferije, a ovoga puta predstavu Pod žrvnjem konstituira, u dramaturškom smislu iz tri cjeline, prepoznatljive u sadržajnom pogledu već iz njihovih naslova: Veseli dom, Pred novim životom i Na prelomu.

Progovaranje o siromaštvu, umornom preživljavanju u sjenci stalnih dugovanja, prevara i prostitucije Savin ostvaruje u naturalističkom scenografskom okviru Vesne Popović, sa kostimima Bojane Nikitović i Stefana Savkovića.

Maksimalno funkcionalnu glazbu odabrao je sam redatelj, a o scenskom govoru u ovom projektu brinula je Ljiljana Mrkić-Popović.

Predstava ima glumačku konstantu i svojevrsnu os oko koje se razvija, u tijekovima prilično slabašnih dramskih pričica… Ta os je, ponajbolja i najuspješnija u ovom Savinovom projektu, glumica Anita Mančić, koja tragediju periferijskih poroka donosi kroz habit žene iz naroda, sa dubokom samosvješću da ne pretjera u mogućem redanju govornih lokaliteta i klasičnoga slenga.

Ostali članovi ansambla su: solidni Boris Isaković i tek korektni Marko Janketić, Jelena Petrović, Amar Ćorović, Bojan Lazarov, Nebojša Milovanović, Milica Gojković, Miodrag Dragičević, Nenad Jezdić i Nebojša Ljubišić.

Predstava nereprezentativna za repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ali značajna iz razloga tretmana socijalnih motiva u ovim teškim i neizvjesnim vremenima.

Ipak, ugledni Egon Savin svoje bi redateljsko umjeće, ugled pedagoga i profesora Fakulteta dramskih umjetnosti, trebao, u godinama zrelosti, podarivati vrijednijoj literaturi.

MAŠTA NAZOR

Milena Marković „Deca radosti“, režija Snežana Trišić, Atelje 212, Beograd

 

Uistinu je teško, čak preodgovorno govoriti o predstavi za koju vas ama baš ništa ne veže?! Pogotovo je teško govoriti o predstavi koja ima toliku količinu pretenzija da rješi sva životna pitanja naše bivše zajedničke domovine?! Posebno sam razočaran ne samo nakon viđene predstave Ateljea 212, već i nakon pročitanih prikaza kritičara nekih beogradskih listova o njoj…

Može izgledati da je u toj predstavi sve na svome mjestu jer redateljka Snežana Trišić pretenciozni tekst Milene Marković, koja uistinu svojom fragmentarnom strukturom hoće biti i ovovremenom, recentno suvremenom, ali hoće i govoriti velike istine o revoluciji, o postrevolucionarnom periodu, o mladim ljudima, njihovim tragedijama i zabludama, postavlja od scene do scene bez nekih velikih promašaja u insceniranju prizora. Međutim, problem je u tome što pretencioznost teksta da kaže sve o svemu Trišićeva nastavlja kombinacijom realistične, stilizirane, simboličke i više ne znam kakve sve estetike, pokušavajući da bude itekako dopadna kritici, a ustvari ona iz prizora u prizor pokazuje naivnu samodopadnost i udaljava se od publike. Koristeći se nekom vrstom teatarske eklektike Trišićeva miješa stilove, pokušava poništiti žanrove, biti van vremena u komadu koji je sav iz vremena?! Sigurno je jedno: da ovakav trend estetike bez estetike podržava današnji kor srpskih kritičara. To, nažalost, vodi uništenju bilo kakvog interesiranja publike za teatar.

Gledajući ovu predstavu razmišljao sam kamo vodi takozvani suvremeni teatar u Srbiji??!!

Pored moćnih predstava koje sam poslednjih godina vidio u potezu od režija Boba Vilsona, preko Georgija Para, Egona Savina, Eduarda Milera, Nikite Milivojevića, ne mogu se načuditi koru beogradskih kritičara koji pljeskaju i ovakvim ostvarenjima?!

Jako je teško pisati o glumcima uglednog Ateljea 212, kojeg ne samo da cijenim nego ga smatram teatrom na kojem smo svi mi iz generacija koje danas prikrajčuju svoje karijere učili suvremenost, bili suočeni sa novim i drugačijim teatrom, glumcima koji nose predikatizaciju tog čudesnog mjesta na kojem su Zoran Radmilović, Milutin Butković, Mira Banjac i drugi stvarali povjest srpskog teatra…

U ovoj predstavi iz te generacije vidim nazočnom Goricu Popović, koja sa Miodragom Krstovićem čini bolji dio ansambla… Naravno, ne treba donositi nikada konačne sudove, ali volio bih da se što rijeđe susrećem sa ovim tipom režije bez režije

Ovdje je mašta zloupotrijebljena, jer ne može se kazati da nema maštovitih rješenja u redateljskom smislu, ali sva ona padaju u zrakoprazni prostor naivnog moderniteta.

Ovo je predstava mašte nazor.

Ovo je teatar nazor.

Ako ova predstava spada u najbolja ostvarenja srpskog teatra danas onda žalim selektora ovog festivala, jer očito nije imao boljih predstava???

Nevjerojatno je teško govoriti o teatru kojem ste posvetili godine svoje mladosti, a koji u mojoj zrelosti, pred mojim očima, propada.

Filip Hajduković, Nenad Ćirić, Marko Gvero, Milica Mihajlović, Radmila Tomović, Marko Grabež, Jovana Gavrilović, Bojan Žirović, Milica Trifunović, Isidora Minić, Vladisalv Mihailović, Katarina Žutić i Miodrag Dragičević trudili su se biti sljedbenicima jedne naivističke modernosti Snežane Trišić.

Atelje 212 i njegovo vođstvo, po mišljenju autora ovih redaka, trebalo bi promisliti kako dalje, jer nije lako nositi breme slavnih predstava i herojske epohe koju su kreirali Mira Trailović, Jovan Ćirilov, Borislav Mihajlović Mihiz, Borka Pavićević, Muci Draškić…

Kada se nalazite u visinama najteža stvar koja vam se može desiti je da tresnete o zemlju. Ovaj tresak koji sam vidio sinoć katastrofalan je.

POSVEĆENOST KLASICI

Pedro Kalderon de la Barka „Život je san“, adaptacija i režija Aleksandar Lukač,

Šabačko pozorište, Šabac

 

Kada sam svojedobno, preciznije prošle godine, vidio Šekspirovog Perikla u režiji Nikite Milivojevića i izvedbi Šabačkog pozorišta bio sam osupnut kazališnim umijećem i energijom šabačkog ansambla u rijetko suvremenoj optici redateljskog čitanja Nikite Milivojevića. Da ova predstava nije niti slučaj, niti pozitivni incident u repertoarnoj politici pokazalo se ove godine predstavom Život je san prema čuvenom tekstu Pedra Kalderona de la Barke u režiji Aleksandra Lukača.

Mudra ukupna, posebice repertoarna politika koju vodi direktor i odlični glumac, karizmatični Zoran Karajić, pokazala je da šabački teatar ozbiljno, krajnje promišljeno i rigorozno dosljedno gaji poseban odnos prema dramskoj klasici!

Poslije Šekspira, niti Kalderon nije manje uspješno interpretiran u suvremenom ključu originalnog autorskog čitanja redatelja Aleksandra Lukača.

Život je san Lukač postavlja postmodernistično, određujući se prema Kalderonovom tekstu sustavom švedskoga stola, jednostavno: od velikog španskog dramskog pjesnika on uzima poetsko biserje, najdraguljnije vrijednosti i to uglavnom, dramaturški gledano, postavlja na početku i kraju ovog svoga postmodernističnoga kabarea sa uplivima iskazanim u interpretaciji širokoga spektra tema od pitanja temeljne ljudske egzistencije, preko politike, dvorskih i ostalih zavjera, pa sve do erotizma, seksualnosti i transseksualnosti…

Lukačeva se mašta razgara na ognjicama Kalderonove poezije jednako kao i na vrelima glumačkih potencijala šabačkog poletnog i ambiciozno razigranoga ansambla.

Njegova mizanscenska rješenja u obliku složenih i znakovito bogatih tlorisnih izohipsi na tren su potencirana lucidnim eklektičkim izborom glazbe, u širokom luku od rok aranžmana do nedganjeg mega hita u interpretaciji Ive Robića Stranci u noći.

Petar Pjer Rajković lucidno je scenskim pokretom i koreografskim aranžmanima sudejstvovao sa Lukačem sačinjavajući razbokorenu zlatopisnu građevinu scenskih rješenja koja su, u svojoj klasičnoj temeljnici, nosila punu jarkost suvremenih asocijativa.

Uz postmodernistični Lukačev koncert, s razlozima redateljske temeljnosti potenciram i jednu potpuno neohistrioničku boju u neiscrpnoj energiji glumačkog ansambla Šabačkog pozorišta.

Prvim dvijema moćnim glumačkim kreacijama nameću mi se, svakako, Zoran Karajić kao ludički razigran Bazilije, poljski kralj i Klotaldo Ivana Tomaševića. Prvi u neohistrioničkoj, raznovrsno i precizno odigranoj skali varijacija suvremene glumačke sintakse, a Tomašević, pak, kao antipodno smiren i otrežnjujući korektiv gotovo cjelokupne razvihorene scenske zaošijanosti ovog šabačkog instalativa inspiriranog dramom napisanom 1635. godine.

Kreacija njihovog mlađeg kolege Vladimira Milojevića donosi Kneza Sigismunda u bojama psihološke (i fizičke!) raspolućenosti i svakovrsne rastrzanosti suvremenog čovjeka. Krik Milojevićev kroz ulogu Sigismunda dilemičan je u mjeri našeg nesretnog vremena. To je krik intelekualne energije s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog stoljeća.

U ulozi Klarina, lakrdijaša, dozirano, nikada ne pretjerujući, što Kalderonov lik objektivno dozvoljava, odlično je, u muškoj ulozi (!?) ritamske povisilice i dramske pauze, na fino humorni način, gradirala Aneta Tomašević.

Rosauru Sonje Milojević vrijedi pamtiti po jednoj, krajnje sordiniranoj, gotovo apartnoj, finoj akciji  uvlačenja glavnog lika u ljubavne vrtloge životodajne ljudskosti.

Astolfo Strahinje Barovića čvrst u impostaciji, odlučan je u provedbi zaokružene životnosti i scenske čvrstoće svoga lika.

Narator (dopisana uloga) Nikole Brekovića bio je korektan.

Svojim doprinosom u lucidno uvježbanoj i dobro vođenoj igri doprinosili su svojim histrioničkim transom i Kristina Pajkić (Estrelja, princeza), Ivana Jokić (Izabela), Ivana Terzić (Snežana), Lazar Maksić (Zli Cipireli), Miloš Vojnović (Lepi princ), kao i Slađana Pajkić, kao Dvorska luda.

Aleksandar Lukač u organizaciji scenskog prostora naselio ga je i trima okomicama – pokretni zatvorski kavez, dvije crvene stilizirane okomice, a Marijana Mitrović uvježbala je vrlo uspješno dijelove teksta koje su glumci tečno izgovarali na španskom jeziku,

U svojoj tendenciji suvremenog čitanja klasike Karajićeva kazališna složna i homogena družina postigla je više od temeljnih nauma…

Napravili su postmodernističan, suvremeno asocijativan, scenski atraktivan čin i pokazali da odlično organizirano Pozorišno proleće nije slučajnost. Jer, interakcija kazališta i festivala je smislena i karizmatično vođena umom, znanjem, nadahnućem i trudom, golemim trudom, poglavito Zorana Karajića.

Gradimir Gojer
Autor 9.4.2017. u 12:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija