Latinka Perović u Zagrebu

tačno.net
Autor 9.12.2015. u 11:25

Latinka Perović u Zagrebu

Latinka Perović, foto: LDP

Latinka Perović ni sama ne bježi od kontroverznosti i rascijepljenosti svog položaja s jedne strane kao suvremenika, pa i osobnog prijatelja ljudi o kojima piše, a s druge strane kao povjesničara. Svjesna je da ima što reći i u jednom i u drugom slučaju, te bi svaki pokušaj ograničavanja u tom smislu predstavljao štetnu, pa i lažnu, redukciju. Upravo u takvom  „neredukcionističkom“ ključu treba pristupiti i ovoj knjizi. Zaklopivši njene stranice nitko ne bi trebao osjećati naročito spokojstvo ili zadovoljstvo, već, upravo suprotno, nemir i nespokojstvo kao agense daljnjih istraživačkih i mislilačkih napora.

Piše: MARINO BADURINA

U dupkom ispunjenoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu, 7. prosinca predstavljena je nova knjiga Latinke Perović – Dominantna i neželjena elita – beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek). Knjiga donosi 13 portreta nekih od ključnih ličnosti u Srbiji druge polovice 20. i početka 21. stoljeća, aktera epohe komunizma i zakašnjele tranzicije. Započinje s Dobricom Ćosićem, kao jedinim predstavnikom dominantne elite, a nastavlja se s pripadnicima one neželjene zaključno s Radomirom Konstantinovićem. Knjiga je to o povijesnom rascjepu srpskog i jugoslavenskog društva koja je od ljeta ove godine, kada je i izdana,  pa do danas postala ne samo znanstveno-historiografski, već i društveni događaj. Primijetio je to i moderator zagrebačke promocije Dejan Jović, a susret s autoricom, očito nadahnut i velikim brojem prisutnih, okarakterizirao je kao susret “lijepe, tolerantne, antinacionalističke Srbije sa lijepom, tolerantnom, antinacionalističkom Hrvatskom”. Premda je termin “druga Hrvatska” daleko manje frekventan od termina “druga Srbija”, a zasigurno se i značenjski donekle razlikuju, nekoliko stotina posjetitelja u Novinarskom domu jasan je pokazatelj kako postoji obostrani interes i potreba za komunikacijom između tih dviju “drugosti”.

O knjizi su govorili Budimir Lončar, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, te sama autorica.

Budimir Lončar, nekadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ i dugogodišnji poznanik Latinke Perović govorio je kao svjedok vremena i iz osobnog iskustva. Tim više što je, kako kaže, “od 13 ličnosti u knjizi osmero i osobno poznavao”. On se složio kako knjiga predstavlja “čvrstu branu povijesnom revizionizmu”, te je kao takva relevantna ne samo za Srbiju već i za sve zemlje sljednice bivše Jugoslavije.

Povjesničar Hrvoje Klasić kazao je kako je Latinka Perović osoba koja ga je svojevremeno i usmjerila ka znanstvenom istraživanju (njegova doktorska teza bila je vezana za 1968. u Jugoslaviji). Istaknuo je kako je ovo knjiga o nekoliko stvari: to je “knjiga o dominantnoj Srbiji i onoj kakva nikad dominantno nije postojala”, “knjiga o Jugoslaviji na koju je srpska priča presudno utjecala” i “knjiga koja je dokaz da ni Srbija, ni Jugoslavija, ni komunizam nikada nisu bili ni homogeni, ni monolitni”. Za njega, temeljna poruka knjige je kako je “Srbija imala i ima ljude koji predstavljaju njeno moderno, tolerantno, nenacionalističko lice.” Poželio je i da upravo ljudi poput Latinke budu ona željena, dominantna i poželjna elita.

Dragan Markovina posebno je podcrtao čitljivost i modernost knjige okarakteriziravši je kao “rijetko svježe djelo za nekoga tko je već prošao toliki profesionalni, historiografski put.”  Bez ove “tragične posvete junacima srpske povijesti” teško je razumjeti srpski i jugoslavenski prijelaz iz 20. u 21. stoljeće, istaknuo je. Za Markovinu važna poruka koju knjiga nosi je kako procesi u Srbiji i Jugoslaviji, posebno oni s kraja 80-ih i početka 90-ih, imaju svoje dublje uzroke koje treba tražiti još u 19. stoljeću preko kontinuiteta  narodnjačkog radikalizma i socijalizma kao socijalno egalitarnih ideologija koje teže statičnosti društva.

Sama autorica izlaganje je uvelike posvetila svom odnosu prema Zagrebu i zagrebačkoj sredini. Kazala je kako su je za Zagreb uvijek vezivale dvije stvari – ljudi i knjige. Te veze ni tijekom najtežih ratnih godina nisu prekidane. Podsjetila je kako su u vrlo osjetljivom razdoblju kraja 80-ih u Zagrebu bile objavljivane knjige koje nisu mogle biti objavljene u Srbiji (poput “Olako obećane brzine” Dragiše Pavlovića, “Razgovori s Kočom” Aleksandra Nenadovića, kao i autoričine studije “Od centralizma do federalizma” i “Planirana revolucija”). Također, kao glavnu ljudsku i intelektualnu poveznicu s Hrvatskom istaknula je Stanka Lasića, s kojim je, kako kaže, “bila u najdubljem dijalogu” iza kojeg je ostala i njihova pozamašna prepiska.

Na kraju svojeg izlaganja Latinka Perović pozdravljena je dugim aplauzom.

Svojim govorom ona je implicitno pozvala na dijalog kao osnovu povijesne i svake druge spoznaje. Ipak,   pažljiviji promatrač  primijetiti će kako je većina (sklonih joj) predstavljača i prikazivača (ne samo u Zagrebu) ovu knjigu shvatilo suviše preskriptivno, kao djelo koje nudi gotovo definitivne zaključke i odgovore koje onda samo treba usvojiti. Premda se to može shvatiti kao (doduše sasvim opravdani) izraz poštovanja prema autorici i njenom djelu, takav odnos je u nesrazmjeru s isticanjem važnosti i širinom recepcije knjige. Daleko bi logičnije bilo da je ona kao takvo „fundamentalno djelo“ popraćena i  nešto ozbiljnijim kritičkim pristupom, jer poznato je da što neko djelo ozbiljnije shvaćamo to mu i više kritički pristupamo. To naravno ne znači da rad Latinke Perović nije  prečvrst, preutemeljen, s prelogičnom i predosljednom argumentacijom da biste ga, čak i kada biste htjeli, mogli tako lako osporiti. No ipak, na tragu takve moguće problematizacije bio je Dejan Jović, kada je na nedavnoj beogradskoj promociji istaknuo kako se radi o dobroj i vrijednoj knjizi ne toliko iz razloga što nudi puno odgovora, nego, upravo suprotno, što postavlja i ostavlja nas s mnogim pitanjima. Onim pitanjima koja tjeraju na daljnja istraživanja, promišljanja, interpretacije. Na ovoj zagrebačkoj promociji jedno od tih pitanja došlo je iz publike: „Koji su uopće kriteriji pripadanja dominantnoj ili neželjenoj eliti?“. Naime, činjenica, koju nije teško primijetiti, jest kako je većina aktera u knjizi u određenom periodu života bila dio dominantne elite, da bi s vremenom, što odabirom, što sudbinom, prešla na stranu one neželjene. Latinka Perovic to objašnjava povijesnošću  i dinamičnošću kategorija dominantnosti i neželjenosti. No ta dinamičnost nije samo dinamičnost u određenoj vremenskoj protežitosti nego može biti čak i simultana. Postoje primjeri kada pojedinac, po nekakvom difoltu vlastite pozicije, pripada dominantnoj eliti, a istovremeno je neželjen i opire se snažnim silnicama koje ga žele izgurati iz povijesnog (pa i životnog) kovitlaca. Tipičan primjer toga je  Zoran Đinđić. Nemoćan čovjek na moćnoj poziciji. Naposljetku, on je predmet autoričina zanimanja i proučavanja postao tek nakon smrti, i upravo ta činjenica njegovog tragičnog kraja svrstala ga je među „neželjene“.

Ostaje također da se do kraja verificira i teza o stvarnoj ulozi i velikoj moći Dobrice Ćosića. Autorica, na poneke indirektne kritičke opaske kako Ćosić možda i nije bilo toliko moćan i utjecajan koliko se ponekad čini, kategorički odgovora: „Bio je!“  Na budućim istraživačima je da pritom odvažu, u kojoj mjeri to izgovara povjesničarka, a u kojoj Ćosićev suvremenik. Na kraju, Latinka Perović ni sama ne bježi od kontroverznosti i rascijepljenosti svog položaja s jedne strane kao suvremenika, pa i osobnog prijatelja ljudi o kojima piše, a s druge strane kao povjesničara. Svjesna je da ima što reći i u jednom i u drugom slučaju, te bi svaki pokušaj ograničavanja u tom smislu predstavljao štetnu, pa i lažnu, redukciju. Upravo u takvom  „neredukcionističkom“ ključu treba pristupiti i ovoj knjizi. Zaklopivši njene stranice nitko ne bi trebao osjećati naročito spokojstvo ili zadovoljstvo, već, upravo suprotno, nemir i nespokojstvo kao agense daljnjih istraživačkih i mislilačkih napora.

tačno.net
Autor 9.12.2015. u 11:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija