Ljubav i smrt u doba korone virusa 6.

Jovan  Nikolaidis
Autor 14.11.2020. u 14:47

Ljubav i smrt u doba korone virusa 6.

Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što o sebi govorim kao da o njima govorim.”

Piše: Jovan Nikolaidis 

Promiču kraj mene, zadnji su na paradama, male zajednice građana, od vlasti i otimača obezvrijeđeni ortodoksi, sa kojima je bogu oduvijek bilo milo. Odvajkada skupo plaćaju svoju iskrenu pripadnost vjeri. Talismane svom intimnom utočištu čuvaju. Kadšto zbunjeni pred korjenitim promjenama kojima svjedoče. Nevoljni da se mijenjaju nagore, kad im je ići nabolje zapriječeno, jer – krda su zaposjela sve agore. Na muci kako da u sebi suzbiju gađenje, odbojnost spram uličara koji sramote njihovu naciju i državu. Zagledani a nijemi, poput fino vaspitane djece, u vrtlogu koji se pokrenuo. Možda i znaju da nakon prve ofanzive besprizornih dolaze pokolji i otimanja, ali ćute. Čuvaju teško očuvano čovjekoljublje, sluteći, najzad, da je ono roba bez cijene. Oni su suvišni u ovom svijetu koji se pretvara u zvjerinjak. Pravda božja u koju i dalje vjeruju, od takvih će se udaljiti munjevito. Od njih – jedinih koji tu pravdu zaslužuju. Platiće najskuplju cijenu jer su bili dosljedni. Sladunjavim zapovjestima vjerni – ne laži, ne kradi, ne poželi tuđeg etc… Djetinje vjerujući obećanjima Proroka i apostola-zgubidana iz svetih knjiga. Koji im sve vrijeme ovoga svijeta poručuju da će biti bolje i ljepše na onom drugom; tamo daleko, sve do mora koje nikad neće biti naše…

Ispraćam je zorom na aerodrom. Bila je kod nas na odmoru, nakon tri godine odsustva iznova je vidjela svoju Crnu Goru. A zapravo ne zna zašto je voli, zbunjuje je rugoba crnogorska koju je  često susretala tijekom boravka među nama. Ponesena zemljom dukljanskom koju je zamislila kao svoju domovinu, a zapravo samo je stan u Torontu njeno sigurno stanište. Dok nam je bila gost runila su se s nje škrta sjećanja, ona ih je, zbunjena, čuvala u plićaku Valdinosa da se ne udave.

Lijepe, ali beskorisne uspomene, što ih obavija grč u prsima, u sat i po putovanja do aeroplana. Ona odlazi u vlagu Kanade, među svoje, da im priča odlomke iz bajke – sakriće im da je Montenegro ta bajka u kojoj lete anđeli sprženih krila. Jedna je od hiljadu nevinih koji su otrgnuti sa zavičajnog praga, kao što vjetar pun list smokve sa stabla strgne i zakovitla u prostor! Odlazi ona, kad će iznova doći!?

Iza sedam ujutro, u povratku domu, njišem se nad točkovima Golfa, tankih misli, ispražnjen. Saobraćaj rijedak, duva sjeverac, na Jezeru krijeste, plave se brda oko Riječke nahije. Tamo je, pričala je ona zorom, domovina njenih Ljubotinjana. Kad su oni ikad i pomislili na dvije djevojčice, ostavljene da ih tuđe vrijeme nosi kojekuda, slijedom događaja koji su zakrvili zemlju koju smo nekad zvali Jugoslavija? Nesojluk je maltene sve sravnio sa brijega sigurnosti u blato nesigurnosti. A potom, kad su se slegle paljevine, u naša čvrsta sjećanja uletjele su nove nevolje.

Na raskršću iza Virpazara zaustavlja me policajac. Traži da ga prebacim do Sutomora, bio je u noćnoj smjeni u virpazarskoj stanici, ide doma, svojima. U auto ulazi ljudina, nosi masku. Miriše na sijeno i skorup. Namah me podsjeti na vojnika Srbina koga smo, onda, bježeći iz Sarajeva, prevezli iz Trnova na Dobro Polje. Iste je visine, istog govora, ne trebam ga pitati: znam da je sa sjevera Crne Gore. Šutljiv je, tek napominje: jedva čeka da zagrli kćerkicu koja na njega čeka. Kad komentarišem da su mu lična primanja sigurno oskudna, veli: plata mi je kao menstruacija. Gledam ga znatiželjno, on objašnjava: traje mi sedam dana, a poslije toga se mogu jebat’.

Samo dobrota pada i otiče sa ovog svijeta, prah među žbunjem drača i troskoti. Zlo ostaje naokolo, pipcima vezano za čvrstinu tla. Guba se ne osipa, kandžama je uz korijenje srasla, da je voda ne odnese.

Sve što znam, znam zato što je prošlo. A sva predviđanja moja o blagostanju i pravičnosti nosi mi igra neodgovornih, onih od vlasti i onih od zločina. Sve se topi, nestaje, a nakon toga, samo nakon toga – mi ćemo znati gdje se skrila greška. Naprosto, mene smrt zavodi, mislim i gledam pejsaž domovine. Kako je lijepa i ružna Crna Gora! Nije teško umrijeti, sebi šapućem utjehu. Moja predstava o smrti ne razlikuje se od predstave o ljubavi – opčinjava me i jedna i druga, ljubav kao napast, smrt kao napast, i nijedne se ne odričem, stojeći pred njima kao pred zidom, jednim išaranim u duginim bojama, drugim svem u sivom. Vjeran svojoj samoći, snatrim te dvije krajnosti. Ubjeđujem sebe da ću živjeti dok volim, a umrijeti onda kad me ljubav pokori, jer – čemu ljubav ikamo ako ne na mjestima gdje je život pokoren. A u toj pokornosti, kad se desi, samoća se nova dosudi – sretan prijelaz od ljubavi ka smrti. Jer je, po meni, smrt ljubav sama. Ako život i ne posjeduje ljubav, u smrti će je biti napretek. A nad svim – meki predjeli tišine.

 

Jovan  Nikolaidis
Autor 14.11.2020. u 14:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija