Legenda o bosanskom brodolomu

tačno.net
Autor 14.4.2016. u 14:47

Legenda o bosanskom brodolomu

Foto: T. Dabac

BRODOLOM: Nekad ugriz, nekad spas, pomislio sam radostan uvjeren da upravo taj zub krije misteriju o brodolomu daleke 1540. Godine…

Narudžba knjige preko interneta danas nije novost, ali ova iz Sjeverne Karoline je postala neobičnost, dovoljna za novu knjigu ili više njih. David Winstone je u prvom javljanju tražio knjigu «Bogumils as inspiration», u drugom kontakt sa autorom. Tako je otpočela priča i druženje koji su u početku trebali da odgovore na jedno jedino pitanje: Koliko ima istine u legendi o velikom bosanskom brodolomu u blizini Sjeverne Karoline daleke 1540. godine?

Piše: Ševko KADRIĆ, doznajemo.com

S` vremenom je priča postajala sve zavodljivija a mi sve radoznaliji i istraživanjem ponešeni istraživači. Da odmah kažem, nismo došli do odgovora na ono pitanje, ali smo zato otvorili na desetine novih. Ako vam je to utjeha, nastavite čitati, ako nije ovdje je kraj.

David me je ukratko upoznao sa legendom, ona se od izvora do izvora razlikuje, ali nekoliko detalja se ponavlja, jedan od njih je godina, baš 1540. drugi da su bila dva broda sa izbjeglicama iz Bosne i ono što ga je dovelo u vezu sa knjigom o bogumilima i autorom, jeste podatak da su izbjeglice bili upravo bosanski bogumili. U jednoj od svojih poruka mi je poslao nekoliko verzija legende. Iščitavajući nevoljnu izbjegličku priču uočio sam da se u jednoj od njenih verzija spominje da su brodovi bili dubrovački i da se brodolom desio u blizini nekog ostrva.

Za rekonstrukciju događaja, pod uslovom da se stvarno i desio, trebalo nam je najmanje još nekoliko «sitnih» detalja, naprimjer tačka ukrcavanja i tačka brodoloma, razlozi izbjeglištva i svakako materijalni dokazi kojima bi priču mogli potkrijepiti. Upravo to sam Davidu i napisao, bacajući ideju u internet mrežu, kao kap vode u nepregledno more u blizini Sjeverne Karoline u kom je trebalo pronaći i tragove brodova i brodolomnika.

Prošlo je nekoliko dana, u novim porukama sam ugledao jednu «reveal !!!» sa tri uskličnika. Šta li je otkrio, pomislio sam ugledavši poruku i pročitao da je došao do one druge nemile tačke, tačke brodoloma, ostrvo Roanoak. Pisao je dalje da se sprema da ode na istraživački pohod upravo na ostrvo Roanoak. U Google Earth, sam upisao riječ ostrva, globus se zavrtio ali je pokazao neku oblast u Africi. Tražio sam Sjevernu Karolinu i onda se vrtio oko otočja dok nisam pronašao i Roanoak. Izoštravao sam satelitski snimak koliko mi je to dozvoljavano a onda sliku položio na reljef. Ostrvo mi se učinilo kao ajkulin zub duboko u vodenu mehkotu zaboden. Nekad ugriz, nekad spas, pomislio sam radostan uvjeren da upravo taj zub krije misteriju o brodolomu daleke 1540. godine.

U međuvremenu strast traganja me sve više uzimala sebi, mjesto njihova ukrcavanja smo uzeli sa velikom vjerovatnoćom Dubrovnik, ali smo morali uvezati još nekoliko razloga: Prvi od koga i zašto su bježali? Drugi zašto baš Amerika, ako su uopšte znali da postoji?

David mi je uskoro poslao poruku u kojoj stoji da su već od 1494. dubrovački trgovački brodovi plovili u Ameriku, prvo u izviđanje i osvajanje a onda i naseljavanje Novog Svijeta, kako se Americi tada tepalo. Istina stoji da je riječ o Latinskoj Americi, što ne mijenja suštinu. Vjerovatnoća postaje veća, pomislio sam čitajući i podatke o 35 brodova i 5000 dubrovačkih mornara koji su služili u španjolskoj pomorskoj floti. Tako smo popunili još jednu od praznina, onu o mogućem mjestu ukrcavanja i brodovlasniku.

Listajući knjige podsjećao sam se onoga o čemu sam pisao i u onoj knjizi koju sam Davidu već poslao. Poslije podjele kršćanstva 1050. godine oba njegova krila, i zapadno, i istočno, su već do tada (1540. godine) vodili 400-godišnji rat do istrebljenja protiv bogumilske gnostičke crkve. To istrijebljenje im je pošlo za rukom u Bugarskoj, Srbiji, Italiji, Francuskoj… samo su bili još opstali u Bosni. Razlozi poznati, neprohodne bosanske planine ih štitile od neprijatelja, ali i bosansko plemstvo koje je u dužem vremenu i samo bilo tih bogumilskih uvjerenja. Iščitavao sam događaj na Bilinu polju u Zenici 1203. godine kada bosanski ban Kulin, da bi izbjegao krstaški rat, potpisuje abjuraciju, kojom se javno odriče bogumilske vjere.

Ali, zašto baš 1540. godine?, nastavio sam samopropitivanje roveći po knjigama? Dalje slažem činjenice o turskom osvajanju Bosne i grčevitu borbu bosanske vlastele da pridobiju zapadne sile da im pomognu. Čitam vapaj bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji 1461. godine piše pismo papi Piju II u kom stoji: «Ako doznaju Bošnjaci, da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a niti će se Turci osmjeliti na ove zemlje napasti.»

Na žalost vapaj je već bio prekasan, jer je bosanska pamet, upravo dodvorujući se papi, bila protjerana na prostor kasnije nazvan Hercegovinom, pomislio sam prisjećajući se kobne odluke kralja Tomaševića da, on primi katoličanstvo a da bogumile protjera iz Bosne. Približio ih je Dubrovniku, proletilo mi je kroz glavu slažući se sa legendom brodoloma.

«Legenda kaže da su ovi ljudi krenuli preko Atlantika uvjereni da će pod novim nebom u novoj zemlji moći zasnovati svoju slobodnu koloniju i početi novi život», po ko zna koji put sam čitao Davidovu poruku. Trebalo mi je vremena da odgonetnem zadnji dio poruke. Prvobitno sam mislio da su svi putnici i mornari naprosto nestali i traži se materijalni trag tog nestanka. Vjerovatno onaj dio poruke koji govori o tajnama gnostičkog jevanđelja u kom se spominju «blažena ostrva» i «Merica daleko na zapadu u velikom okeanu» su me odvratile od čitanja kraja teksta..

Nekoliko sedmica kasnije, idući kroz tekst sa manje sanjarenja i čuđenja, otkrio sam i onaj dio u kom legenda kaže «da su one koji su preživjeli brodolom prihvatili i zbrinuli lokalni stanovnici iz plemena Hatteras.»

U maju mjesecu, prošle godine, David mi je poslao poruku u kojoj me obavještava da početkom Jula stiže u Evropu (Njemačka), ali bi želio da posjeti Dubrovnik. Pitao me kakav sam sa vremenom i da li bi koji dan mogli zajedno provesti baš u Dubrovniku. Meni nije trebalo dva puta reći, ali supruzi i djeci sam morao upotrebljavati desetine novih trikova, jer desetine starih nije palilo. Petog Jula smo se sreli u hotelu «Komodor» u Dubrovniku, obradovani i zaokupljeni istom strašću traganjem. «Ne priznam Boga koji ne prizna moj narod i moj jezik», rekao mi je umjesto pozdrava citirajući jedan od principa u knjizi o bogumilima naglašen. Pokazao mi je fotografije sa svog istraživanja na otoku Roanoak.

– Fotografije interesantne za turističko putovanje, ali malo korisne za istraživanje, prokomentarisao sam fotografije držeći još dvije u ruci.

– Indijanski pozdrav sličan onom kod bosanskih bogumila – rekao mi je pokazujući prstom u onu posljednju fotografiju u mojoj ruci. Na njoj on ispred stijene na kojoj je uklesan muškarac sa podignutom poluispruženom rukom. Zagledao sam se sa čuđenjem premotavajući u glavi sva znanja i o indijancima, i o bogumilima.

– Mjesto gdje stojiš je grob – rekao sam mu skoro uvjeren.

– Nije, to je samo velika stijena na kojoj je uklesan indijanac – rekao je nezainteresovan, vjerovatno računajući da ga pitam da li je slikan u groblju.

– Ovo je pretpostavka, koju samo ti možeš i provjeriti. Indijanci se tako jesu pozdravljali, ali nigdje nisu takav spomenik podigli, to nije njihova tradicija. Bogumili su se tako i pozdravljali, ali i sahranjivali i podizali spomenike – govorio sam pobuđujući u njemu radoznalost. On me prvo gledao u čudu a onda u svoj radni dnevnik pisao skoro cijelu stranicu, mašući glavom. U Pomorskom muzeju smo naišli na vrlo interesantan podatak Žana Delimo (Jean Delumau) u kom piše da je Španija zaista imala specijalne trgovačke i pomorske veze sa Dubrovnikom. “Velika otkrivalačka putovanja označila su, u kontekstu zapadne civilizacije, trajnu pobjedu mora. Od 1504. do 1650. godine više od 18.000 brodova plovilo je između Španije i Amerike.” Cijeloj priči smo dodali i raniji podatak o 35 dubrovačkih brodova i 5000 mornara što je priču o brodolomu i »naše 1540. godine« činilo mogućom, ali ne i dokazanom. Jedan dan smo iskoristili za posjetu Radimlju i velikoj nekropoli stećaka u kojoj je David poput raznježena i postiđena dječaka dugo ćutao, na kameru kao da je bio i zaboravio.

Prije mjesec dana javio mi je da je napokon dobio dozvolu od lokalnih vlasti na otoku Roanoak da može izvršiti otkopavanje u prostoru ispred one stijene na kojoj je uklesana figura muškarca sa podignutom desnom rukom. Slijedili su dugi dani iščekivanja. Na trenutke sam počeo sumnjati pa i ljutiti se da sam mu dao lažnu nadu i otvorio neplanirane poslove, ali je u isto vrijeme u meni kvasila sumnja u iščekivanju da se ispod one stijene bogumil pomoli.

»Bio si u pravu, na dubini od dva metra smo pronašli kosti muškarca!!!«, pisao mi je prije dvadesetak dana, ali i na kraju poruke u kurzivu dopisao: »Uzeli smo uzorak i poslali na DNK analizu«.

Šta će mu DNK analiza, mislio sam u čudu. Počeo sam da tragam za primjenom DNK i došao do podatka koji mi je priču samo još više komplikovao. »Genetska identifikacija, genetsko testiranje i genetski profil su tehnike kojim se vrši identifikacija između individua iste vrste koristeći pritom samo uzorke njihovih dezoksiribonukleinskih kiselina (DNK), odnosno genetskog materijala«.

Identifikacija između kojih individua, pitao sam se u čudu premećući kroz glavu hiljade razloga ne nalazeći ni jednom smisao. Tri dana prije nego ću sjesti da sve u riječi okujem, David mi je dilemu razriješio porukom kojom ovog puta i priču završavam:

»Pod stijenom je ležao moj daleki predak. To ti pišem sa ponosom, samo da znaš da smo bar jednu kariku sklopili u lancu nepoznanica o onom brodolomu, meni najvažniju. Sad znam korijene mojih nesanica i želje da se Bogu lično obratim na svom jeziku. Hvala ti, David sa bosanskim bogumilskim korijenima«.

 

 

sevko_kadric13102014

Bosanskohercegovački pisac i publicista Ševko Kadrić  (8. 5. 1955. – 11. 10. 2014.) rođen je u Foči, živio i radio u Helsinborgu u Švedskoj, gdje je i umro u svojoj 59 godini života. Školovao se u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Radio je kao profesor u Prvoj sarajevskoj gimnaziji i na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu. Bio je afirmirani publicista, prevodilac, sociolog, slikar i ekolog, a bavio se i izdavaštvom. Objavljivao je romane, zbirke pripovjedaka i naučne knjige. Djela su mu objavljivana i na švedskom, danskom i engleskom jeziku. 

tačno.net
Autor 14.4.2016. u 14:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija