Kultna pjesnička Tribina Jutro poezije (2/3)

Diana Burazer
Autor 2.2.2011. u 10:11

Kultna pjesnička Tribina Jutro poezije (2/3)

Ne pripadam, čime se baš ne ponosim, ljudima koji su dobro informirani, pa mi pisanje na ovom Portalu dođe i kao neka vrsta moga doškolovanja u svakom pogledu. Naime, kao prava školarka, idem svaki dan na tacno.net, te uredno sve pročitam što se tu objavi, pogotovo ako se tiče kulture (ma što to bilo!). Pročitam prvo zbog osobne informiranosti, pa da vidim što to zanima čitateljstvo, i na kraju da bi i svoje pisanje (tematski i kvalitetom) testirala. Što ćete takve su Vage – uvijek pomalo preispituju sve što rade, i važu li, važu….

Dakle, bojim se koliko će vas,  pored vrlo zanimljivih (u svakom pogledu) trenutno aktualnih tekstova na temu HDP-Visković-Jergović-Tomić-Popović… itd.,  čitati ovaj moj skromni Književni kutak, ali svatko radi ono što misli da zna raditi. Ja, u gore spomenutu polemiku, i da moram ne bih se znala uključiti (da podcrtam: vrlo ćete rijetko čuti da netko kaže da nešto ne zna! E, ja sam ta!). Da se baš moram uključiti, odmah bi viknula: „Predajem se!“ Ne zato što nisam borac (ili ne-daj-bože da sam kukavica), ili što sam romantična poetska duša, već naprotiv – zato što sam mudar, pa u nekim situacijama i proračunat (iako ružno zvuči),  borac koji ide u rat samo ako zna, ali i želi, pobijediti! I na kraju čitanja te „Šeherezade“  (u neko moje vrijeme reklo bi se Santa Barbare) izvukla bih samo dio iz teksta (Edo Popović, mvinfo.hr),  sa kojim se bezrezervno slažem, a koji glasi: „Malo tko će danas prenijeti neku relevantnu vijest iz književnosti. Ne sjećam se, naime, da sam igdje na naslovnim stranicama pročitao kako ugledni francuski “Galimard” objavljuje roman Daše Drndić, ili kako ugledna njemačka izdavačka kuća “Hanser” objavljuje roman Ivane Simić Bodrožić“.
Evo to je mali (ali iskren) doprinos Književnog kutka  ovoj temi: citirali smo važan dio teksta,  i još samovoljno naglasili (bold-ali) najvažniji dio!
Eto toliko od mene!  Idemo mi na „lakše“ i, za ovaj Kutak, važnije teme.

Dakle, u prošlom tekstu sam otvorila, meni dragu, temu „Tribina Jutro poezije“, u kojem sam i navela da je sam povod za pisanje (ako ga je uopće trebalo ) činjenica da je jedna pjesnička udruga (koja postoji još od 1964 god.) napokon objavila svoju antologiju – Antologija Jutra poezije.

U poplavi raznih antologija, barem u Hrvatskoj, što je opet tema sama za sebe (koja će doći na red!) pojava ove neobične antologije višestruko zaslužuje pozornost. Naime, ona je posebna sa više aspekta:  kao trajan zapis fascinantne 40-godišnje povijest jedne pjesničke tribine, kao izuzetno dobro obavljen (obzirom na tematiku i težak) autorski i urednički posao, te posebna je i po broju zastupljenih pjesnika, kao i po poveznici među njima.

Oni najuporniji članovi Tribine pričali su o toj antologiji, i sanjali je, 15-tak godina, vjerujući da će se kad-tad  „neke stvari poklopiti“, te da će uspjeti katalogizirati i ukoričiti sve važnije sudionike Tribine svih ovih 40-tak godina. Antologija sadrži  preko 170 pjesnika koji su govorili svoju poeziju na Tribini. Broj autora bio bi daleko veći da njeni urednici nisu, ipak, izvršili neki izbor.
Autori ove Antologije Željko Buklijaš i Nikica Krajina (i sami  pjesnici, autori nekoliko knjiga, te jedni od najvjernijih članova Tribine Jutro poezije) vrlo stručno su obavili cijeli posao; od prikupljanja materijala do samog sastavljanja Antologije. U predgovoru, koji su napisali, između ostalog stoji:

Namjera nam je ponuditi podsjetnik na autorice i autore koji su svojim poetskim osobnostima obilježili razdoblje od osnutka Jutra poezije (28.12.1964.) do danas. Želimo dakle registrirati velik raspon poetičkih interesa i dosega; od «potrošenih» govora koji podsjećaju na poeziju osamnaestog stoljeća do najnovijih postmodernističkih koncepata. Stoga se ovaj izbor opire bilo kakvom pokušaju svođenja na zajednički nazivnik osim pod nazivnik «Jutro poezije».  Avantura ove knjige sastoji se u tome što «popisuje» toliko različitih glasova, pri čemu te glasove ne pokušava pomiriti i uskladiti; pa tako ovdje imamo kolektivnog i subjektivnog pjevanja, retoričkih i emotivnih tonaliteta, slikama bogatih i zvukovima raskošnih stihova, gole i hladnjikave stvarnosne poezije…

Buklijaš i Krajina, u suradnji s urednikom Robertom Roklicerom (inače i voditeljem Tribine), vrlo mudro i znalački su sastavili Antologiju vodeći se pri tom uobičajenim zahtjevima antologija: treba ispravno dokumentirati vrijeme-područje koje se pokriva (na odgovornost autora!), ali istovremeno antologija-knjiga treba sadržavati dobru poeziju. Ovo posljednje je, kod antologija, uvijek problematično!

Dakle, Buklijaš i Krajina su to mudro riješili na način da su u Antologiju uvrstili skoro sve renomirane  i poznate pjesnike,  koji su ikada učestvovali na Tribini,  kako bi ipak samoj knjizi (a i svim ostalim manje poznatim zastupljenim pjesnicima) dali važnost i šansu da bude čitana i kritički valorizirana.

Tako se u  predgovoru dalje navodi:  „… «velike pjesnike» nismo mogli i, naravno, nismo željeli zaobići zbog visokih estetskih dometa njihove poezije, a one, nešto manje (poetae minores), nismo željeli prešutjeti, ponajviše zbog njihova često samozatajna rada kojim sudjeluju u tvorbi tkiva velikog organizma zvanog književnost. Osim toga, nitko od nas ne može sa sigurnošću utvrditi koje je «mjesto» na književno-umjetničkoj „rang listi“ tko dosegnuo; čak i da dotični posjeduje potvrdu ovjerenu od općeprihvaćena autoriteta kakvoga kritičarskog božića.“

U skladu sa navedenim, u Antologiji je vrlo vješto napravljena podjela – grupiranje pjesnika. Trebalo je više od 170 različitih pjesnika po godinama, po poetici, po (ne)priznatom statusu u hrvatskom pjesništvu, po stvarnoj kvaliteti… grupirati.

Buklijaš i Krajina i o tome daju pojašnjenje u predgovoru: „Ova knjiga panoramski obuhvaća glavninu pjesnika sudionika Jutara poezije, a podijeljena je na četiri zasebne cjeline: Prvu cjelinu, posvećenu osnivačima tribine Jutro poezije, smo naslovili «Doviđenja dragi, doviđenja…», s namjerom da tim naslovom podsjetimo na motivaciju osnivača. Pjesničkim su naime druženjem 28. 12. 1964. godine željeli obilježiti godišnjicu smrti Sergeja Jesenjina. Ostale tri cjeline naslovili smo po amblematskim naslovima pjesama ili knjige pjesama voditelja tribine. Tako smo razdoblje u kojem je tribinu vodila Ružica Orešković nazvali po njenoj kultnoj pjesmi «Tužim državu, bilo koju…». Razdoblje vođenja Saše Meršinjaka naslovili smo po njegovoj svima znanoj pjesmi «Hajka». Posljednju cjelinu smo nazvali po naslovu zbirke pjesama sadašnjeg voditelja tribina, Roberta Roklicera, «Underground».

Već je iz same Antologije očigledan taj jedinstven raspon pjesnika koji je na Tribinu dolazio i govorio svoje stihove. Pjesnici: Parun, Majer, Alić, Kaštelan, Tadijanović, Mihalić,  Orešković, Sever, Dizdar, Golob, Stamać, Meršinjak, M.S. Mađer, Tomičić, Horvatić, Škrinjarić, Pilić, Car-Matutinović, Maleš, Begović, Mraović, Domović, Mrkonjić, Paljetak, Ricov, Katunarić, Benčić-Rimay, Manojlović, Petlevski, Dedić, Krmpotić, Štambuk, Ganza, Kišević, Dautbegović, i drugi, dovoljno govori o važnosti ove pjesničke tribine i o tome o kakvoj je ovdje poeziji riječ. Osim pjesnika Tribina je bila, i ostala, mjesto na kojem su rado dolazili, i na neki svoj način učestvovali, i dramski umjetnici (Vlasta Knezović, Kostadinka Velkovska, Perica Martinović, Jadranka Krajina, Ana Maras…), glumci (Goran Matović, Fabijan Šovagović, Darko Ćurdo, Zvonko Novosel, Željko Žužić, Špiro Guberina, Zlatko Crnković, Dragan Despot, Slaven Knezović, Zvonko Zečević…), slikari (Vrljić-Ankin, Zoran Durbić, Ivan Žiroš, Ivan Obsiger, Nikola Rubinić, Vito Markulin, Milena Lah, Matija Pokrivka …), i mnogi drugi bez kojih nije moguće bilo zamisliti nerijetko i  pomalo „pomaknute“ atmosfere na Jutrima poezije.

Poznato je da su Jutra (prije 1991.g.) bila zanimljiva i pjesnicima iz cijele Jugoslavije. Nešto „od te stare navade“  se i sada vraća.

Sjajan pogovor, na kraju Antologije,  napisao je i književnik Branko Maleš, iz kojega ću citirati samo jednu (ali vrijednu) rečenicu, sa nadom da će je negdje nekako (hmmmm) čuti i gradski poglavari  našega Zagreba:  „ Kultna Tribina “Jutro poezije”, taj zadimljeni jamac šarma glavnoga grada, treba – bez obzira na logične strukturne preinake ili dapače nevolje – i dalje postojati u gradu koji se gradom zove.“

I na kraju, Antologija Jutra poezije (grafičko uređenje potpisuje Igor Lovrić)  izgleda sjajno! Njen izgled dobro korespondira sa naslovom i sadržajem! Za one koji neće imati priliku vidjeti je, nudim „svoje oči“:  lijepa i tvrdo ukoričena knjiga (20,5×13,5 cm, 610 stranica); osnovna boja: tamno plava (zapravo više nijansi modre boje, kao prijelaz iz noći u jutro); na koricama, kao u jutarnjoj maglici, fotografije iz arhive Tribine:  Ružice Orešković, Saše Meršinjaka, Josipa Severa, Vjekoslava Majera i Vesne Parun.

U idućem nastavku (3/3) biti će riječi o nekoliko, ipak specifičnih, pjesnika – članova Tribine Jutro poezije, nekoliko priča sa Jutra, anegdota … 

Pjesme iz knjige „Antologija Jutro poezije“, Udruga Jutro poezije, Zagreb 2010

Ružica Orešković (1933-1990) (*) 

Osamljena Marija

          ona nikada nije imala prijatelja
          da osluškuje otkucaje vremena
          susretala ih je u jutrima
                    u predvečerjima
          zanosila se bojom njihova kaputa
          škripom cipela
          i svaki put kada bi jesen
                    zatvorila parkove
          prilazila bi očima ili kosi
          hoćeš li mi biti prijatelj
                    upitala je
          a one umorne od prijateljstva
          plašljive od dodira
          pobjegle bi iza ugla

poravnaj kosu marija
zatvori vrata
da vjetar ne odnese toplinu sa stolova
sa tvoga stola marija
godine prolaze
kao skromni trgovci sa sajma života
o marija zatvori vrata
nitko neće doći tako rano izjutra
mogu doći samo ptice
samo ptice marija
ptice koje lete u nepoznato
ptice koje su već negdje savile gnijezdo
o marija
vjetar ulazi u samoću
zatvori vrata

(*) – Kultna voditeljica Jutra poezije; ovo je jedna od njenih najpoznatijih pjesma

Saša Meršinjak, (1949. – 2008.)

Hajka

Ovo nije puka metafora
niti pjesnička bajka
ovo je naprosto hajka
ovo je hajka na zvijeri i ljude
ovo je hajka na pametne i lude
ovo je hajka na i na ptičja jaja
u sezoni i za lovostaja
ovo je lov na lovce
i na pse hajkače
ovo je hajka
na slabije i jače
ovo je hajka
na kamen bilje i misli
u mrežu hajke svi smo se stisli
braća sestre i majke
bože
osjećaj hajke mami nas i liječi
u nedostatku časti
u nedostatku riječi

(*) – Kultni voditelj Jutra poezije; ova se pjesma čita često i sada na Jutrima (nakon Saše), i to vrlo teatralno, kako je i Saša čitao.

Robert Roklicer (1970.) (*)

Zeleni čaj čisti od otrova

 Iz porculana tvoje stare none zeleni čaj skapava listove.
Zeleni čaj je, primjerice, bogat flavonoidima i sprječava bolesti srca.
Tvoja stara nona znala je to kada ga je posluživala u porculanu.

Razgovaraš li još s nonom u snovima ili si je prestala sanjati?

Zeleni čaj je izvor ljepote jer ima minerale i vitamine.
Zeleni čaj pospješuje krvotok, tijelo čisti od otrova.
Zeleni čaj ublažuje depresiju.

Hoće li mi biti dovoljna samo jedna šalica? Što tvoja nona kaže na to?

(*) – Aktualni voditelj Jutra poezije; zaslužan za novi „procvat“ Tribine u svakom smislu

Sonja Mudrić (1960)

Pjesma svjetionika

Nalik sam svjetioniku
kojeg je čuvar njegov napustio.
Sad ne mogu nikoga
spasiti od brodoloma.

Jer bez njega nemam svjetla,
a bez svjetla ja sam ništa.
Gola stijena usred tamna mora,
do mene više nema ni skala ni pristaništa.

Gola stijena usred tamnog mora,
prazna kuća povrh strma brda
s oknima bez škura
i vratima bez ključa.

Samo hrid bez svjetioničara.
I tko me nađe, izgubit će se,
tko mi priđe, razbit će se.

Jer bez njega ja sam ništa,
ni za kog’ u meni nema
niti mira nit’ skloništa.

I ja neću više nikoga,

kao nekad davno njega,
spasiti od brodoloma.

 

Željko Buklijaš (1955.)

Pukotina

                    I
Poslije kiše rastvoren šipak
Cvijet – pipak pauka i nit,
Skrit kalifornijski jaz i juha
Pero je seizmograf –
– Pervaz uha,
Seiz Proleterske Snage, Rosin
Orao i Kavkaz u rosi.
Stepa. Pucanje leda i tajge.
Andrijin križ zvjezdano
More kosi.
Da bi se ispunilo odbijah
Srebrnjake i molitvu.
Pukotina je oduvijek odjek

                    II
Pukotina je oduvijek odjek,
Odijelo i vrata odvojenosti.
Miris zatvara oči
Od prvog mraka bljesne
Munja – profil oniksa
– Jasna pukotina neba.
Svinut nad to lice – Gluh
Vjetar zaliven gasi čik
– Luk zvuka i dim.
On dine zelenokose sipa
U lijevak suh.
Kap po kap suši se
Purpurni stih.

 

Boris Kvaternik (1987.)

Strahota zaogrnuta maglom

Ništa ne može zakriti
strahotu na ulicama,
ni teška, beskrajno velika,
kozmička deka
puna tame,
puna još mračnijih rupa.
Kako bi to, onda mogla,
ova prozirna magla
što se ovila oko grla grada
i samo ga nježno stišće,
bez davljenja,
kao fini šal od svile?

Ništa nije zakriveno,
i to ništa bulji
iz zračne paučine
u lica progledanih,
u lica samozatajnih,

ispunjajući ih luđaštvom.
iz magle isplivavaju obrisi,
rone u njoj kao u plićaku,
stalno, neprekidno, zauvijek.
Lica izranjaju i bulje,
mudrošću patke u očima.
Zijevaju ustima
u kojima skrivaju
zahrđale žilete
te ih ne mogu progutati
već ih pljuju uokolo.
drhtave ruke pohlepno posežu
za materijom uokolo,
bez biranja,
i trpaju je u džepove
poput staklenke krastavaca
ukradene iz supermarketa.
A, ja, sjedim i pitam se:
„Kakva korist od magle
kada, i dalje, sve vidim?“

Diana Burazer
Autor 2.2.2011. u 10:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija