LIKAR – POVRATAK U BUDUĆNOST

Povezani članci

• Traje akcija spašavanja rudara zarobljenih u jami Raspotočje
• NS i SDPBiH potpisali Sporazum o osnivanju BH bloka
• Radomir Lazić: Mirno spavaj narode, neće biti rata
• „Prije kritiziranja Haškog Tribunala, Čović bi trebao objasniti kako su pred Sudom BiH nestali dokazi u slučaju njegove krivične odgovornosti“
• OTVORENO PISMO BAKIRU IZETBEGOVIĆU, DRAGANU ČOVIĆU I MILORADU DODIKU
• Turistički booooom u Hrvata

Izložba Franje Likara u Umjetničkoj galeriji BiH

Kao pučkoškolac zabilježio sam veličajne novinske naslove iz tadašnjeg Oslobođenja o čudu umjetničkog stvaralaštva slikara Franje Likara…

Kao zreo čovjek imao sam prigodu, istina nakratko, biti u društvu ne samo Likareve umjetnine, već i samog umjetnika… I to u Brelima, jednom od njegovih umjetničkih i ljudskih staništa…

Svaki put kada sam susretao Franju Likara prožimao me je plemeniti osjećaj ljudske uzbibanosti, upitanosti nad stanjem ravnoteže u svijetu u kojem živimo i u svemiru koji nam je suđen. Jer, Franjo Likar niti je običan čovjek niti je stvaralac konfekcijskog tipa. Likarova likovna lingva, koja se dugo kretala u prostorima erotskog i senzualnog, nikada, bukvalno nikada (!!!) nije dozvolila da u njegovu sliku, skulpturalnost ili instalacijske prostore uđe opsceno. Dapače, vodeći od početka svoje tvoračke odiseje rat protiv kiča, ali i rat protiv svake vrste limita, zabrana, kada je u pitanju priroda i život, prijesan, do kraja oljuđen, Likar je ustvari vodio humanistički dijalog sa totalitaritetom svijeta, kidao barijere u odnosu na sve što je mirisalo na zabranu, likovnim oblicima i formama pobjeđujući fatume neslobode.

Na svojoj novoj izlagačkoj odiseji u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu Franjo Likar vrši dvije vrste analitičke prosudbe: podvrgava oblik i formu nevjerojatnoj osobnoj rigorozi, a potom te iste forme uspostavlja kao svojevrsni kanonski princip.

Sve ono što je kod negdanjeg Likara neukoj publici ličilo na sablažnjujući artefakt, zreli Likar, u godištima koja imponiraju, eksplicira kao dosegnuti stupanj slobodnog promišljanja humaniteta.

Ovo je izložba na kojoj Likar nema potrebu pokazivati likovni virtuozitet, već, dapače, ima potrebu dokazivati da sva godišta njegovog stvaralaštva nisu potrošena za jeftinu dnevnu provokaciju  likovne senzualnosti, već za istinsko obožavanje ženskog lica, ženskog tijela, pa i međunožja (!!!), do mjere koja slikaru dopušta transcendiranje motiva i tema, koje najčešće služe prostoj opscenosti…

Kada Likar govori o predmetima svakidašnjice, posebice tranzicionog perioda, pa onda rušenja totema jedne države i vjere u jednu partiju, njegova likovna lingva nikada ne doseže prosti preslik, već je zapućena u metafizis problema društvenih raspada i državnih snizilica…

Kao i uvjek do sada, Franjo Likar europeizira banalitete naših malomišćanskih mišljenja i strasti, dajući svojim likovnim ekspresijama čvrstinu bh. bića, uopće!